Kako da sačuvamo vjeru i državu od pošasti Idišovog tekfira?

 Islamski ummet je danas suočen sa krupnim izazovima i opasnostima i vjerovatno prolazi kroz najtežu fazu i najdublje krize u svojoj novijoj povijesti. Posebno se to odnosi na arapsko-islamski svijet, odnosno muslimanske države na Bliskom istoku, gdje se narodna revolucija protiv tiranskih režima pretvorila u svoju suprotnost i u krvavi međumuslimanski obračun. Bliski istok je postao pravo stratište muslimana, kako zbog vanjskog faktora, odnosno tzv. velikih sila predvođenih Amerikom, koje čine sve da uguše svenarodnu muslimansku revoluciju, tako isto, ili još više, zbog pojave unutrašnjeg, rušilačkog faktora u vidu ekstremističke organizacije Idiš, koja je utemeljena na tekfirskoj ideologiji i patentirana kao najubitačnije antiislamsko i antimuslimansko oružje.

Zbog čega je Idiš toliko opasan po muslimane? Prije svega zbog toga što su pripadnici Idiša u svojoj biti ekstremisti i fanatici, a svako, makar i površno poznavanje islama otkriva da islam zabranjuje ekstremizam i pretjerivanje u vjeri i da se temelji na lahkoći, samilosti i toleranciji. Kompletan život Muhammeda, s.a.v.s., i njegova poslanička praksa potvrđuju ovu činjenicu.

Njihova metodologija najviše sliči metodologiji i praksi haridžija koji su se pojavili još u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., a svoju kuliminaciju doživjeli u vrijeme Alije, r.a., i koji su zajedno sa rafidijima (šiijama), nanijeli najviše štete islamskom ummetu, od njegovog nastanka do danas.

I sve ono što rade te skupine, od proglašavanja muslimana nevjernicima, sijanja smutnje, zastrašivanja, ubijanja, klanja i masakriranja, paljenja i rušenja, jeste upravo produkt nastrane tekfirske ideologije koja se kosi sa jasnim slovom Šerijata, sa zdravim razumom i čistom ljudskom prirodom (fitra) po kojoj je Allah ljude stvorio.

ZLO VIDE KAO DOBRO, A DOBRO KAO ZLO

Osnovno svojstvo spomenutih ekstremista je nerazumijevanje Kur’ana i Sunneta, kao i nerazumijevanje islamske metodologije rada i ophođenja s ljudima i stvarnosti u kojoj žive. Opisujući ekstremne skupine koje će se pojaviti u islamskom ummetu, Muhammed, s.a.v.s., rekao je: ”Nakon mene pojavit će se u mome ummetu ljudi koji će učiti Kur’an, ali on neće prelaziti dalje od njihovih grla, ubijat će sljedbenike islama, a poštedjet će nevjernike i idolopoklonike, izlazit će iz vjere kao što strijela izađe iz lovine. Kada bih ja dočekao njihovu pojavu, ubijao bih ih kao što je ubijen narod Ad.”

U drugoj predaji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Pred Sudnji dan pojavit će se skupine mladih (ludih) zanesenjaka (hudusu-l-esnan, sufehau-l-ahlam), učit će Kur’an ali on neće prelaziti dalje od njihovih grla, pozivat će se na govor najboljeg stvorenja (tj. na govor Muhammeda, s.a.v.s.), a izlazit će iz vjere kao što strijela izađe iz lovine…”

Abdullah ibn Omer je za haridžije kazao: ”Kur’anske ajete koji se odnose na nevjernike, oni primjenjuju na muslimane.”

To nerazumijevanje vjere učinilo je da izađu iz okvira sunneta, pa onda zlo vide kao dobro, a dobro kao zlo. Poput Abdurahmana ibn Muldžima, haridžije koji je ubio Aliju ibn Ebi Taliba, četvrtog pravednog halifu muslimana. Taj zločinac i stradalnik je vjerovao da je ubistvom Alije, r.a., učinio dobro djelo koje ga približava Allahovoj nagradi i zadovoljstvu, iako je počinio zločin nesagledivih razmjera, jer je ubio halifu muslimana i najučenijeg, najpobožnijeg i najboljeg čovjeka koji je u to vrijeme hodao zemljom.

Ili poput skupine haridžija koji su ubili Abdullaha ibn Hababa ibn Ereta, sina poznatog ashaba Hababa i njegovu trudnu ženu kojoj su rasporili stomak i to u trenutku kada su njih dvoje na obali rijeke učili Kur’an, a samo iz razloga što su oni bili na strani Alije, r.a. Da paradoks bude veći, nakon toga su prošli pored palmovika jednog Ehlul-kitabije (kršćanina ili jevreja) i jedan od njih je ubrao nekoliko datula, pa mu je drugi rekao: ”Boj se Allaha! Zašto jedeš datule čiji je vlasnik nemusliman, a nisi tražio dozvolu od njega?!” Njihovo nakaradno poimanje islama i još nakaradnija praksa, opisana je u ajetu: Kako bi mogao biti isti: onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim… (Fatir, 8.)

RAZJEDINJAVANJE MUSLIMANA I ZABIJANJE NOŽA U LEĐA UMMETA

Šteta koju Idiš nanosi islamskom ummetu je nesaglediva i može se posmatrati kroz više aspekata. Prije svega, oni siju smutnju i nered unutar muslimanskog korpusa, razjedinjuju muslimane i svojim djelovanjem zabijaju nož u leđa ummeta. Zatim, oni su generator nestabilnosti, nemira i nesigurnosti u muslimanskim državama i muslimanskom društvu i oni svojom ideologijom i praksom predstavljaju islam u izrazito negativnoj i ružnoj slici i prava su kočnica islamskoj da’vi, posebno na Zapadu gdje je trend primanja islama bio u izrazitoj progresiji.

Što se tiče prvog aspekta, dovoljno je spomenuti samo činjenicu da je Idiš svoju ”građevinu” sagradio na krvi muslimana, jer im njihova tekfirska ideologija nalaže da sve muslimane koji se ne slažu sa njihovom ideologijom proglase nevjernicima čija krv im onda postaje halal.

Oni tekfire muslimane na osnovu sumnji što je u potpunoj suprotnosti sa islamskim učenjem i pravilima vezanim za tekfir. S tim u vezi, poznat je stav Muhammeda ibn Abdulvehaba, na koga se tefirovci često nepravedno pozivaju, koji je rekao: ‘Ko očituje svoj islam i deklariše se kao musliman, a mi mislimo da je počinio nešto što poništava njegovo vjerovanje, mi ga ne tekfirimo na osnovu sumnje ili mišljenja, jer se ubjeđenje (jekin) da je on musliman, ne može anulirati sumnjom.”

A onima koji ih kritikuju zbog takvih stavova i takve prakse i koji se pitaju zašto, naprimjer, Idiš ne ratuje protiv Bašara Asada i protiv cionističkog Izraela, oni hladnokrvno odgovaraju da je sada najpreča borba protiv munafika i otpadnika, tj. protiv muslimana, jer su oni veća opasnost po islam od cionista i ostalih neprijatelja islama. Idišovci su u Siriji i Iraku napravili takav haos, da se tamo jednostavno ne raspoznaje prijatelj od neprijatelja.

I upravo onda kada su muslimani Sirije bili nadomak cilja da sruše Bašara Asada, kao grom iz vedra neba pojavio se Idiš da im pomrsi konce i zaustavi napredovanje jedinica Oslobodilačke vojske Sirije. I dok na jednoj strani postoji ujedinjena zapadno-krstaška koalicija koja djeluje u saradnji sa, također, jedinstvenim šiitskim frontom, na drugoj strani, kod muslimana sunija postoji Idiš koji je zadužen da razbije svaki pokušaj formiranja zajedničkog i jedinstvenog fronta u plemenitim nastojanjima muslimana Sirije i Iraka, da se izbore za svoju slobodu. Vjerovatno, dok god na tom prostoru bude djelovao Idiš sa svojom ideologijom, jedinstveni muslimanski, sunitski front će biti i ostati samo pusta želja i neostvareni san.

STVARANJE NEGATIVNE SLIKE O ISLAMU

Da su neprijatelji islama i islamofobi tražili bolju akviziciju i bolje oruđe za svoju antiislamsku kampanju, teško da bi našli bolje od Idiša. Idišovci čine besplatnu uslugu neprijateljima islama u iskrivljavanju slike islama, jer je njihova rušilačka ideologija i antiislamska i anticivilizacijska, a islam je u svojoj osnovi vjera samilosti, tolerancije, dobročinstva, izgradnje i preporoda, a ne vjera neprijateljstva, zločina, rušenja i ubijanja.

Iako neprijatelji islama dobro znaju da Idiš predstavlja isključivo samo sebe, da je broj njegovih članova nekoliko hiljada muslimana, a da je na drugoj strani stotine miliona muslimana i desetine organizacija i islamskih institucija koje se ne slažu sa Idišem, oni Idiš koriste kao zlatnu priliku da okrenu svoje oružje protiv islama i da povežu sve džemate i sve organizacije koje rade na polju da’ve i sve mudžahidske jedinice u Siriji i Iraku koje se istinski bore za slobodu protiv šiitsko-alevitskih tiranskih režima, iako Idiš tekfiri sve te džemate i jedinice i na najsvirepiji način ubija njihove članove.
A s druge strane, napadajući na Idiš kao terorističku organizaciju i prijetnju svjetskom miru, islamofobi i antiislamisti izazivaju saosjećanja kod muslimana diljem svijeta, posebno kod omladine, koja se onda odlučuje pridružiti Idišu kako bi ga pomogli u njegovoj ”pravednoj” borbi, što je upravo cilj antiislamista. I treće, antiislamski savez na čelu sa Amerikom, preko Idiša želi oprati svoju savjest i opravdati sve svoje kolonijalističko-imperijalističke intervencije u muslimanskim zemljama, te velikodržavni terorizam i zločin koji čine nad muslimanskim civilima u Siriji i Iraku, pod plaštom borbe protiv Idiša.

SAČUVAJMO BOŠNJAČKU MLADOST OD IDIŠEVE IDEOLOGIJE

Nažalost, Idiševa smutnja nije zaobišla ni našu zemlju. Nemali broj Bošnjaka muslimana, posebno omladine, već odavno ratuju u sastavu Idiša, a mnogi su u ime idiševe ideologije izgubili život, ratujući protiv drugih muslimana. Stoga, ovoj pojavi i problemu sve važne društvene instance: porodica, Islamska zajednica i daije koji svoju plemenitu misiju ne vrše kroz instituciju IZ, pravosudne i sigurnosne agencije, mediji i sl., moraju krajnje ozbiljno, iskreno i savjesno pristupiti, ukoliko želimo da se taj problem bezbolno riješi i da smutnja i nered u našem društvu ne eskaliraju.

MASOVNA REPRESIJA DONOSI VELIKU KORIST IDIŠOVOJ IDEOLOGIJI

Dosadašnja praksa, prije svega, državnih institucija BiH, pravosudnih i sigurnosnih službi, kao i medija, imala je i ima, nažalost, krajnje tendeciozan i vrlo negativan pristup. Njihova metodologija i taktika se uglavnom svodi na istjerivanje vještica iz bošnjačkog korpusa, represiju, nasumična i spektakularna hapšenja i procesuiranja za djela terorizma koja se nisu desila i za koja ne postoje relevantni dokazi.

U službi takve metodologije je i većina bh. medija, koji koriste pravu huškačku retoriku i propagandu protiv određenih muslimanskih skupina u BiH, i dodatno siju smutnju i nered i kompliciraju stanje u društvu, a sve zarad jeftinog eksluzivizma i senzacionalizma, putem kojeg dezavuišu bh. javnost, zabluđuju mase, šire neistine i udaraju na čast mnogih bošnjačkih porodica. Nekome je očito stalo da postoje i da se proizvode ekstremne skupine među Bošnjacima, kako bi islamofobi imali povod za nesmetano stigmatiziranje, proganjanje i hapšenje muslimana, te kreiranje opasne priče koja se na kraju uvijek svodi na okrviljavanje islama kao generatora takvih pojava među muslimanima.

Ono što bi i državne službe i mediji trebali znati, ukoliko zaista žele da se spomenuti problem riješi, jeste da taktika istjerivanja vještica, represija, kao i senzacionalizam i novinarsko spinovanje, neće riješiti problem i neće donijeti dobro društvu i državi. Proganjanje i represija neće poroditi ništa drugo nego ekstremizam, bunt, mržnju i želju za osvetom. A to nikome ne ide u prilog osim mrziteljima i neprijateljima islama i Bosne i Hercegovine, kojima je cilj destabilizirati Bosnu i Hercegovinu i prikazati je nesigurnim mjestom za življenje.

NAJVEĆA ODGOVORNOST JE NA ISLAMSKOJ ZEJDNICI BIH

Posebnu važnu, ako ne i najvažniju ulogu, u rješavanju ovog problema ima Islamska zajednica u BiH. Islamska zajednica kao krovna vjerska institucija Bošnjaka, mora otvoreno ukazati i državnim institucijama i agencijama koje se bave spomenutom problematikom, ali i medijima, da isključivo njoj pripadaju kompetencije tumačenja i interpretacije islama i islamskog učenja, i da to, umjesto IZ, ne mogu činiti nikakve državne agencije, niti mediji. Zbog toga IZ mora biti istinski zaštitnik i savjetnik svim svojim članovima, i ne smije dozvoliti da neko u njeno ime i u ime islama, cijepa bošnjačko tkivo i dijeli Bošnjake na selefije, sufije, hanefije i ine skupine i da ih na osnovu tih etiketa proganja, hapsi, ugrožava njihove živote i atakuje na njihovu čast.

Posebno ne smije dozvoliti svojim uposlenicima, profesorima i imamima, da nasjedaju na antiislamsku propagandu i da na bilo koji način učestvuju u širenju smutnje među Bošnjacima. Ukoliko predstavnici IZ budu savjesno i iskreno djelovali i postupali u iznalaženju rješenja za ovu problematiku, naprimjer, onako kako je to nedavno, gostujući na TV-N1, učinio prof. Mustafa Spahić, onda će novinari i mnogobrojni islamofobi imati sve manje prostora za širenje smutnje i stanje će se u velikoj mjeri popraviti. U suprotnom, postoji velika mogućnost da se plamen smutnje proširi, da neki mladi (ludi) zanesenjak, naravno uz velike zasluge islamofobičnih medija i antidržavnog elementa u državnim agencijama, u ime borbe za pravdu kako je on vidi, probuši lađu na kojoj svi zajedno plovimo, i da se svi zajedno utopimo i ugušimo u moru te smutnje.

SELEFIJE MORAJU KRENUTI U OFANZIFU

Trebamo imati na umu činjenicu da se nosioci tekfirske ideologije znaju vješto kamuflirati i maskirati u odoru iskrenih muslimana i onda tako kamuflirani djeluju u društvu. Takav vid zloupotrebe islama olakšava posao islamofobičnim snagama da u tekfirski pretinac uključe što veći broj muslimana. Nažalost, tekfirska ideologija se danas, najviše zbog fizičkog izgleda (brada, nikab, crni džilbabi, kraće pantalone i sl.) pripisuje skupinama muslimana koji pripadaju selefijskom pokretu. Zato ne čudi što islamofobi, ali i mnogi naivni i neupućeni muslimani, kriminalno djelo nekog tekfirovca pripisuju svim muslimanima koje identificiraju kao selefije.

Zbog toga bi upravo te skupine muslimana, prije svih drugih, odlučno trebali stati na put tekfirskoj bandi. Ovdje je naročito važna uloga islamskih daija, koji su u BiH poznati kao selefijske daije i koji imaju značajan uspjeh u svojoj plemenitoj misiji. Svojim iskrenim i odlučnim djelovanjem, oni se moraju boriti protiv tekfirske ideologije i moraju istjerati tekfirovce iz njihovih jazbina. Ovo je vrijeme koje treba iskrene, hrabre i odlučne radnike za islam, ljude koji će u svakoj situaciji opći interes i interes islama, muslimana i cjelokupnog društva, staviti ispred ličnog interesa. Stoga, selefijske daije moraju biti primjer svakom muslimanu kako se bori za istinu, za vjeru, narod i državu, ukoliko ne žele da im virus tekfira, koji se jako brzo širi, ne pojede plodove da’vetskog rada u koji je uložen ogroman trud. I na kraju, pozivamo sve Bošnjake, pripadnike našeg hrabrog i ponosnog naroda, da ne nasjedaju na antiislamsku propagandu i da imaju na umu da sva ta propaganda i pokušaji dijeljenja muslimana na frakcije imaju jedan jedini cilj – uništiti bošnjački narod i našu državu Bosnu i Hercegovinu. Pokažimo i dokažimo neprijateljima islama i Bosne i Hercegovine da im to, ako Bog da, nikada neće poći za rukom.

Autor: prof Abdusamed Nasuf Bušatlić, saff.ba