Ko sve hoda po našim dženazama?

Živim u regiji u kojoj ovdašnji muslimani u velikom broju odlaze i posjećuju dženaze. Pored dženaza prisustvuju i ukopima, te tradicionalnom učenju ustaljenih sura, tekbira i dova nakon ukopa. Kasnije se obično sa dženaze svrati u kafanu, te se štogod pojede i popije. Na račun porodice umrlog, naravno.

I ne bi tu ništa bilo sporno da većina tih i takvih uistinu jesu praktikanti ili bar neka njihova blijeda kopija. Međutim, pola tih ljudi ne znaju ni kako treba uzeti abdest, a kamoli da znaju šta treba učiti na dženazi i kako se ponašati na istoj.

Svaki put iznova ibretim se bezosjećajnosti, drskosti i nepoštovanju prisutnih prema samom obredu dženaze, jer se većina tih nadri-musalija bezobzirno kikoće, galami i pofino istrača, tako da se čovjek koji ih ovako vesele i razdragane sa strane eventualno posmatra, uistinu istinski razočara. Kao da su došli na kakav koncert, a ne na dženazu. Teme njihovih razgovora su užasne. U to sam se uvjerio na desetine puta.

I kod žena nema veće razlike. One doduše ne dolaze na dženazu, ali u to vrijeme sve se sjate u džamiju ili u kuću umrlog, te sa svojom lokalnom ”bulom” ili nekim ”učevnim” hodžom, ”izuče tehvid” i sevabe od tog ”ibadeta” poklanjaju pred dušu umrlog.

Vrlo je zanimljivo vjerovanje pojedinaca da Uzvišeni prima ”dobrovoljne ibadete” od osoba koje Mu ni farzima ne ibadete. Valjda bi trebalo biti pravilo da ljudi prvo ispoštuju propise pet dnevnih farz namaza, pa tek onda da se usude i pomisliti na neki vid dodatnog dobrovoljnog ibadeta. Ali eto kod nas može sve. Kobiva Bog voli ove sezonske, povremene ibadete, te takve bezuvjetno odmah i uslišava.

Malo tehvidskog trača, malo ”učenja na tespih”, pokoja Fatiha i Elhamdulillah. Postekija (prostirka za namaz) se uredno smota i ne otvara se do slijedećeg tehvida.

Umjesto da se sa ovih skupova vrate kući puni ibreta i pouke, te da nakon bilo čije smrti, još više budu pobožniji i bogobojazniji, mnogi naši muslimani, svrate na ”obred čašćenja”, te se obavezno štogod pojede i popije ”pred dušu umrlog”. Kako naprijed rekoh: to najčešće bude neka lokalna kafana ili kuća umrlog. Napravi se podobar trošak porodici, ne računajući druge silne troškove koje porodica rahmetlije treba da plati / ćefini, tabut, obred dženaze, gasuljenje, ”tehvid” (čitaj: tevhid) i dr.

Ukoliko porodica umrlog radi raje i trenda hoće da ispoštuje i ostale ”običaje” koje su sami sebi nametnuli, onda se Bogami treba još dodatno ”izuti”. Bar nekoliko stotina kaemova (KM). U te ceremonije ulaze tevhidi na sedminu i četersnicu, te plaćanje nekog ”pobožnjaka” da nam za lovu izuči četrdeset Jasina, plus Jasinska dova.

Jedan moj rođak je jednom mutiveliji (muteveliji) plaćao čak pedeset i dva Jasina koja je ovaj učio pedeset i dva dana. Kad sam pitao ovog mutiveliju otkud sad da se Jasin uči 52 dana, a ne 40, on mi ozbiljnim tonom reče: ”Pa znaš, profesore, da je grehota da se poistovjećujemo sa vlasima. Oni uče četeresnice, a ne mi.”

Na mjestu sam ostao k’o skamenjen. Lik učio ”do juče” sedmine i četersnice, i valjda u međuvremenu sračunao da je isplativije neukim muslimanima izmisliti nekakva ”52 dana” (više valjda dobije love), pa im je ubacio i ovaj novitet. Naši ljudi k’o zadnji primitivci nasjeli na foru da mu plaćaju učenje 52, umjesto 40 Jasina.

Pošto je naš mutivelija priučeni alim bez medrese, konačno se zadnjih sedmica odlučio naučiti tedžvid i kur’ansko pismo u potpunosti, pa sam ga nedavno vidio na preslušavanju kod jednog hafiza.

Po našim dženazama pored, na početku teksta, spomenutih formalista, hodaju i pobožni, ali neuki muslimani. 

Od svih ibadeta koje možemo činiti za umrle oni jedino znaju za Fatihu. Kad sam pitao jednog mujezina zašto stalno uči samo Fatihe umrlima, iako su hadisom i stavom sve uleme jasno naznačene dove koje su prve generacije učile za umrle, on mi reče da on samo zna Fatihu i da je ona ”najbolja” dova.

Iz dužeg razgovora zaključio sam da ne zna čak ni dženazetsku dovu ni dovu poslije ezana, iako mujezini u svojoj džamiji već dugi niz godina.

Pitah ga šta uči umjesto dženazetske dove, on sav ushićen reče: Fatihu! Na upit: ”Pa zašto Fatihu kad naš hanefijski mezheb ne dozvoljava učenje Fatihe u toku klanjanja dženaze?”, on je samo nijemo slegnuo ramenima. Imam ga pustio tolike godine da radi po svom , uprkos postojanju pravne regulative našeg mezheba koja sve objašnjava do u detalje. Aferim!

Ova druga pomenuta grupa našim pobožnih, ali istovremeno nedovoljno učenih vjernika, smatra da je učenje Kur’ana, tekbira i zajedničke dove nakon ukopa farz i da je sve to jasno određeno Kur’anom i hadisom. Kobiva uvijek se mora učiti Ihlas, Felek, Nas, Fatiha i Elif Lam Mim, uz nezaobilazne tekbire. A nije to tako!

I za kraj, pomenućemo i treću grupu naših musalija koji na dženaze dolaze i pobožnih srca, i isčišćenih nijeta, ali i sa dovoljno znanja o propisima vjere. Pridržavaju se onoga čega se treba pridržavati na dženazi i što je sunnet, a sustežu se od činjenja onoga što nije propisano i što nema nikakvu ni logičku ni pravnu podlogu.

Završavam ovaj tekst, a u glavi mi se vrti jedno interesantno pitanje: A ko je kriv za ove prve dvije skupine i grupe naših muslimana, i dokle da ih prepuštamo narodnom i običajnom folkloru? Bojilimo se Allaha koji će nas pitati zašto smo godinama puštali ljude da nam na dženaze dolaze bez abdesta kao da dolaze na kakve koncerte, i zašto nismo naše pobožne muslimane praktikante podučavali propisima vjere onakvim kakvi oni jesu?

Zbog čega nam većina džematlija zna samo Fatihu, pa je stalno uče, i kad treba i kad ne treba?

Zašto niko od njih ne zna Poslanikovu dovu za zdravlje, dovu protiv uroka ili dovu pri posjeti mezarju? Zašto niko ne zna da se umrlima naziva selam pri posjeti njihovih kaburistana i da se za njih dijeli sadaka siromasima umjesto ”tehvida”? Ko je to ljudima trebao reći, a nije im rekao? Pa, valjda mi sami!

Za Akos.ba piše: Admir Iković