Kodrić: Uz bosanski jezik u manjem entitetu još više se negira bošnjačka književnost

-kaže prof. Kodrić istučući da se u RS sve vrijeme negira i bošnjačka književnost, koja se svodi doslovno na ništa, na nulu, ili se njezini pisci i pojave uvrštavaju u isključive okvire historije srpske književnosti

Razgovor sa prof.dr. Sanjinom Kodrićem, predsjednikom Matičnog odbora Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ upriličili smo povodom 25. godišnjice obnove rada BZK “Preporod” u Sarajevu krajem prošle, 2015. godine kada je održana Svečana akademija, a u Mostaru naučni skup “Tradicija i modernost u bošnjačkoj književnosti, kulturi i društvu krajem 19. i početkom 20. stoljeća”. Bila je to i prilika za osvrt na postojanje “Preporoda” u našoj kulturi i društvu – profesore Kodrić šta je, dakle, “Preporod” danas?

-BZK “Preporod” jedna je od ustanova s najdužom tradicijom kod Bošnjaka, kao i najstarija i temeljna bošnjačka ustanova kulture. Povijest “Preporoda” počinje još 1903. godine, kad je osnovan pod imenom “Gajreta”, prekida se 1948, kad je u poznatim prilikama neposredno nakon Drugog svjetskog rata zabranjen njegov rad, a obnovljen je 1990. godine. Prvi predsjednik “Gajreta” bio je dr. Safvet-beg Bašagić, jedna od stožernih ličnosti u bošnjačkoj književnosti, kulturi i društvu krajem 19. i početkom 20. st., a prvi predsjednik obnovljenog “Preporoda” bio je prof. dr. Muhsin Rizvić, najznačajniji historičar bošnjačke književnosti i uopće jedna od rijetkih pojava u našem kulturnom i naučnom životu. Već ova paralela simbolički ukazuje i na povijesni i na savremeni značaj “Preporoda”, a što se u našem vremenu potvrđuje prije svega projektima koji su realizirani pod “Preporodovim” imenom. Uz brojne druge projekte u različitim oblastima kulture i čitav niz različitih izdanja objavljenih ne samo na razini Matičnog odbora u Sarajevu već i na razini naših općinskih društava u Bosni i Hercegovini i “Preporodovih” ogranaka u našoj dijaspori i inostranstvu, tu su npr. i kapitalne pojave poput Pravopisa bosanskoga jezika prof. dr. Senahida Halilovića ili Historije Bošnjaka prof. dr. Mustafe Imamovića, odnosno edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga, koju “Preporod” u kontinuitetu objavljuje od 1995. godine i koja je s punim pravom označena kao najznačajniji izdavački projekt u historiji Bošnjaka.

Riječ je, dakle, o projektima fundamentalnim u kontekstu identiteta Bošnjaka, pri čemu se pri “Preporodovu” Institutu za bošnjačke studije već duže vrijeme radi i na npr. Bošnjačkoj enciklopediji, prvoj takvoj kod Bošnjaka, što je projekt koji je sve do smrti vodio prof. dr. Munib Maglajlić, također jedan od ranijih predsjednika BZK “Preporod”, a u istom okviru odvija se i rad na pisanju Historije novije bošnjačke književnosti i nizu drugih, temeljnih projekata u bošnjačkoj kulturi. Sve ovo ostvaruje se uprkos brojnim poteškoćama, naročito finansijskim, s kojima se “Preporod” suočava posebno danas, kad je finansijska podrška poslanju, djelovanju i radu BZK “Preporod” dosegla najnižu, a rekao bih i ponižavajuću razinu.

Politička nezavisnost i puna otvorenost BZK Preporoda

Koliko je danas BZK “Preporod” samostalna kulturna zajednica, odnosno nezavisna od upliva politike i političkih stranaka? S druge strane, moramo priznati da je kultura uopće u Bosni i Hercegovini spala na niske grane i da ponajviše zavisi od finansijskih dotacija. Pitanje odnosa vlasti, tj. države, spram kulture je od izuzetno važnog interesa za opstojnost Bošnjaka i BiH u cjelini?

-Kako mu i samo ime kaže, BZK “Preporod” svebošnjačka je ustanova – kulturna matica Bošnjaka, i u tom smislu izvan je dnevne politike i zbivanja u “političkoj areni”. Politička nezavisnost i puna otvorenost “Preporoda” neke su od njegovih ključnih pretpostavki, a služba bilo kojoj političkoj opciji nespojiva je s “Preporodovim” poslanjem, djelovanjem i radom. Pritom, lično vjerujem da identitet jedne zajednice, pa tako i identitet jednog naroda nije prvenstveno u njegovoj politici ili politikama, već, naprotiv, u kulturi. Jer, zahvaljujući prije svega svojoj kulturi, svojoj kulturalnoj osobnosti, Bošnjaci su kao narod preživjeli i ona vremena kad su bili politički obespravljeni i negirani, kad im je bilo uskraćeno ili zabranjeno i ime njihova jezika, ime njihove književnosti, kad im je, konačno, bilo nijekano i njihovo vlastito narodno ime.

No, BZK “Preporod” od politike zavisi u jednom drugom smislu, i to upravo u vezi s finansijskim aspektom koji razložno spominjete. Jer, politika, ma koja, i ne samo onda kad je riječ o tzv. bošnjačkim strankama, dužna je da bez ikakvog vlastitog politikantskog interesa osigura uvjete i mogućnosti za ono što je rad ustanove kakav je “Preporod”. Treba uporediti položaj u kojem se nalazi BZK “Preporod” s npr. položajem koji imaju Matica hrvatska i Matica srpska u hrvatskoj i srpskoj kulturi i kulturnoj politici – iako je riječ o ustanovama koje su suštinski istog ranga u kulturi pojedinih naroda, ne može se oteti dojmu da je u našim okolnostima “Preporod” toliko prepušten sam sebi kao da je riječ o dokoličarskoj kulturnoj sekciji u nekoj provincijalnoj mjesnoj zajednici, a ne o stožernoj ustanovi kulture cijelog jednog naroda. To već odavno ima svoje posljedice, pa nije ni najmanje čudno to što Bošnjaci i danas, kao i niz puta ranije, u prošlosti, prolaze neke svoje nove krize identiteta, te su nerijetko i sami nosioci procesa vlastitog negiranja, kako to možemo vidjeti u čitavom nizu slučajeva, ili, pak, nisu u mogućnosti da adekvatno odgovore na negiranja izvana, kako se to npr. pokazuje u aktuelnim slučajevima negiranja bosanskog jezika u RS i brojnim drugim sličnim situacijama. Da je “Preporod” u barem nešto povoljnijoj poziciji i da ima uvjete za realizaciju projekata o kojima se stara, u mnogo čemu naše prilike bile bi drugačije. Pritom treba također istaći i važne potencijale koje bi “Preporod” mogao imati u obnovi i izgradnji bosanskohercegovačke kulturalne integrativnosti, jer u svojem poslanju, djelovanju i radu BZK “Preporod” kao nužnost podrazumijeva i otvorenost ka drugom i drugačijem, u skladu s onim što je uostalom i priroda same Bosne.

Spomenuli ste aktuelno negiranje bosanskog jezika u RS. Kakvo je Vaše viđenje ovog pitanja?

-Negiranje bosanskog jezika u RS jasan je politički projekt, baš kao što su potpuno bjelodani i njegovi konačni ciljevi, a poznata su i povijesna uporišta ovakvih nastojanja, koja sežu sve do 19. st. i nacional-romantičarske ideje po kojoj su svi štokavci zapravo Srbi, a njihov jezik srpski, kako je to pisao i Vuk St. Karadžić u članku Srbi svi i svuda još 1836. godine. Pritom, iako se o tome u medijima i javnosti uglavnom slabo govori, uz bosanski jezik, pa čak i više od samog bosanskog jezika, u RS sve vrijeme negira se i bošnjačka književnost, koja se svodi doslovno na ništa, na nulu, ili se njezini pisci i pojave uvrštavaju u isključive okvire historije srpske književnosti. Isti je slučaj i onda kad je riječ o historiji i kulturnoj historiji, čak je i geografija u RS “drugačija”, a sve je to zapravo dio cjelovitog negiranja Bošnjaka kao naroda, ali i same Bosne, odnosno nastojanje da se, tragom višestoljetnih ideologema i novih političkih projekata, RS prikaže i utemelji kao isključivo srpska, a zapravo kao jedna od “srpskih zemalja”, kako to uostalom nerijetko i jasno možemo čuti iz RS.

Onda kad je riječ o aktuelnom položaju bosanskog jezika u školskom sistemu u RS, uskraćivanje neotuđivog prava na vlastito imenovanje maternjeg jezika Bošnjaka tek je vrh ledenog brijega. Nametanjem naziva “bošnjački jezik” falsificiraju se brojne nepobitne povijesne činjenice, počev od srednjeg vijeka pa nadalje, uključujući i to da je upravo bosanski jezik bio zvanični jezik u Bosni i Hercegovini sve do 1907. godine, kad je zabranjen zbog jačanja i unutarbosanskih i izvanbosanskih nacionalizama, kojima je i tada, kao i danas, bosanski jezik bio naročita smetnja. Kad bi, pak, Bošnjaci kojim slučajem pristali na naziv “bošnjački jezik”, tad bi i sami izbrisali svoj cjelokupni jezički identitet i njegovu povijesnu utemeljenost, a što bi negatorima bosanskog jezika dokraja olakšalo njihovo ustrajno nastojanje da bosanski jezik konačno proglase “nepostojećim”, “lažnim” i “izmišljenim”. Uostalom, bosanski jezik svojim maternjim jezikom i u povijesti i danas smatrali su i smatraju i mnogi drugi žitelji Bosne, zbog čega je također negiranje bosanskog jezika upravo negiranje ukupne povijesne činjeničnosti i realnosti Bosne kao takve.

No, nije problem samo u odnosu prema imenovanju bosanskog jezika u školskom sistemu u RS. Iz meni nejasnih razloga, zaboravlja se, naime, da je Bošnjacima, kao i svima drugima koji nakon agresije, etničkog čišćenja i genocida predstavljaju manjinu u RS, uskraćeno i nešto što je još važnije, a to su sadržaji na bosanskom jeziku. Jezik je, naime, identitetski važan ne samo na razini njegova imenovanja već i na razini sadržaja koji se njime komuniciraju, a kojima se u RS Bošnjacima i drugima uskraćuje npr. i mogućnost za njihovo razumijevanje vlastite historije, tradicije i kulture, njihove vlastite slike sebe i svijeta itd., dakle njihova identitetska autoartikulacija uopće, a što je još opasniji pritisak na povratnike u RS. Svim ovim oni se ili obeshrabruju i sprečavaju u povratku, ili se potiču da ipak, i to jednom zauvijek, napuste “zemlju koja im ne pripada”, ili se, pak, postepeno identitetski obezglavljuju, sve dok napokon ne postanu bezoblična masa, u potpunosti nesvjesna sebe, identitetski nemoćna i nesposobna, i tako još podložnija za asimilaciju i samonestanak.

Cijeli intervju u Preporodu

preporod.com