Kako su Bošnjaci spašavali Rome od nacista i ustaša u Drugom svjetskom ratu
Piše: Salih JALIMAM
Malo je poznato, a još manje priznato, da Bošnjacima pripada u zaslugu i čast da su u teškim danima rata 1941. – 1945. godine spasili od fizičkog istrebljenja bosanskohercegovačke Rome. Da bi realizirali tu svoju humanitarnu namjeru, Bošnjaci su na prve nacističke pokušaje koji su išli za likvidiranjem Roma, čitavo pitanje predstavili kao atak na islam i Bošnjake. Progonima Roma u Bosni i Hercegovini već na samom početku dat je od strane Bošnjaka vid vjerskih progona, a nacistima nije bilo stalo, da izazivaju Bošnjake, pa se tako akcijom za spašavanje Roma postigao puni uspjeh.
To se je moglo realizirati i za to što su bosanski Romi u svojoj ogromnoj većini važili po svojoj vjerskoj pripadnosti kao muslimani. U daljoj akciji za spašavanje onih Roma koji su važili za pravoslavce, pribjeglo se jednom drugom lukavstvu koje se sastojalo u tome što se razvijala teorija da su Romi pravoslavci aromunskog porijekla. Rumunija je službeno stajala na strani sila osovine, pa se prikazivalo da je nacistima štetan progon i onih Roma koji su se tretirali kao pravoslavci.
Na ovaj se način dogodilo da je u Bosni i Hercegovini romsko stanovništvo uglavnom ostalo pošteđeno od nacističkog genocida. Kao što je poznato oko 400.000 Roma stradalo je u nacističkim logorima smrti, pa bosanskohercegovački Romi čine u ovome pogledu u neku ruku iznimku. Ovo ipak ne znači da i bosanskohercegovački Romi nisu stradali uzevši u obzir pojedinačne slučajeve, ali su kao cjelina uglavnom izbjegli eksterminaciju. Prvi alarm protiv progona Roma došao je u prvoj polovici jula 1941.godine iz Tešnja. Upravo su u to vrijeme vlasti NDH po nacističkim sugestijama uveliko vršile popise Roma, kako bi onda protiv popisanih mogli početi s progonima. Ove su mjere naišle na jednodušnu osudu i na konferenciji bivših zemljoposjednika, održanoj u Sarajevu 26. i 27. jula 1941.godine. Pitanje je pokrenuo Šaćir Dreca iz Bosanske Gradiške, a podržali su ga svi prisutni. Odmah poslije inicijative iz Tešnja u Sarajevu je obrazovana jedna stručna komisija koja je uzela za zadatak da izradi elaborat u obranu Roma koji bi onda bio predat njemačkim i vlastima NDH.
Komisiju su sačinjavali: Derviš M. Korkut, kustos Zemaljskog muzeja, Hamdija Kreševljaković, akademik i historičar, Hadži Mehmed Handžić, pisac i teolog i Muhamed Kantardžić, profesor. Sekretarske poslove za Komisiju obavljao je Muhamed Hadžijahić, pravnik. Osnovna teza elaborata je bila da se tzv. bijeli Cigani imaju smatrati sastavnim dijelom muslimanske populacije. Progon dakle Roma značio je u isti mah i progon Bošnjaka. Uz elaborat je priložena i studija dra Leopolda Glücka, Prilog fizičkoj antropologiji cigana u Bosni i Hercegovini (I Muhamedovski Cigani), objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja od 1896., odnosno u Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegovina od 1897, u kojoj su naglašene posebne etničke karakteristike Cigana Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, koji se po načinu života vidno odvajali od ostalih Roma. Bojeći se šireg revolta Bošnjake i ne nalazeći nekog naročitog razloga da insistiraju na uništenju Roma u Bosni i Hercegovini, učinjena je Bošnjacima koncesija, tako da je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu pod br. 32661/41 od 30. VIII 1941. godine izdalo raspis, kojim su obustavljene mjere protiv tzv. bijelih Cigana. Ipak je i poslije toga dolazilo do ekscesa protiv Roma. Najizrazitiji se desio u Travniku u proljeće 1942.godine kada su vlasti NDH počele upućivati tamošnje Rome u koncentracione logore. Revoltirani ovim postupkom, Bošnjaci u Zenici izdali su 26. maja 1942.godine svoju rezoluciju, koju je potpisalo 27 uglednih zeničkih Bošnjaka.
Zenički Bošnjaci, obratili su se za intervenciju vjerskim institucijama. Tim povodom je Ulema medžlis u Sarajevu preko Ureda reisu-l-uleme uputio predstavku, tražeći da se Romi – Bošnjaci zaštite od progona i upućivanja u koncentracione logore. U odgovoru na tu predstavku službeno je obaviješten Ured reisu-l-uleme dopisom u kojem se među ostalim navodi: „Ministarstvo unutrašnjih poslova na traženje potpredsjednika vlade brzojavno je izdalo nalog logoru u Jasenovcu, da se Cigani puste. Inače svim redarstvima i župama izdat je ponovni nalog, da Muslimane Cigane puste na miru i da ih ne smiju upućivati u logore, a logori su dobili nalog, da ukoliko koji Ciganin bude upućen u logor, da ga ne primaju.“ Odgovor na predstavku Ulema medžlisa u Sarajevu doslovce je objavljen u Glasniku islamske vjerske zajednice, god. X, br. 8, kolovoz 1942, str. 228-229., uz slijedeću instrukciju područnim kotarsko-mearfskim povjerenstvima i džematskim imamima: „Dostavljajući vam prednje radi znanja i ravnanja upućujete se ujedno, da ubuduće pri svakom eventualnom ponovljenom slučaju odvođenja Cigana muslimana u sabirne logore zatraži povjerenstvo ili džematski imam od nadležne kotarske oblasti da se dotični odmah otpuste svojim kućama temeljem prednjeg saopćenja potpredsjedništva vlade i o tome istodobno izvijesti ovaj Ulema medžlis.«
SJEĆANJE FADILA IMAMOVIĆA: AKCIJA ZENIČKIH INTELEKTUALACA NA SPAŠAVANJU ROMA U 1942. GODINI
Vijest da vlast NDH sprema akciju da se pohapse i otjeraju u logor naši građani zv. Cigani, porazno je djelovala među stanovništvom našeg grada, posebno među Bošnjacima. A kada se čulo da su u Travniku već pohapšeni ti građani i da im se priprema likvidacija, nekoliko stotina građana Zenice, koji su odmah osjetili da će njih ta mjera pogoditi, bili su u najvećoj mjeri uznemireni i ugroženi. Tada sam stanovo u kraju gdje je bilo najviše tzv. bijelih Cigana, koji su tu živjeli od davnina, bili najvećim dijelom industrijski radnici i zanatlije, potpuno se srodili sa sredinom, smatrali se Bošnjacima i mirno živjeli a skoro niko od njih nije znao romski jezik. Nekolicina od njih mi se odmah obratila za savjet šta da se čini pred tom postojećom opasnošću. U prvi mah nisam znao kako da im se pomogne. Odmah sam se posavjetovao sa svojim kolegom Šaćirom Konjhodžićem, predsjednikom suda u Zenici i još nekim prijateljima, pa smo odlučili da se smjesta poduzme neka akcija da bi se tim našim građanima, kao i ostalim u drugim mjestima dala najbolja podrška.
Razgovarajući o tom problemu doznali smo da postoji nekakva odredba vlade NDH iz 1941. godine prema kojoj su tzv. bijeli Cigani izuzimaju od mjera upućivanja u logor. Naravno, to je trebalo odmah iskoristiti da bi se akcija osujetila, pa smo odlučili da se te odredbe doćepamo. Posjetili smo kotarskog predstojnika, ukazali mu na akciju u Travniku i upozorili na dotičnu odredbu tražeći da nam je da i upozorili ga da se u Zenici ne poduzima nikakva akcija prema Romima jer bi to izazvalo najveći revolt kod Bošnjaka. Osjetili smo da on zna za tu odredbu, ali je on tvrdio da mu nije poznata i da će on sprovesti svaku akciju ako za to dobije kakvu naredbu.
Ne svršivši nikakva posla sa predstojnikom, obratili smo se tadašnjem službeniku zeničkog kotara Muharemu Kuprešaku da nam on pronađe tu odredbu u arhivi i da nam je preda. On je to najspremnije učinio „ukravši“ iz arhive dotični akt, a mi smo je umnožili u 200 primjeraka, propisno sudski ovjerili te organizovali sastanak viđenijih Bošnjaka u Medresi. Na tom protestnom sastanku kome je prisustvovalo oko 40 Bošnjaka, pretresan je ovaj problem pa je donesena Rezolucija 26. V 1942. godine koja se čuva u Gazi Husrefbegovoj biblioteci. (vidi Takvim za 1971. str. 72-77 u članku M. Džemaludinović: Jedno svjedočanstvo naše humanosti iz ratnih dana“!).
Tekst Rezolucije sam napisao ja uz sudjelovanje Š. Konjhodžića i ona je na sastanku Bošnjaka Zenice 26. V 1942.godine usvojen. Ujedno je odlučeno da se tekst te Rezolucije uz ovjeren prepis odredbe ministarstva unutrašnjih poslova NDH od 30.VIII 1941. broj 32661/41 dostavi svim VAKUFSKIM POVJERENSTVIMA u Bosni i Hercegovini, kako bi se i u drugim mjestima mogli suprostaviti eventualnoj akciji protiv svojih sugrađana, kao i da se sa ovim problemom i stavom Bošnjaka Zenice upoznaju najviši organi Islamske zajednice i od njih zatraži podrška i pomoć.
Taj zaključak je istog dana sproveden, a sutradan sam ja odnio našu Rezoluciju Naibu Reisu ul ulemi Salihu Safvetu ef. Bašiću. On me je veoma lijepo primio, pokazao veliku ogorčenost prema akciji ustaša i obećao da će odmah intervenisati u Zagrebu. Ja sam mu rekao da se u Zenicu ne smijem i neću povratiti dok ne dobijem rezultat, pa je on uspio da preko telefona odlučno interveniše. Nakon nekoliko telefonskih razgovora u toku 2-3 sata, podpredsjednik vlade Kulenović je obavijestio Naiba da će sva kotarska predstojništva u Bosni i Hercegovini odmah dobiti upute da se akcije protiv tzv. bijelih Cigana ne poduzimaju, a ako je nešto već poduzeto da se obustavi.
Prije polaska u Sarajevo savjetovao sam ugroženim svojim komšijama da se za svaki slučaj pripreme: ako bi ustaše u međuvremenu pokušale da ih hapse, da im pruže fizički otpor. U tu svrhu podigao nešto oružja iz sudskih corpora delicti, nešto su sabrali i sami, te uz druga sredstva spremno čekali dalji razvoj. Vraćajući se noću iz Sarajeva uvjerio sam se da je akcija za otpor odlično pripremljena i da je došlo do kakvog ustaškog ispada, sigurno je da bi se ovi slabo proveli.
Sutradan je u Zenicu stigao šef župske redarstvene oblasti u Travniku M. Smailbegović, pa sam ga upozorio da odmah ode kod kotarskog predstojnika i stavi mu do znanja da ne preduzima ništa protiv naših sugrađana, jer će se u protivnom i krv proliti. On je to i učinio, pa do ustaške akcije nije ni došlo i tako su ostali naši sugrađani.
Doznali smo, zatim, da su pohapšeni u Travniku bili već otpremljeni do Bosanskog Broda. Neki vagoni su sa njima bili prikačeni za neki transport za Jasenovac i ti ljudi su stradali. Dva ili 3 vagona su ostala u Bosanskom Brodu, pa kako je stigla naredba o obustavi upućivanja u logor, ovi su Travničani vraćeni i tako su im životi ostali.
Vjerujem da je ova naša akcija imala povoljan odraz i u drugim mjestima Bosne i Hercegovine.
ZENIČKA REZOLUCIJA (Zenica, 26.V 1942.)
Zenički muslimani održali su sastanak povodom upućivanja u sabirne logore muslimana takozvanih „Cigana“ iz Travnika i povodom glasina da će se isto tako postupiti i s ostalim muslimanima takozvanim „Ciganima“ Herceg Bosne, pa su nakon svestranog proučavanja ovog za islamsku zajednicu vrlo važnog pitanja konstatovali sljedeće:
Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera Islama ne poznaje podjelu ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vrijednosti, pošto su najpribraniji kod Boga dž.š. samo oni, koji se najtačnije drže propisa vjere.
- Muslimani takozvani Cigani jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih muslimana. Rađaju se u miru kao muslimani, vode se u istim matičnim knjigama, izvršavaju sve obrede Islama, žene se i udaju sa ostalim muslimanima i muslimani ih nisu nikada smatrali, da su što drugo nego muslimani kao i istali. Uvijek su sa ostalim muslimanima jednako izvršavali vjerske i državne dužnosti,a uvažavali su i ista prava kao i svi muslimani u svim vremenima svoje prošlosti i sadašnjosti. Svi muslimani bez razlike ih i sada kao i uvijek smatraju dijelom svoga vlastitog i zajedničkog tijela, te najenergičnije i najžešće osuđuju svako izdvajanje i razlikovanje ovih muslimana od ostalih. Svi muslimani hoće i jednodušno traže, da ovi muslimani imaju isti položaj kao i svi ostali muslimani Herceg Bosne. 3
- Pod pojmom „Cigani“ imade se smatrati samo necivilizovani nomad (skitnica) koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi lupeški život i za koga ne postoje nikakve ni državne ni druge granice.
- Postoji odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30. VIII 1941. broj:3266/41 koja određuje, da se u tzv. „Bijele cigane“ muslimane nema dirati, jer su isti imadu smatrati Arijevcima. S toga i na iste ne smiju se primjenjivati nikakve mjere već određene, ili koje će se u buduće odrediti protiv Cigana.
Prijepis ove odredbe se prilaže.
Radi toga su zenički muslimani odlučili, da ove svoje zaključke i konstatacije upute svojim najvišim vjerskim vlastima od kojih žele i traže slijedeće:
Da se najžurnije učini sve potrebno, da mjerodavni faktori pozovu sve upravne vlasti, da je odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30.VIII 1941. br. 32661/41. strogo respektuje i da se ovaj dio našeg muslimanskog elementa kao i svi muslimani, koji imaju svoja stalna boravišta i zanimanja zaštite.
- da se najžurnije zatraži, da se svi oni, koji su već odvedeni u sabirne logore povrate svojim kućama i našoj muslimanskoj zajednici.
- da se zatraži od mjerodavnih faktora, da se one vlasti i organi, koji rade protivno ministarskoj odredbi od 30. VIII 1941. br. 32661/41 pozovu na odgovornost i privredu zasluženoj kazni.
Za muslimane kotara zeničkog:
Šaćir Konjhodžić, predsjednik kotarskog suda, Abdulah ef. Serdarević, direktor medrese i predsjednik vakufsko-mearifskog povjerenstva, Mehmedalija Tarabar, posjednik, Fadil Imamović, sudac, Ragib Hadžiabdić, upravitelj kaznione, Hasib Mujić, šerijatski sudac, Midhat Serdarević, tajnik željezare, Asim ef. Tarabar, džematski imam, Muhamed Kundalić, šerijatski sudac, dr. Hasib Muminagić. liječnik, Mensur Serdarević, činovnik željezare, Osman ef. Mutapčić, posjednik, Mehmed ef. Čoloman, predsjednik El-Hidaje, Teufik Limić, školski upravitelj, Huseinbeg Kulenović, blagajnik kaznione, Mustafa Šestić, trgovac, Enis Mutapčić, trgovac, Salih Mehmedić, trgovac, Muhamed Selesković, činovnik, Abdulah Tabaković, obrtnik, Safvet Karić, Ahmed Osmanagić, činovnik, Smail Soko, gruntovničar, Avdaga Haramandić, trgovac, Salim Tarabar, posjednik, Muhamed Salčinović, trgovac, Mustafa Panjević, trgovac.
Stav.ba