Kahve s profesorom Atifom Purivatrom

Piše: Hadžem Hajdarević

Mogao je biti januar 1993. godine, u prizemlju sarajevske Općine Centar, na njenoj sjevernoj strani, prema Alipašinoj džamiji, bila je prostorija koja se svojom haotičnom zapreminom predstavljala kao “Vijeće kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca”, tu sam, uz peć plinaru, jednoga studenog popodneva zatekao profesora Enesa Durakovića (1947.) i Atifa Purivatru (1928.-2001.), a koji metar dalje sjedio je Alija Isaković (1932.-1997.), s obaveznim šalom oko vrata. U ratu se u razne kancelarije više dolazilo onako negoli iz neke konkretnije potrebe ili obaveze, kao da se intuitivno željelo pokazati kako se, hvala Bogu, još živo, još zdravo, tu sam, kako ste svi vi, važno je bilo znati kako su i drugi. Najpouzdanije vijesti uglavnom su išle od usta do usta… Enes i Alija se u nečemu nisu slagali, ne bih se mogao sjetiti o čemu su njih dvojica tog dana raspravljali, sigurno je da se nisu doticali književnosti. Profesor Atif je sve pratio s izvjesne distance, sa sebi svojstvenim dobrohotnim cinizmom. Bjesnio je rat, trajala je barbarska opsada Sarajeva, ništa se nije događalo i sve se, zapravo, odjednom i naveliko događalo, granice države Bosne mogle su biti i granice naših tijela, imalo se beskrajno vremena pričati, sporiti, neslagati, planirati, osporavati, predlagati, “tražiti rješenje”, komentirati, nadati se. (Književnik Alija Isaković bio je tad predsjednik a profesor Atif Purivatra generalni sekretar Vijeća Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca.) U prostorije bahnu jedan od mlađahnijih bosanskomuslimanskih književnika (tad su se Bošnjaci još uvijek naveliko sporili jesu li Muslimani, jesu li Bošnjaci, jesu li Bosanski Muslimani, šta su oni uopće u nepredvidivim nacionalističkim tumbama diljem ubijene Jugoslavije, nisu se mogli složiti o svome nacionalnom “imenu i prezimenu” ni u vrijeme organiziranja ratnoga kongresa intelektualaca decembra 1992. godine i utemeljenja Vijeća Kongresa) i podviknuo kako će nam “ovaj muslimanski merhamet doći glave”, aludirajući na masovne četničke i, sve izraženije, ustaške zločine širom Bosne i Hercegovine, a profesor Purivatra se samo nasmijao i odmjereno cinično, kako bi to samo on umio izvesti, rekao kako se često nepravično miješaju pojmovi merhamet i kukavičluk, jer svi mi koji, evo, dreždimo uz plinsku vatru a nismo na liniji, nismo u rovu, nismo u direktnoj odbrani grada i države, i nismo nikakve merhametlije, nego smo, u ovom slučaju, kukavice. (Tih sam dana u svoje ratne dnevničke bilješke unosio razmišljanja šta su to intelektualci u jednom društvu i narodu, koja je uloga inteligencije, koje bi boje mogla biti paralela između pojmova intelektualci – inteligencija, gdje je granica između osobnog mišljenja i tekućih ideoloških govora, između intelektualne aktivnosti i konformizma, pa sam tu večer, za sebe, napravio dvije moguće tabele: ko su, prvo, “goluždravi ptići” među bosanskomuslimanskim intelektualcima a ko “jastrebi” među intelektualcima Muslimanima. Sad mi je drago što te bilješke, nastale iz zabave, nisu nigdje objavljene. Ne znam ni gdje su, nema ih u mojim dnevničkim bilješkama. Profesora Atifa Purivatru nisam mogao smjestiti ni u prvu ni u drugu postavljenu “kategoriju”.)

I nakon rata, često sam, sâm ili s prijateljima, odlazio u prostorije Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Bilo je to u Ulici Valtera Perića, stotinjak metara od ratnih prostorija u zgradi Općine Centar. Profesor Atif, predsjednik VKBI od 1995. godine pa do tragične smrti istoga onoga dana kad su srušeni tornjevi u New Yorku, pa je vijest o pogibiji poznatog profesora, pregaoca, intelektualca (udarilo ga auto) bila prignječena izazvanim haosom u Sjedinjenim Američkim Državama, uvijek je bio vedar, nasmijan, stalno u konkretnim planovima, akcijama, projektima, poticajima za druge. Takvu poletnost i radnu energiju nisu imali mnogi koji decenijama bijahu mlađi od njega. Bio sam radoznao pitati ga o mnogo čemu iz njegova rada i djelovanja, pa i o tome zbog čega ga mnogi brzomislići iz tzv. muslimanskih krugova napadaju, omalovažavaju, vrijeđaju, spotičući mu udbašku komunističku prošlost. Atif je bio odmjeren i strpljiv da o svemu kaže šta misli i osjeća. Bez ikakvih opterećenja i zadrški. Vrijeme je najbolji sudija, rekao bi. Koliko je istrajavao na podršci u mišljenju, stavu, zdravom odnosu prema postojećoj stvarnosti možda najbolje pokazuje činjenica s kolikom je odgovornošću vodio računa o javnim sedmičnim tribinama koje je godinama organiziralo Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. I mene je, tamo neke 1999. godine, nagovorio, nakon jedne od ugodnih kahvi u prostorijama Vijeća, da održim tribinu o suodnosu Tradicije i Slobode.

Kad sam na internetskoj enciklopediji Wikipedia vidio da se profesora Atifa Purivatru, primarno, karakterizira kao “teoretičara evolucije bošnjačkog nacionalnog identiteta”, prvo što sam pomislio bilo je da se tom definicijom debelo u pravu. Purivatra je zaista bio i teoretičar i dosljedni zagovornik evolucijskog procesa vis a vis bošnjačke samosvijesti o vlastitom identitetu. Na jednoj od kahvi u prostorijama VKBI podsjetio sam ga kako smo nas dvojica, po zadatku Kulturnog društva Muslimana “Preporod”, išli u srednju Bosnu u vrijeme popisa stanovništva na prostoru Jugoslavije 1991. godine. (Koji dan kasnije bio sam, s književnikom Miljenkom Jergovićem i profesorima Gazi Husrevbegove medrese Zijadom ef. Ljevakovićem i Mujkijem ef. Spahićem u Maglaju.) Iznenađivalo me i nije mi bilo pravo na koji način profesor Purivatra na tribini za građanstvo u Vitezu i Travniku govori protiv bošnjaštva i koliko je prioritetno da se pripadnici islama nacionalno izjasne isključivo kao Muslimani. Nikakvi Bošnjaci, nikakvi Jugoslaveni, nikakvi neopredjeljeni, samo kao Muslimani! Morao sam tako reći, govorio mi je Atif koju godinu kasnije, morali smo u onom nacionalističkom haosu diljem Jugoslavije pokazati koliko nas ima, gdje smo, sa čime demografski raspolažemo, pojavile su se tada priče i o novim masovnim iseljavanjima u Tursku… (Kad danas razmišljam o tom, prijeratnom popisu stanovništva, čini mi se da je i popis na tlu Jugoslavije 1991. godine, i šaranje velikih etničkih karata, vješanih po zidovima novoformiranih političkih stranaka, udruženja, javnih ustanova, da je sve to bilo u službi već zahuktaloga velikosrpskog nacističkog projekta.)

U biografskim podacima stoji da je profesor Atif Purivatra u akademski i javni život Sarajeva i Bosne i Hercegovine stupio u drugoj polovini šezdesetih godina XX. stoljeća. Bilo je to vrijeme dugo očekivanog i najavljivanog bošnjačkog nacionalnog preporoda, kad su Bošnjaci, pod etničkim imenom Muslimani, mogli početi graditi stabilniju nacionalnu samosvojnost, zajedno s drugim narodima države Jugoslavije. Njegova zasluga u jačanju svijesti o zasebnoj nacionalnoj pripadnosti muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, pa i na Kosovu, potpomognuta je i time što je Purivatra od 1967. do 1972. godine bio veoma prijegoran član Komisije za međunacionalne odnose pri CKSKBiH i CKSKJ. U tom će periodu, kao i kasnije, u svojstvu naučnog istraživača i profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, dati ogroman doprinos u otkrivanju, izučavanju, blagovremenom afirmiranju bošnjačkoga i ukupnog bosanskohercegovačkoga društvenopolitičkog naslijeđa. (Kao što je poznato, na popisu stanovništva na tlu države Jugoslavije 1971. godine 8,4 građana se nacionalno izjasnilo kao Musliman, što je bilo oko 1.700.000 duša u tadašnjoj državnoj zajednici od Triglava do Đevđelije. Iz današnje perspektive gledano, bilo je to daj-šta-daš, bilo je to i doba žestokih otpora, javnih polemika, ideoloških etiketiranja, upornih srpsko-hrvatskih nacionalističkih uvjetovanja pod krinkom jugoslavenstva i “proleterskog internacionalizma”, dirigiranih strahova… Tek će udružena srpsko-hrvatska fašistička agresija na državu Bosnu i Hercegovinu 1992. godine i stravični genocid nad bošnjačkim muslimanskim stanovništvom koliko-toliko uozbiljiti Bošnjake kao samosvjesni evropski narod.)

Zvanje magistra političkih nauka Purivatra je stekao 1965. godine, a doktora nauka 1972. godine na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Među najznačajnija Purivatrina djela ubraja se knjiga rasprava i članaka Nacionalni i politički razvitak Muslimana (1969.) te monografija JMO u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1974.).

Danas možemo postavljati mnoštvo pitanja šta su intelektualci Bošnjaci u Sarajevu i Bosni u odnosu, recimo, na intelektualce iz vremena Atifa Purivatre, Alije Isakovića, Kasima Suljevića, Nerkeza Smailagića. Kolika je danas kontradikcija između onoga što se objektivno može i onoga što se (ne)čini? Koliko bi bosanskohercegovačko društvo bilo manje korumpirano a Bošnjaci, kao narod, u manje opasnim društvenopisholiškom rasulima da su mnogi ovdašnji intelektualci manje konformisti, manje egoisti, manje ideološki sinekuristi raznih partija, lobija, ideologija, političkih volja, mindera, plaćenih savjetovališta, a više odgovorni pojedinci koji svojim žustrim tekstovima, odgovornim javnim istupima, nepotkupljivom i slobodnom mišlju, iskrenim i djelotvornim aktivizmom, doprinose ozdravljivanju zapuštene i, u moralnom smislu, sve iskvarenije društvene zajednice? Intelektualac koji šuti, koji ignorira zabrinjavajuću društvenu stvarnost i nije nikoji intelektualac, to je tek načitani i obrazovani mulac, dembelan, bilmez, egoist, koji vlastito znanje, iskustvo, energiju zatire sitnosopstveničkim konformizmom i, reklo bi se, nekom naročitom vrstom bosanskoga bešćutnog bezobrazluka!

Neka je rahmet Božiji smjernoj i čestitoj duši radinog, odgovornog, plemenitog profesora Atifa Purivatre!

preporod.com