Književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima u Sarajevu

Iako se država ugasila, Bošnjaci su prihvatili orijentalne jezike (arapski, turski i perzijski) i započet će unikatnu književnost na južnoslavenskom prostoru, a koja će biti prožeta islamskim motivima, prvenstveno sufijsko-tesavvufskom filozofijom. Arapski jezik je bio jezik vjere i koristio se kao i danas za muslimanske obrede kao i za rasprave oko islamskih nauka bilo da se radi o Kur’anu ili hadisu. Perzijski jezik je u odnosu na turski bio slabije zastupljen pa su tako na njemu pisali Derviš-paša Bajezidagić, Ahmed Hatem Bjelopoljak, Muhamed Šakir Muidović i drugi.

Na turskom jeziku su bosansko-hercegovački Muslimani (Bošnjaci, op. M.P.) stvarali lijepu književnost u pravom smislu riječi. Od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate i razuđene lirike koja je najčešće okrenuta mističkom promišljanju do bogate proze koja je sadržavala kratku priču, putopise, kronike, ljetopise i epistolografske spise, svega toga ima u velikoj mjeri sačuvanog iz perioda od kraja XV do početka XX stoljeća. Najzad, pod konac turske vlasti pa čak i u početku austro-ugarske vlasti u Bosni pokrenuti su i neki listovi na turskom jeziku od kojih su neki imali i bogate književne priloge – pisao je Fehim Nametak.

Književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima trajat će četiri stoljeća i iznjedriti brojna imena koja su vrijedna spomena, a djela od nekih su sačuvana i danas sjedoče o postojanosti jedne specifične književnosti duboko ukorijenjene u bošnjačko-muslimanskoj kulturnoj tradiciji.

Austro-Ugarskom okupacijom Bošnjaci će konačno početi pisati na bosanskom jeziku, velika većina njih, dok će pojedinci ostati doslijedni turskom jeziku kako je pisao i Fehim Nametak. Bošnjaci će u prvim godinama okupacije biti nacionalno dezorijentirani, ali će preko intelektualaca poput Mehmed-beg Kapetanović Ljubušaka, Safvet-beg Bašagića, Edhema Mulabdića, a kasnije i drugih, kroz časopise i tekstove unutar istih shvatiti bitnost svoje nacije i jezika kao simbola postojanja.

Pregled autora i njihovih djela

Hronološki redajući pisce iz Sarajeva koji su pisali na orijentalnim jezicima dolazimo do broja od 30 njih koji su ostavili pisani trag iza sebe kao dokaz postojanosti bošnjačke književnosti: Mehmed Karamusić Nihadija, Mehmed Ulampašić – Gajretija, Ahmed Jazidžić, Ahmed Čelebija, Muhamed Nerkesija, Mehmed Fevzija, Husein-beg Alajbegović – Mirija, Abdulkerim Bošnjak – Samiija, Sukkerija Zekerija, Mustafa Bošnjak – Katibija, Hasan Kaimija, Muhamed Bistrigija, Husein Bošnjak Kodža Muerrih, Bošnjak Alija sin Mustafe, Omer Sarajlija, Mustafa Hurremija, Mehmed Mula Gurani sin Ismaila – Mejlija, Abdulah Kantamirija, Abdulah Drnišlija, Husein Muzaferija, Mula Mustafa Ševkija Bašeskija, Muhamed Emin Isević, Fadil Paša Šerifović, Muhamed Sejfudin Iblizović – Sejfija, Mehmed Šakir Muidović, Ahmed Hamdi Zildžić, Abdulkerim Zuhdija Defterdarević, Šejh Sejfudin Fehmija Kemura, Esad Kulović, Mustafa Merhemić ( vidi: Fehim Nametak, Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, El-Kalem, Sarajevo, 1989.)

Istaknuti Bošnjaci

Svaka generacija pisaca imala je svoje predvodnike, istaknute ličnosti koje su obilježile jednu epohu, a od sarajevskih pisaca na orijentalim jezicima izdvajaju se: Muhamed Nerkesija, Mula Mustafa Ševkija Bašeskija, Hasan Kaimija i Fadil Paša Šerifović.

Muhamed Nerkesija (rođen oko 1584. u Sarajevu, a umro 1634. prilikom pohoda u Revan kao pratnja Murata IV, ukopan u mjestu Gabze nedaleko od Istanbula)

Spada u jedne od najboljih pisaca na turskom jeziku, pisao je i poeziju i prozu, a zabilježeno je i nekoliko tariha.

Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a poslije odlazi na studije u Istanbul. Radio je kao profesor, a zatim kao kadija u Gabeli, Mostaru, Novom Pazaru, Banjoj Luci i Bitolju. Za svog života u Banjoj Luci napisao je 1929. godine čuvenu monografiju o ranijem bosanskom budimskom beglerbegu Murteza-paši.

(…) Izmučeni Nerkesija i tužni
koji trpi od Medžnuna više,
O ljubavi i o mukam’ njenim –
Evo kako počima da piše:

Mula Mustafa Ševkija Bašeskija (rođen je 1731. godine u Sarajevu gdje je i umro 1809. godine)

Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i bosanskom ejaletu, jer sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje – ovako je Bašeskija započeo svoj ljetopis i bilješke o Sarajevu i Bosni 1756. godine.

Fehim Nametak ističe kako je Bašeskija krajnje lapidaran jednostavan i objektivan u bilježenju događaja, vjerno nam oslikava mnoga zbivanja u sarajevskoj čaršiji u drugoj polovini XVIII stoljeća.

Bašeskija je završio mekteb, kazanski zanat, a zatim se doškolovavao u sarajevskoj nižoj medresi i postao imam Buzadži Hadži Hasanove džamije. Pisao je i bilježio događaje koji su se dešavali u Sarajevu, pohađao je tekije, bavio se kaligrafijom i pjevao pjesme na turskom i bosanskom jeziku.

Neki čovjek pitao jednog pjesnika koji je sastavio jednu knjigu zašto nije potpisao svojim pjesničkim imenom da bi se svijet kasnije molio za njegovu dušu. Taj pjesnik reče: “Prvi koji je stigao ugrabio je pjesničko ime pa ostalim nije ostalo ništa. Taj prvi je izabrao pjesničko ime Ruhi (Njegova duša) pa sada svi uče Fatihu za njegovu dušu. (prev. F. Nametak)

Naš bosanski jezik Bašeskija konstantno naziva bosanskim, čak štaviše on razlikuje srpski jezik i na jednom mjestu spominje “srpski alfabet”. Pojedine riječi bosanskog jezika nije prevodio i ostavio nam je neprocjenjivo blago sarajevskog govora osamnaestog stoljeća – piše Nametak.

Hasan Kaimija (rođen u prvoj polovini XVII stoljeća u Sarajevu, a umro u Zvorniku 1691.)

Pjesnik, derviš, i buntovnik, uvijek na strani naroda. Obrazovao se u rodnom gradu, ali željan viših i dubljih znanja, pogotovo o duhovnosti, školovanje je upotpunio u Sofiji pred tada najpoznatijim autoritetima mističkog reda halvetija. Vratio se u Sarajevo i tu počeo djelovati, najprije kao halvetijski, a kasnije kao kadirijski šejh u Silahdar Mustafa-pašinoj (Sinanovoj) tekiji u Sarajevu.

Poznat, cijenjen, voljen u Sarajevu, vremenom će postati prava harizmatska ličnost uz koju će se vezati niz legendi, anegdota i narodnih predaja, tako da će vremenom biti više poznat po kerametima i čudesima koja su se ispreplela oko njegova imena nego po svom stvarnom historijskom i književnom liku.

Činjenica je da se Kaimija odselio iz Sarajeva, jer se pouzdano zna da je posljednje godine života proveo u Zvorniku, gdje je i umro 1691. godine, ali razlozi zbog kojih se odselio, ili je otjeran iz Sarajeva, nisu do kraja rasvijetljeni historijskim dokumentima.

Naime, ostala je predaja da se Hasan Kaimija stavio na čelo pobunjene sarajevske sirotinje koja je 1682. tražila da se razdijeli bogataško žito, jer se zbog sušne godine umiralo od gladi. U toj pobuni ubijeni su sarajevski kadija i njegov pomoćnik.

(…) Dva svijeta su duša i tijelo, lice
ljubljenog pod velom,
I sve na ovom svijetu od Njega dolazi,
zavjese će mu s lica spasti.
Udaljio si se od sebe samoga,
Sve što postoji s Njim je i od Njega.
Istina, što ti se kroz tebe samog javi
u svemu je sadržana.

Kaimija je također pripadao i generaciji alhamijado pjesnika. Alhamijado književnost je bila književnost na bosanskom jeziku pisana arebicom, prilagođenim arapskim pismom koje se koristilo u narodu.

Fadil-paša Šerifović (rođen je u Sarajevu 1802/03., a umro je u Istanbulu 1882. godine)

Fadil je imao visokoobrazovanje, bio je kadija, nakibul-ešraf, mutesarif i dr. Jedini je bošnjački književnik koji je pisao na turskom, a kome su djela bila štampana još za života.

Sredinom stoljeća je sa Mustaj-pašom Babićem držao sve konce javnog i političkog života Sarajeva u svojim rukama. Iz tog perioda potječe i njegova prva zadudžbina u Sarajevu, muvekithana (zvjezdarnica) u kojoj je prvi muvekit bio Ali-efendija Faginović. Dolaskom Omer-paše Latasa u Bosnu, Fadil-paša Šerifović biva prognan u Istanbul, al Latasovim odlaskom iz Sarajeva, Šerifović se opet vratio u rodni grad. Nakon dolaska Austro-Ugarske, Šerifović se ne mireći sa okupatorom i njihovim idejama seli u Istanbul gdje i umire 1882. godine.

Sačuvan je njegov Divan u tri primjerka, napisao je i Komentar mevlevijskog obredoslovlja i spominje se njegova Kronika koja nije sačuvana. Pisao je poeziju u formi gazela, rubaija i kit’a.

Bilo kao pjesnik, mevlevijski komentator ili visoki funkcioner lokalnih vlasti u Bosni te osnivač značajnih zadužbina Šerifović je u vrijeme prije okretanja muslimanskih pisaca Zapadu, bio najmarkatnija figura te sredine. (Nametak)

Plašt osame na meni je ponosa odjeća
Služenje Jedinstvu za mene je vječna sreća.

Zadovoljstvo duhovno u mraku takva svjetlost
Da mi pojava sunca od praška nije veća.

Vinom očaja tolika mi je opijenost
Da me ne tješi ni Džemšidova čaša pića.

Takva je moja nesreća i takva zlosretnost
Da mi i ruže nade mirišu kao beznađa…

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza