Ko su i u šta vjeruju Jezidi?

Nasilje koje ovih dana u Siriji i Iraku provode pripadnici tzv. Islamske države nad manjinama, ali ne samo njima nego i nad svima koji se s njima ne slažu, s pravom su zgrozili svijet. U vrtlogu ludila rata i neviđene brutalnosti boraca ID našla se mala skupina pripadnika naroda-Jezidi čiji broj se procjenjuje na nekih 600.000 i o kojima se u široj javnosti do sada malo znalo. Žalosno je da je tek progon na planini Sindžar i u drugim gradovima Iraka i Sirije i prijetnja nestankom skrenuo pažnju na ovu zanimljivu zajednicu, njene ljude i vjerovanje.
I kod nas u Bosni, barem je to moje lično iskustvo ovih dana, sve više ljudi se pita ko su i u šta vjeruju Jezidi. Ovo je pokušaj odgovora na pitanje koje su mi postavili mnogi moji prijatelji i poznanici.

Jezidi (Jezidi, Daasini, ili Ezidi) koji danas nastanjuju prostor sjevernog Iraka, ali manje zajednice žive i u Siriji, Armeniji, Iranu i na Kavkazu su etnoreligijska skupina kurdskog govornog bazena koja prakticira religijski sinkretizam koji je mješavina zoroastrističkih, manihejskih, židovskih, nestorijanskokršćanskih, islamskih (sufijskih i šiitskih) i drugih elemenata. Za one koji nisu upućeni u različite teološke pravce sinkretizmom se može smatrati svaki pokušaj spajanja različitih filozofskih ili vjerskih pravaca. Termin se prvenstveno primjenjuje u znanosti i povijesti religije, a upućuje na kompleksni fenomen pojava i pojmova sastavljenih od spajanja različitih vjerskih formi i Jezidi su možda jedan od najbolji primjera takve religijske tradicije.
Njihova bogata usmena tradicija je glavni način prenošenja vjerskih učenja, zbog čega je oduvijek bilo jako komplicirano teolozima i antropolozima različitih provinijencija da preciziraju osnovne postulate ove vjerske prakse i učenja.
Jezidi su često opisivani kao tajnoviti narod kojem nije dozvoljeno otkriti svoju vjeru autsajderima; svoja prava uvjerenja drže skrivenim od stranaca.

U šta vjeruju

Jezidi vjeruju da je Bog stvorio svijet i da ga je povjerio sedmorici anđela ili meleka od kojih je jedan bio Melek Paun (nekada poistovijećen sa mitskom pticom feniks) ili Melek Taus. Melek Taus je ustvari ključna figura vjerskog sistema Jezida i za njega vjeruju da je Zemlju ispunio florom i faunom.
Prema pisanju Yasmine Hafiz iz The Huffington Posta njihova religija počiva na monoteizmu i nedualizmu. Ne vjeruju u postojanje Pakla ili Džehennema već prekršitelj božanskih zakona čisti dušu metempsihozom (selidbom duše). Metempsihoza, prema Hrvatskoj enciklopediji, jest filozofsko-religijsko naučavanje prema kojem ista duša može uzastopno oživljavati više tijela sve dok se ne oslobodi materijalnog oblika, transmigracija. U užem smislu, prolazak duše kroz duševne stupnjeve, pri čemu reinkarnacija nije uvijek nužna. Vjeruju da svi ljudi u sebi imaju i dobro i zlo i odluke donose bez vanjskog iskušenja ili nekoga ko ih zavodi. Barem tako piše u enciklopediji Britannica (Encyclopedia Britannica). Christine Allison iz The Circle of Ancient Iranian Studies pozivajući se na Iransku enciklopediju (Encyclopaedia Iranica) piše kako ovaj drevni narod vjeruje da se sedmorica ranije spomenutih meleka ili anđela povremeno reinkarniraju u ljudske oblike i da su to činili kroz historiju.
Bitan dio njihovog vjerovanja je i to da oni potječu samo od Adema, a.s., ili Adama, dok ostatak čovječanstva potječe od potomaka i Adema i Havve ili Eve.
Iako je očito da njihov vjerski sistem ima korijene u predislamskoj tradiciji, osnivačem jezidizma se smatra sufijski mistik šejh Adi ibn Musafir za kojeg se vjeruje da je umro 1162. godine. Njegovi sljedbenici za njega vjeruju da je metempsihozom postao božanstvo dok njegov grob u Lališu u blizini Mosula smatraju glavnim svetištem ili Šejh-hanom (Šaikhān). Svake godine tu kod groba ‘šejha Adija’ organizira se veliko jezidsko hodočašće.
Neki savremeni izvori u arapskom svijetu, ali i oni klasični povezuju nastanak jezidizma sa skupinom koja se nakon pada emevijske dinastije nastavila boriti za pravo emevija da vladaju muslimanskim svijetom, odnosno za to da Jezid bin Muavija ima pravo da bude halifa. Prema ovim izvorima oni su tada bili tek politička skupina koja je izgubila na političkoj relevantnosti kako se ustabilila abasijska vlast da bi se vremenom udaljili od islamskog pravovjerja i skrenuli u vjerski sinkretizam. Jezidi ovo tumačenje kako imena tako i porijekla skupine negiraju tvrdeći da nema nikakvo uporište u historiji. Oni sebe nazivaju Êzidî, Êzîdî ili Dasinî (što je ime jednog od njihovih plemena). Neki učenjaci tvrde da je korijen imena skupine od staroiranske riječi yazata (božansko biće), dok sami Jezidi za sebe kažu da im ime potiče od riječi Yezdan ili Êzid što znači Bog.

Melek Taus

Koncept vjerovanja u Meleka Tausa je možda najčešće pogrešno razumijevan u čitavom vjerskom sistemu Jezida i jedan od razloga zašto su često kroz historiju bili proganjani. Naime, oni vjeruju da je Bog nakon što je stvorio Adema i Havvu naredio melekima da se pokore Njegovim stvorenjima. I dok su se drugi meleki pokorili, Melek Taus je to odbio jer je vjerovao da se nikome osim Jednom Bogu ne treba klanjati. Zatim je bačen u Vatru, ali su njegove suze pokajnice vatru ugasile i Bog mu je oprostio. Od tada nema Pakla ili Vatre, a on služi kao posrednik između Jednog Boga i ljudi.
Svako ko poznaje osnove islamskog učenja će primijetiti sličnosti između ove predaje i muslimanskog vjerovanja u ono što se zbilo nakon što je Allah, dž.š., stvorio prvog čovjeka i ženu. Muslimani vjeruju kako se džinn Iblis, koji je bio među melekima, uzoholio i odbio pokoriti Božijem naređenju da učini sedždu pred Ademom, te da je zbog toga proklet. On je od tada postao Ademov i Havvin najveći neprijatelj, ali i neprijatelj njihovih potomaka koje na sve načine zavodi kako bi ih skrenuo sa Pravog puta i odveo u grijehe i zaborav Boga.
Možda se baš zbog te sličnosti jezidsko vjerovanje u Meleka Tausa miješa sa muslimanskim vjerovanjem u Iblisa ili Šejtana, zbog čega Jezide u tom dijelu svijeta mnogi nazivaju obožavateljima šejtana ili đavola. Tako su ih podjednako opisivali i muslimanski i kršćanski klasični teolozi, a to čine i mnogi danas. U klasičnim djelima islamske tradicije koje se bave vjerama, sektama i sljedbama (ar. milel, firek i nihel) nerijetko se ovo jezidsko vjerovanje navodi kao primjer kako je šejtan koristeći se smicalicama i zabludama zaveo ljude da ga nesvjesno obožavaju. 
Matthew Barber, stručnjak za islamsku misao i jezidsku zajednicu na Univerzitetu u Čikagu (University of Chicago ) je za The Huffington Post izjavio kako „u njihovom narativu o stvaranju svijeta, Melek Taus nije posrnuo (pao), ali zato što dijelovi njegove interakcije sa Bogom imaju sličnost sa onom šejtanovom u islamskoj tradiciji, muslimani su ga poistovijetili s njim, što je kreiralo etiketu „obožavatelja đavola“ koju ova zajednica nikako kroz historiju nije uspjela skinuti sa sebe…

Opširnije na portalu preporod.com

Ko su i u šta vjeruju Jezidi?