Kako je sram upravljao mojim životom
Počeo sam da osjećam sramotu zbog svog fizičkog izgleda kad sam imao oko pet godina. Pao sam sa konja i slomio lijevi zglob. Bakterija gangrene mi je zarazila ruku i amputirana je iznad lakta u roku od četiri dana nakon loma, piše portal psychologytoday.com. Čak i u dobi od pet godina, bio sam itekako svjestan da izgledam drugačije.Bez obzira koliko sam se trudio, nisam mogao otresti svoj osjećajstida. Bio sam stalno svjestan svog deformiteta.Kada bih se slikao sa svojim prijateljima iz srednje škole, uvijek bih se trudio da “moja dobra desna ruka” bude vidljiva, a ne lijeva ruka. Kada bih išao ulicom, hodao bih tako da moja lijeva strana bude što bliže radnjama kako bi što manje ljudi primjetilo da imam samo jednu ruku.
Lahko je shvatiti da sam iskusio osjećaj srama, jer je amputacija bila vrlo vidljiva.Ali šta je sa svim drugim ljudima koji doživljavaju sram svaki dan unutar svojih života zbog manje vidljivih razloga? Pretpostavljam da je svako od vas čitajući ovaj blog odmah prepoznao nekoliko stvari zbog kojih osjećate sramotu. Kako tretirati ovaj osjećaj?
S obzirom na činjenicu da je sramota osjećaj uzrokovan vlastitim lažnim uvjerenjima, onda bismo trebali napasti naše osjećaje srama sarazumijevanjemporijekla tih lažnih uvjerenja. U mom slučaju, vjerovao sam da me svi vide kao deformisanog i stoga neprihvatljivog. Taj osjećaj se širi poput gljivica, te na kraju pokriva cijelu percepciju ko sam, dok nisam vjerovao da sam manje pogodan da budem ljudsko biće.
Počeo sam da otključavam okove svoje sramote po prvi put kada sam se suočio sa samim sramom.Počeo sam da posmatram sramotu kao lažno vjerovanje. Pokušao sam mijenjati izraz koji je stalno odjekivao u mojoj glavi.Na primjer, umjesto “Ti su različit i nisi tako dobar kao drugi ljudi” promijenio sam frazu u “imati jednu ruku ne čini da se razlikuješ od bilo koga drugog.” Pratio sam dobro poznati savjet: “Laži dok ne postane istina”.
Naredna stvar koju sam uradio jeste da obratim pažnju na sve druge poklone koje mi je Bog dao. Učestvovao sam u svimsportovima, postao debater u srednjoj školi i bio uključen u razne druge klubove. Uvijek sam davao ono najbolje od sebe i to je povećalo moje samopouzdanje dok je moj osjećaj srama polahko presušio.
Sramota je zajednička za sve nas. Ključ je da shvatimo našu sramotu najbolje što možemo, i preformulišemo način na koji sami sebe doživljavamo. Tek tada možemo izabrati da se ne stidimo onoga što jesmo.
Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić
