Dok većina mladih u BiH sa sela odlazi u gradove, dio njih iz Kamenice kod Zvornika odlučio je ostati i voditi uspješne poslove.

Piše: Vedrana Maglajlija

Mensur i Ismeta, mladi bračni par iz sela Kamenica pored Zvornika, svako jutro ustaju u 5:30, kako bi što ranije počeli raditi na svojoj farmi krava, a nakon toga ugovorili poslove za porodičnu firmu za prevoz.

Iako njihovo selo nosi strašni nadimak “dolina grobnica”, jer leži na čak 15 sekundarnih masovnih grobnica, u kojima je pronađeno gotovo 4.000 posmrtnih ostataka ubijenih Srebreničana, ovi mladi povratnici pokušavaju vratiti svoj kraj u život, dok većina njihovih vršnjaka sa sela bježi u gradove i druge države tražeći poslove i nove prilike.

Mensur Mehmedović, zajedno s braćom Enverom i Mehdinom, odlučio je se nakon rata vratiti u Kamenicu i sa samo 17 godina početi posao iz praktično ničega. Danas posjeduju zemljoradničku zadrugu i firmu za prevoz, otkupljuju voće te prodaju mlijeko na svojoj savremenoj farmi i žive bolje nego većina mladih u Bosni i Hercegovini.

“Kada smo se vratili u selo, jedan komšija je meni i mojoj braći dao kamion i rekao da mu platimo kao budemo mogli. Prije toga nam je amidža dao dvije krave, a drugi kamion smo kupili na otplatu.Tako smo i počeli”, objašnjava Mensur.

Njegova 31-godišnja supruga Ismeta, koja im pomaže u vođenju biznisa i ugovara poslove, bila je učenica generacije gimnazije “Meša Selimović” u Tuzli, a završila je i dvije godine pravnog fakulteta. Ipak, odlučila je grad zamijeniti za selo. Ustaje svako jutro u 5:30 kako bi muzla krave na njihovoj farmi, koja im donosi gotovo 6.000 litara mlijeka mjesečno.

“Sami mi odlučujemo kako ćemo živjeti. I mi smo mogli reći da idemo u neku drugu državu, ali smo ostali i radili. Živimo lijepo. Istina, nikada nisam muzla krave, to je za mene bilo nešto novo”, kroz smijeh govori te dodaje da nešto zaradi i držeći kurseve za računare i engleskog jezika djeci iz sela.

Poslovna ideja s malinama

Mensur, čije je otac ubijen 1995. godine u maršu smrti bježeći iz Srebrenice, prisjeća se početeka kada su se on, braća i majka vratili u Kamenicu, naporno radeći da osiguraju sebi dobar život. Prvi posao koji su dobili bila je izgradnja puta dužine četiri kilometra, čija je vrijednost bila 107.000 konvertabilnih maraka (54.000 eura). Tada su već imali šest kamiona i dva bagera.

“Poslije toga smo dosta radili na ‘čišćenju’ kuća, deminiranju, a to je narod privatno plaćao od 500 do 1.000 KM [250 do 500 eura]. Tu smo najviše zaradili.”

Nakon toga otvorili su zemljoradničku zadrugu Voćar za otkup i prevoz voća i povrća, a 2003. godine i zadrugu Prunus, koja i danas radi.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Mladi razvili uspješan biznis u ‘dolini grobnica’