Cilj svakog roditelja je da njegovo djete jednog dana izraste u funkcionalnu odraslu osobu. Vaspitanje je proces izgradnje samostalne osobe, odgovorne prema sebi i drugima, koja dovoljno dobro funkcioniše u ljudskom društvu.
Proces socijalizovanja se zasniva na tome da djete memoriše, to jest internalizuje roditeljske figure koje mu u različitim situacijama upućuju određene poruke kojim zahtjevaju od njega da se ponaša na prihvatljiv način.
Na taj način se stvarni, „spoljašnji roditelji” pretvaraju u psihičku strukturu djeteta koju možemo nazvati „unutrašnji roditelj” ili super-ego. Iako su roditelji i njihove poruke temelj ovog procesa, on obuhvata i sve kasnije autoritete koji „naseljavaju” dati dio djetetove psihe.
Strogo gledano, djete ne usvaja društvene norme kao takve, već usvaja porodične norme, vrijednosti i poglede na svijet. Da bi socijalizacija bila uspješna, mora da postoji dovoljna saglasnost između porodičnih i normi šireg društva. Ako djete odrasta u porodici čije su norme u većem neskladu sa normama šireg društva, onda će to djete biti prilagođeno porodici, ali neprilagođeno široj zajednici u kojoj treba da funkcioniše kada odraste.
Jedan problem je kada su porodične norme daleko ispod standarda šire zajednice. U tom slučaju djete će imati problema u izvan porodičnom društvenom funkcionisanju, od vrtića, preko škole, sve do odraslog života. Ono će biti označeno kao „nesocijalizovano”, sa „poremećajem u ponašanju”.
Kada su porodične norme značajno iznad normi šire zajednice, tada nastaje sasvim suprotan problem. I ova djeca, iako prilagođena porodicama iz kojih potiču, neće biti prilagođena širem društvu.
To je slučaj sa djecom koja su „previše lijepo” vaspitana, koja se pridržavaju onih normi kojih se drugi članovi zajednice ne pridržavaju. U svojoj generaciji će ova djeca će biti označena kao nesnalažljiva i smotana, jer će njihove vrline biti prepoznate kao mane. Njihova pretjerana socijalizovanost će ih spriječiti da budu optimalno prilagođena i uspješna.
Dok je problem nesocijalizovane djece dobro obrađen u vaspitnim teorijama, problem presocijalizovane djece nije dovoljno prepoznat.
Šta ostaje onima koji su „suviše lijepo” vaspitani? Jedan način je da se promjene, da u izvjesnoj mjeri „podivljaju”, kako bi se prilagodili širem društvu. Drugi način jeste da se zatvore u grupu ili subkulturu onih koji su njima slični, među kojima će se osjećati normalno.
U takvoj grupi će dobro funkcionisati, ali će i dalje imati problem neprilagođenosti u široj zajednici. Treći način jeste da odu iz društva u kome ne funkcionišu uspješno, u neko drugo društvo, to jest državu u kojoj šire društvene norme odgovaraju njihovim ličnim normama. Ovaj treći način je možda najbolji za njih, ali nikako nije dobar za zajednicu iz koje su potekli.
Piše: Zoran Milivojević
