Kartografijom protiv zaborava: Mapa “Marš mira – put smrti”

Pored filmova, romana, poezije, fotografija, performansa, kartografski prikaz razmjera genocida u Srebrenici je jedan o najvjernijih oblika dokumentacije Genocida tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Kolegu Kemaila Hajdarevića sam upoznao tokom studiranja geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Obavezna tema naših susreta bila  je njegova karta Genocida u i oko Srebrenice i detalji njegovog diplomskog rada kroz koje se upravo bavio dimenzijama Genocida u Srebrenici.

Njegova životna priča je doista posebna. On je sa 15 godina preživio marš smrti, a poslije toga je kroz studij geografije dokumentovao ono što je preživio kroz kartu i diplomski rad iz kojeg ćemo za čitaoce portala Akos.ba izdvojiti najvažnije dijelove.

Mapu možete naručiti direktno od autora na broj mob: 061 295 613

Mapa je dostupna na tri jezika: bosanski, turski i engleski

Za početak vam preporučujemo za čitanje tekst sa portala Novo vrijeme  Srebreničanin Kemail Hajdarević napravio mapu protiv zaborava u kojem je ukratko predstavljena njegova priča.

“Petnaestak godina poslije pada Srebrenice, kojem sam kao petnaestogodišnjak lično svjedočio, javila se u meni potreba da vizuelno prikažem put od Srebrenice do Tuzle

Danas taj put u suprotnom smjeru svake godine pređe hiljade ljudi iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine i svijeta.” Ovako počinje svoju priču Kemail Hajdarević, Srebreničanin koji je prije nepunih 20 godina preživio put od Šušnjara u Srebrenici do slobodne teritorije u naselju Nezuk kod Tuzle.

Kemail se ne voli prisjećati tih šest dana. Toga jula hiljade Bošnjaka, nakon pada Zaštićene zone Srebrenica, bježeći od smrti, krenulo je kroz šume, preko rijeka, potoka i dolina ka slobodi. Bez hrane, vode, iznemogli, uz desetke presretanja i stalno proganjanje onih koji se nisu pomirili s mogućnošću da iko preživi njihovo “oslobađanje Srebrenice”, stotine Bošnjaka nikada nisu uspjeli pod svojim nogama osjetiti nezučku zemlju. Tamo gdje oni nikada nisu stigli, iz Nezuka, svake godine kreće kolona na “Marš mira – put smrti”.

“Kanim se…”

“Preživio sam taj put, ali nikada nisam smogao snage da odem na “Marš mira – put smrti”. Jednostavno, kako to kaže narod, ‘kanim se da odem’, i ako Bog da, još jednom ću otići i proći taj ‘kontraput’”, obećava više sebi nego nama Kemail.

Mapiranje zločina i sjećanje na žrtve posao je koji u uređenim državama obavljaju instituti, fakulteti, akademije. A nije da Bosna i Hercegovina nema takvih institucija; zaokupljeni sami sobom i u nezavidnoj poziciji, daleko od finansijskih izvora a još dalje od običnog naroda, kao da i ne postoje. U vrijeme kada zakažu institucije – kojemu i sami svjedočimo – važno je imati barem pojedince. Kemail je jedan od takvih. “Nisam imao nikakvu podršku bilo koje institucije u Bosni i Hercegovini, ali se nadam da će ovaj i slični projekti u budućnosti biti podržani”, objašnjava Kemail.

Lično iskustvo prelaska puta od Šušnjara do Nezuka, te studij geografije, uz dodatna istraživanja, rezultirali su mapom koja detaljno prikazuje kretanje kolone koja je iz Šušnjara krenula 13. jula 1995. godine. Zašto izrada mape a ne pisanje knjige ili neke vrste memoara koji će sačuvati sjećanja na te dane? Za Kemaila je odgovor jednostavan: “Već postoji nekoliko knjiga, a ljudi danas sve manje čitaju.” I opet narodna: “Slika govori više od hiljadu riječi. Želio sam da ljudi vide taj put, a ne da o njemu čitaju”, kaže Kemail. A ono što stane u tri riječi “Put Nezuk – Šušnjari”, na karti izgleda neuporedivo veće, baš kao i ono što na mapi stane na nekoliko kvadratnih centimetara, u stvarnosti izgleda mnogo veće. Ali sigurno je da nikome nikada put od Šušnjara do Nezuka neće biti dug koliko je bio Srebreničanima tih julskih dana 1995. godine.

“Da se nikada, nikom, nigdje…”

Nije Kemail samo istraživao i osmišljao mapu. Ostavljen bez podrške, morao ju je sam i objaviti. Danas ga zovu iz različitih dijelova naše države, pa Kemail, s mapom puta od Šušnjara do Nezuka pod rukom, prolazi znanim i neznanim putevima širom Bosne i Hercegovine. Ljudi su zainteresirani, reakcije su pozitivne. Mapa je svjetlo dana ugledala još u martu ove godine, čime je Kemail ostvario još jednu želju – o Srebrenici ne treba govoriti samo jedan dan u godini.

“Ova mapa je mali doprinos generacijama koje dolaze, način da im se pomogne ne zaborave te događaje. A iznad svega, ovo je i moj doprinos, onoliko koliko kao pojedinac mogu učiniti, da se genocid nikada, nikome i nigdje ne ponovi”, zaključuje Kemail. A kada Kemaila pitate kako da govorimo, pišemo i sjećamo se Srebrenice a da ne gradimo zidove jedni prema drugima, Kemail objašnjava da se mi moramo sjećati činjenica, a i oni “drugi” će se vremenom suočiti s onim što se desilo. I uvijek biti spremni na pomirenje, dakako.

I ove će godine hiljade ljudi proći mjesta koja Kemail nikada ne zaboravlja: Šušnjari – Pobuđe – Nova Kasaba – Udrč – Liplje – Snagovo – Crni Vrh – Nezuk. Oni koji se “još kane” krenuti ovim putem, ove godine u svoje domove mogu postaviti mapu i svaki dan zaokruživati trenutni položaj učesnika “Marša mira – puta slobode”. Tek da barem vide položaj mjesta u kojima su ostale stotine Podrinjaca. Oni koji su se domogli Nezuka, danas, šetajući evropskim, američkim ili inim drugim džadama, pod svojim nogama i dalje osjete vrelu julsku zemlju Udrč planine.

Piše: Sanadin Voloder

Akos.ba