Kladionice skupo koštaju građane BiH: Ovisnike o klađenju je najteže liječiti
Osim klađenja na ishode sportskih događaja, kladionice danas profitiraju i na igrama poput binga ili utrka pasa. Ranijih godina popularni među kockarima bili su poker i slični aparati, a nemali je broj kockara koji i danas posjećuju kasina, maštajući da će jednog dana “posve neočekivano“ steći bogatstvo, makar je realnost, naravno, surovo drugačija.
Psiholog i osnivač Kluba liječenih ovisnika iz Mostara Marko Romić svakodnevno se susreće s ljudima kojima imaju životne probleme izazvane kockanjem. Većina kockara zrelih za liječenje, prema njegovim riječima, počinje kockati iz puke znatiželje, dok se u manjem broju slučajeva počinje na nagovor prijatelja, pod utjecajem bliskih osoba ili na nagovor poznanika.
– Populacija kockanje u početku obično ne doživljava kao potencijalnu opasnost, već kao vid zabave ili mogućnost lake zarade. Neki kasnije kockaju jer misle da je to način zarade bez rada i napora. To su ustvari već znaci bolesti. Kockari koji kocku shvataju kao biznis zakoračili su u područje bolesti, objašnjava Romić.
Jedini način da se patološki kockari odviknu od kocke je liječenje. Riječ je o dugotrajnom procesu koji prije svega zahtijeva upornost i strpljenje. Najbolji ili najučinkovitiji metod liječenja je liječenje u zajednici ili u komunama.
– U tom slučaju veoma je važna uloga i pomoć članova porodica. U nekim slučajevima potrebna je i individualna terapeutska pomoć, posebno kad se radi o početnim fazama u kojima se javljaju teže apstinencijske krize, govori Romić.
Najprihvatljivi način liječenja za ovisnike je, kaže, terapija u KLOK-u (Klub liječenih ovisnika), koja ne zahtijeva izolaciju od spoljnog svijeta i porodice. Metod se pokazao posebno efikasnim u slučejevima patoloških kockara koji iskreno i ozbiljno pristupaju liječenju.
– Liječenje u komuni također je veoma efikasno. Ono podrazumijeva višegodišnju izolaciju i odvajanje od sredine u kojoj je pojedinac ranije živio, kaže Romić.
Niz je životnih problema uzrokovanih kockanjem. Riječ je prije svega o zanemarivanju školskih, studijskih, radnih ili porodičnih obaveza, pa do propadanja na ličnom, socijalnom ili porodičnom planu. Dolazi i do teških porodičnih sukoba, svađa, a na koncu često i razvoda brakova.
Kocka osim gubitaka novca dovodi i do gubitaka imovine, posla, rodbinskih, poslovnih ili prijateljskih veza, a nerijetki su i slučajevi samoubistava ili pokušaja samoubistava.
– Nažalost društvo odnosno insititucije koje bi trebale biti nadležne ne prepoznaju veličinu i strahotu problema uzrokovanih patološkim kockanjem. Stručnaci se nerado bave ovim problemom, jer je to dugotrajan i frustrirajući posao, koji pritom niko ne plaća. U tom smislu, situacija će biti još gora. Sami patološki kockari kriju i negiraju problem. Zato gotovo nikada ne dolaze sami na liječenje. Uvijek se javljaju njihove žrtve – supruge, majke ili članovi porodice. Nažalost, previše je slučajeva kada i porodice kriju problem i pomoć zatraže tek kad shvate da nemaju kuda, odnosno da ih je kockar zavio u crno i da nema izgleda da sam prestane kockati, navodi naš sagovornik.
Upitali smo i, s obzirom da je u svakodnevnom doticaju s ovisnicima, šta oni najčešće navode kao razloge zbog kojih su se odlučili na kockanje…
– Kada su već duboko u patologiji i dugovima, onda kao razlog navode želju da vrate izgubljeni novac, dugove ili nešto slično tomu. Ipak, većina kocka zato što je bolesno ovisno o kocki, pa iako nekad dobiju značajne iznose kojima bi mogli vratiti dugove, oni nastavljaju i brzo gube sve što su dobili, zadužujući se još i više, objašnjava Romić.
Interesovalo nas je i postoji li urođena ili nasljedna sklonost ka kockanju.
– Dosadašnja istraživanja nisu utvrdila genetski uvjetovanu sklonost kockanju, niti su utvrdila nešto što bi nazvali “kockarskim tipom”. U istraživanju koje sam osobno proveo, na uzorku patoloških kockara, jedino što sam pronašao kao “simptomatično” je određena osobina ili crta “naivnosti ili lakomislenosti” koja je prisutna kod patoloških kockara, rekao je na kraju Romić.
