Kad i kome je dozvoljeno zavidjeti?

Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Zavidjeti se smije samo dvojici: čovjeku koji zna Kur’an i danonoćno ga uči i radi po njemu, i čovjeku kojem je Allah dao imetak  pa ga danonoćno dijeli.“ (Buhari, 4737)

Abdullah ibn Mesud, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Zavidjeti se smije samo dvojici: čovjeku kome je Allah dao imetak pa ga troši na Istini i čovjeku kojem je Allah dao mudrost pa po njoj sudi i poučava druge.“ (Buhari, 37)

SINTAGME I NJIHOVA ZNAČENJA

Zavidjeti se smije samo dvojici: Ovdje se govori o pojmu gibta, što je ustvari pohvalna zavidnost, u značenju želje da i ja imam tu blagodat, a ne da je dotična osoba izgubi. Ta vrsta pohvalne zavidnosti može se odnositi i na druge vrste ibadeta.

Na istini: u pokornosti Allahu, dž.š.

TUMAČENJE HADISA

Allahove su blagodati prema ljudima mnogobrojne, a najveća je islam i uputa na dobro. Neki ljudi svoje blagodati , poput znanja, imetka i zdravlja, ograničavanju i ostavljanju na dunjaluku i kada umru te blagodati nestanu, bez ikakvog traga.

Međutim, upućeni vjernik jeste onaj koji dunjaluk pretvara u ahiretsku njivu, koji Allahove blagodati usmjerava ka sticanju Njegovog zadovoljstva i Njegove bliskosti.

Pogledajmo ovaj hadis koji nam iznosi dva primjera korištenja blagodati.

Prvi primjer: Čovjek kojem je Allah, dž.š., dao blagodat hafiza i razumjevanja Kur’ana, pa ga danonoćno uči i radi po njemu, kao što i druge poučava tome:

Drugi primjer: Čovjek kojem je Allah dao imetak pa ga nesebično troši u razne vidove dobra, kako bi stekao Njegovo zadovoljstvo, tako da će korist od toga naći na Sudnjem danu.

Koliko je samo sretan onaj ko je upućen  na ovakav hajr i ko če na taj naćin zaraditi sreću i dobro oba svijeta! Njegova se djela ne prekidaju smrću, nego se nastavljaju i nakon njegove smrti, shodno riječima Poslanika, a.s. Kada čovjek umre prestaju sevapi za njegova djela osim u tri slučaja: trajna sadaka, nauka kojom se ljudi koriste i dobro dijete koje za njega čini dovu.“ (Muslim, br. 1631.)

Kada drugi ljudi vide ove kojima su date spomenute blagodati, požele da i oni imaju nešto takvo. Ovakva zavidnost (gibta) pohvalna je i islam na nju podstiće, jer je to polje natjecanja u dobru i sticanju Allahovog zadovoljstva,

Imam Nevevi kaže: „Zavidnost se dijeli na dvije vrste: stvarna (hakiki) i hiperbolička (medžazi) zavidnost. Stvarna je kada se želi nestanak blagodati kod onog ko je posjeduje, i ovo je kategorički zabranjeno. Hiperbolička zavidnost je želja da se posjeduje neka blagodat kao i druga osoba, a da ta osoba ne izgubi dotičnu blagodat. Ako se radi o dunjalučkim dobrima to je dozvoljeno, a ako se radi o ibadetima onda je to pohvalno.“

POHVALNA ZAVIDNOST HAFIZU KUR’ANA

Imam Buhari u svome Sahihu jedino zasebo poglavlje posvećuje hadisu koji govori o ugledu i mjestu hafiza Kur’ana, i naslovljava ga Poglavlje o pohvalnoj zavidnosti hafizu Kur’ana. U ovom poglavlju navodi spomenuti hadis, jer ustvari govori o velikom ugledu i vrijednosti hafiza Kur’ana, zato što Poslanik, a.s., spominje kako bi ljudi trebali zavidjeti (pohvalna zavidnost) takvom čovjeku, što automaski ukazuje na vrijednost i veličinu tog čovjeka.

Imam Ibn Kesir kaže: „Ovaj hadis poručuje da hafizu Kur’ana treba zavidjeti pohvalnom zavidnošču (gibta), jer je to njegovo stanje poželjno i pohvalno, tj. treba željeti tu njegovu blagodat, za razliku od pokuđene zavidnosti koja podrazumijeva želju nestanka blagodati od onoga ko je posjeduje.“ (Fedailul-Kur’an)

Plodovi pohvalne zavidnosti

1. To je vid kajanja zbog propuštanja mladosti i života u besposlici, a ne u učenju, pamćenju Kur’ana i trudu za postizanje ove nagrade koja je data predhodno spomenutim, te potreba da se to nadoknadi.
2. Ljubav prema dobrim ljudima i želja da se povodimo za njima. Ako niste kao oni makar ih oponašajte, jer oponašanje dobrih je uspjeh.
3. Uz iskren nijet i ulaganje napora stiče se nagrada makar se i ne ostvarilo ono što se želi, što se može zaključiti iz hadisi kudsije u kojoj Allah, dž.š., kaže: „Ko naumi uraditi dobro djelo, a ne uradi ga, Allah će to upisati kao dobro djelo.“ (Buhari, br. 6126)

Ova riječ naumi (hemme) uraditi dobro djelo, znači donijeti čvrstu odluku, ali ga ne uradi zbog vanjskog faktora koji ga spriječi u obavljanju.

Turmizi prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Zapamtite ovo što ću vam kazati: Dunjaluk je za četvoricu ljudi. Za čovjeka kojem je Allah dao imetak i znanje, pa on vodi računa o Allahovom pravu i održava rodbinske veze. Ovo je najbolji stepen. Zatim čovjek kojem je Allah dao znanje a nije mu dao imetak. On je iskrenog nijeta i kaže:“Da imam imetak kao onaj čovjek radio bih kao i on.“ Zbog nijeta će imati istu nagradu kao da je to i uradio. Potom čovjek kojem je Allah dao imetak a nije mu dao Gospodara, ne održava rodbinske veze i ne obraća pažnju na Allahovo pravo u tome imetku. Ovo je najgori stepen. I na kraju, čovjek kojem Allah nije dao ni imetak ni znanje, ali govori:“Da imam imetak radio bih kao i ovaj čovjek.“ On će zbog svoga nijeta imati kaznu kao i predhodnik.“ (Tirmizi, br. 2325)

POUKE IZ HADISA

1. Poslanik, a.s., savjetuje i upućuje svoj umet da se usmjere na profitabilnu „trgovinu“ koja donosi korist na ahiretu.
2. Važnost iskrenog nijeta i njegovo mjesto kod Allaha.
3. Uvjet za znanje da bude korisno i da bude predmet pohvalne zavidnosti jeste da se radi po njemu i da se prenosi na druge ljude, što vidimo iz hadisa:“… i čovjek kojem je Allah dao mudrost pa po njoj sudi i poučava druge.“
4. Hafiz Kur’ana ima ogroman ugled kod Uzvišenog Allaha, te mora biti svjestan toga ugleda i te blagodati, i uložiti adekvatan trud na zahvali i opravdanje toga ugleda.
5. Imetak u posjedu dobrog čovjeka predstavlja koristan plijen, jer ga on iskorištava u sticanju Allahovog zadovoljstva i u donošenju koristi drugim ljudima, shodno Poslanikovim, a.s., riječima:“Kako je samo lijep imetak u rukama dobrog čovjeka.“ (Buhari)

Izvor: POUKE IZ SUNNETA (Poslanikove upute)

Autor: Enes Ahmed Kerzum

Za Akos.ba pripremila: Samira Muratović