Kad su Bošnjaci ratovali u Ukrajini protiv Rusa?

Krajem 1768. stigao je iz Carigrada ferman da se u Bosni razvijaju i popisuju bajraci “u svrhu odlaska na moskovsku vojnu”. Fermanom je određeno da se u Bosni popiše 70–80 janjičarskih bajraka. Svaki aga koji razvije bajrak bio je dužan da o svom trošku opremi najmanje pedeset ljudi i povede ih na vojnu.

Tokom mjeseca ramazana, koji je nastupio 9. januara 1769, u Sarajevu je razvijeno i popisano 40 bajraka. Među janjičarskim agama prvi je uzeo bajrak u svoje ruke Sulejman-aga Indže (Vitki), inače jedan od najbogatijih ljudi u Sarajevu. On je tako postao bašaga (glavni aga).

Sarajevske age su krenule na vojnu 8. aprila 1769. godine. Sedam dana kasnije, 15. aprila, za njima je otišao kapetan Džino Gradiščanin na čelu 1.200 nefera iz Krajine.

U pomoć osmanskim tvrđavama na Dnjestru iz Bosne je otišlo i 50 bajraka spahija.

Svi su na odredište u tvrđavu Hotin stigli u maju 1769. godine. Tu su Bošnjaci pokazali veliku hrabrost u odbrani grada na koji je navalilo oko 70.000 Rusa i Poljaka sa 27 topova.

U Sarajevu je 9. jula 1769. godine stigao “radosni ferman” da je kod Hotina izvojevana velika pobjeda nad neprijateljem. Tim povodom u gradu je tri dana trajalo veselje uz pucnjavu topova, ali se vijest pokazala lažnom.

Ubrzo je ponovno stigao tatar i donio “veselu vijest” o velikoj pobjedi kod Hotina, što se opet slavilo tri dana.

Kada se u jesen 1769. vojska vratila sa pohoda, ustanovilo se da je i ova vijest bila lažna. Iscrpljena osmanska vojska je pred nadmoćnom silom morala napustiti Hotin pa su Rusi ušli u praznu tvrđavu i tako je zauzeli.

U bošnjačkoj narodnoj tradiciji ali i u književnosti upamćeni su Hotin i hotinski most koji su Bošnjaci mnogo puta prelazili, gdje su se u slavu sultana borili i ginuli.

Glasoviti roman Meše Selimovića Tvrđava započinje upravo obnavljanjem historijskog sjećanja na Hoćinsku bitku.

“Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve sto je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reci ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani.”

Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka

Stav.ba