“Kišni ljiljan”, priča o djeci rođenoj nakon silovanja

Dragoljub Kunarac, ratni zločinac iz Foče, prva je osoba koja je na međunarodnom nivou osuđena za korištenje silovanja kao oružja u ratu. Monstrum iz Foče osuđen je na 28 godina zatvora. Na desetine je hiljada žena koje su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu mučene i silovane, a mnoge od njih ostajale su trudne nakon tog silovanja i, ne želeći pobaciti, rađale djecu.

Upravo je to tema romana “Kišni ljiljan” autorice Nejre Mekić. Lejla, junakinja romana, rođena je upravo nakon što je njena majka silovana u Foči. Ovo je priča o djeci rođenoj nakon silovanja, o njihovim majkama koje su se, najčešće same borile protiv teških psihičkih stanja u koje su padale, ali i društva koje ih je, ni krive ni dužne, osuđivalo.

– Čovjek kojeg si sve ove godine zvala ocem, moj suprug Ismet, nije tvoj biološki otac, ali sam zato ja tvoja prava majka. Tokom rata završila sam u jednom logoru u Foči. Danima, mjesecima su se iživljavali na meni, te sam tako i ostala trudna. Tako sam te i rodila – trenutak je kada majka Lejli govori istinu.

Suočavanje sa istinom

Zapravo, ove trenutke proživjelo je na hiljade Lejli, trenuci su to kada se hiljadama dječaka i djevojčica srušio čitav njihov svijet.

– Imala sam priliku da upoznam mnogo žena, iz čitave naše države koje su tokom rata bile u logorima i koje su prošle kroz najgora zlostavljanja. Neke od njihovih životnih priča ni danas mi ne izlaze iz glave. Nakon što sam se preselila u Istanbul, dobila sam priliku da upoznam i žene iz Sirije, Palestine, Afganistana, pa i žene iz same Turske, koje su prošle neki vid seksualnog zlostavljanja – kaže za Preporod.info autorica romana Nejra Mekić.

Shvatila sam, govori Mekić, da sve te žene, iako potiču iz različitih mjesta, s drugačijim kulturama, običajima i tradicijom, imaju nešto zajedničko: sramotu i stid kojeg im nameće društvo, pogotovo žene koje poslije takvog, gnusnog čina rode dijete.

– U tom slučaju i one i ta djeca postaju sramota za porodicu, prijatelje, cijelu zajednicu. Slušajući o njihovim patnjama, osjetila sam potrebu da o njima napišem knjigu koja će, nadam se, u društvu probuditi bar malo empatije, razumijevanja, osjećaja potrebe da se ovim ženama i njihovoj djeci pruže podrška i poštovanje – govori Mekić.

Put dug i težak

Sudbina silovanih žena i njihove djece izuzetno je težak. Dovoljno je, kako kaže autorica Mekić, da se na samo nekoliko minuta pokušamo staviti na njihovo mjesto. Uništavaju vas i ponižavaju na najgori mogući način, a nakon toga osvanete sa spoznajom da ste trudni i da se u vama počinje razvijati novi život.

– Sigurno ćete te misli automatski zaustaviti i vratiti se u svoju stvarnost, ne želeći da više ikada i pomislite na to, zar ne? Zašto? Zato što su i same misli o tome toliko teške da vam mogu skameniti srce. Sudbine takvih žena su mnogo teške. One trpe trajne zdravstvene, ali i mnoge druge posljedice. Nažalost, prepuštene su same sebi, jer malo je onih iskrenih, koji im žele pomoći. Bore se s demonima svoje prošlosti kako znaju i umiju. Većina djece koja su rođena kao posljedica zlostavljanja istinu saznaju kasno, kad odrastu. Mnogo njih je nikada neće ni saznati, jer su odmah po rođenju davana na usvajanje – ističe Mekić.

Suočavanje sa tom činjenicom vrlo je bolno. Čovjeku je, inače vrlo teško da se suoči sa svim što mu nije po volji, što nije po njegovim htijenjima i pravilima. Kada ovakve stvari otkrijete o sebi, to je, sasvim sigurno, jedan veliki šok. Prolazak kroz proces – od saznavanja istine do prihvatanja i sebe i svega toga što se desilo – dug je i težak.

– Lejla, junakinja mog romana, nije to lahko podnijela. Spakovala je kofer i otišla u Istanbul, nadajući se da će tamo živjeti slobodnije, jer tamo neće biti nikoga ko je poznaje, ko zna za njene rane. U tom, za nju tuđem, gradu pokušavala je sagraditi svoj novi svijet, zapisujući priče običnog turskog naroda. Međutim, Lejlu u njeno Sarajevo vraća ljubav. Ljubav prema majci, prema gradu i ljubav prema čovjeku koji ni u jednom momentu ne dira u njenu ranu; pomaže joj tako što joj priča o najljepšim legendama iz osmanlijskog perioda, skrećući joj na taj način misli i dajući joj do znanja da želi da bude sa njom bez obzira na sve. On shvata njenu šutnju i razumije je možda mnogo bolje nego kad bi mu riječima pokušala opisati kakve se bitke u njoj odvijaju. Takvim ženama i njihovoj djeci potrebno je, prije svega, mnogo vremena, ali i adekvatna stručna pomoć. Uz to, potrebna im je i naša ruka, da ih prihvatimo bez ikakvih predrasuda – kaže Mekić.

Autorica ističe da je važno pisati o ovoj temi, jer takve se stvari ne dešavaju samo u ratu. Treba više raditi na buđenju empatije, trebamo naučiti da cijenimo i poštujemo sve one koji se suočavaju s tim velikim teretom. Moramo naučiti da prihvatamo različite ljudske sudbine, bez bespotrebnih osuđivanja, okretanja glava ili, još gore, ismijavanja i dosipanja soli na ranu.

– Knjiga “Kišni ljiljan” polahko, na jedan veoma lijep način, pronalazi svoj put do čitaoca. Dobila sam mnogo divnih poruka. Čak mi se javila i jedna žena koja je u “Kišnom ljiljanu” pronašla sebe. Njene riječi zahvale za mene su jedna od najljepših nagrada – govori autorica. Bitno je istaći da je recenziju radila Ajna Jusić, djevojka koja je prva u javnosti kazala da je upravo ona jedna od djece rođene nakon silovanja. I njena je reakcija za autoricu značajna. Roman možete naručiti preko Facebook profila autorice Nejre Mekić.

(Alem Dedić/Preporod.info)