Kad Hajr-česma više nije hajr?
Prolazeći našom lijepom Bosnom i Hercegovinom, primjećujem mnogo sazidanog kamena koji ima malu ili nikakvu korist.
U tom sazidanom kamenu imamo višestruki apsurd: jedan, što su sredstva bačena uzalud; drugi, što se ljudi ponose tim zdanjem kao najvećim Bogu ugodnim djelom i treći, instruktori takvog apsurda su vjerski službenici. Ovaj zadnji je najteži. Umjesto da bude vizionarsko, u kontekstu današnjega vremena, ono je retrogradno i skoro bez ikakve koristi. Povikao bih: šta su nam prioriteti!? Ako se građevinom ne izgrađuje čovjek ili nova vizija, takva građevina je propala.
U jednom našem povratničkom selu, koje broji manje od pedeset domaćinstava, na prostoru od dva kilometra napravljeno je sedam hajr-česmi. S obzirom da to nije tranzitno mjesto, pitao sam se da li iko stane pored neke od tih česama tokom cijele godine da se napije vode?
Zar danas, kad svaka kuća i svaki zid u kući ima vodu, smatrati da je hajr-česma hajr. To nije hajr, to je israf (bespotrebno tošenje/uništavanje sredstava). A uništavanje sredstava se u šerijatu tretira kao uništavanje tijela.
Te česme su nekada bile korisne, međutim, danas su poput nutele kojoj je istekao rok trajanja. I ako se poneki čovjek nekad okoristi njome, ipak ih ne možemo predstavljati kao hajr prve kategorije.
Ako smo sagradili mnoge džamije po lijepoj našoj domovini, koje su gotovo prazne i usamljene, pomalo i reklamne, jer se u mogima, pogotovo u povratničkim mjestima, možda klanja jednom u godini, donekle je razumljivo ako ih posmatramo kao svjedoke naše višestoljetne opstojnosti na ovim prostorima, ali apsurdno ih je graditi sa dvije, tri pa i četiri munare. Kome te dodatne munare gradimo? Kome gradimo metar visočiju munaru od munare džamije iz susjednog džemata? Kome gradi efendija ogradu od klesanog kamena oko džamije, pa se hvali kako je na to potrošio deset hiljada KM, a nije uspio privući u mekteb ni petero djece?
Čemu služe hvalospjevi da nam je glavni prioritet izgradnja infrastrukture, a nemamo dobre strategije za izgradnju džemata?
Moramo redefinisati prioritete, redefinirati strategiju vakufa, odgoja i obrazovanja.
Ako ne znamo za Paretovo pravilo, makar da ih redamo po Hasanovom pravilu, dječaku koji želi da ima igraonicu u džamiji.
Poslanik, a.s., nas je učio da je perspektiva džemata u djeci i omladini. Šta smo učinili za tu djecu? Da li će dijete zavoljeti džamiju dolaskom na džumu i slušajući hutbu koju ne razumije? Logično da će povezvati džamiju sa nečim što je užasno dosadno i strašno, pogotovo kad mu babo zaprijeti da ne smije ”zucnuti” na hutbi.
Volio bih dočekati dan kad u svakoj našoj džamiji polovinu molitvenog prostora čini najmodernija igraonica za djecu a polovinu prostor za namaz. Duša bi mi bila ružičnjak kad bih mogao čuti, dok klanjam, u pozadini smijeh mnoštva razigrane djece.
Vjerski službenici se žale kako nema omladine u džamiji. Sasvim je normalno što nema. Omladina više neće da sluša „kalu“ i „kile“, ibn ovaj, ibn onaj, ”ulema se razilazi”… Omaldina želi da sluša o najboljim aplikacijama, projektima, radionicama, putovanjima / teach and travel, kursevima fotošopa, web-dizajna… Za takvo nešto mora se napraviti plan djelovanja u okviru neformalnog obrazovanja i osposobljavanja kadra.
Džematlijama treba predstaviti novo poimanje vakufa. Bolje da se organizuje jedna edukacija o strateškom planiranju nego da se napravi milion hajr-česama. Kad bi neko od džematlija pokrenuo fond za start up biznise, treba to prestaviti kao ”hiljadu obavljenih hadžova” ili sličnu nagradu, kako bi shvatili da se može zaraditi sevap na malo moderniji način.
Sve bih hajr-česme i sve prazne džamije zamijenio za samo jednu dobru laboratoriju za fiziku, hemiju ili istraživački centar za vještačku inteligenciju.
To bi bila naša intelektualna i spoznajna Meka.
Treba nam spoznaja Boga kroz prirodne zakone, jer je spoznaja Boga kroz buđave komentare ljudi, koji su živjeli prije više od hiljadu godina, danas omladini neprihvatljiva.
Logično da će ovakve ideje naići na osudu tradicionalnih pogleda na vjeru, i da će biti osuda ovih redaka koje čitamo, ali ako dosad taj tradicionalni pristup nije dao dovoljno dobre rezultate, znači da ga moramo unaprijediti. Gazi Husrev-beg je u svojoj vakufnami preporučio da se u njegovoj medresi izučavaju nauke shodno vremenskom kontekstu. Iz tog možemo zaključiti da se i vakufi moraju prilagoditi kontekstu vremena. Ako cijeli svijet teži nano-tehnologiji, vještačkoj inteligenciji, istraživanjem svemira, zašto da se mi okrećemo zidanju beskorisnog kamena?
Prestanimo biti beduini, budimo avangarde!
Piše: Edin Kadrić
Akos.ba
