Kad god sam pomislila da me djeca ne čuju, život mi je pokazao da su ipak slušala!

Kako postići da dijete postane poslušno

Djeca se uglavnom lijepo ponašaju dok su u našem prisustvu, ali kako postići da budu odgovorni kada nismo s njima? Često čitamo tekstove o izgrađivanju povjerenja kod djece, ali, da li mi zaista izgrađujemo povjerenje prema njima, da li i koliko im vjerujemo kada izađu iz našeg vidokruga?

Jednom prilikom dok sam slušala predavanje o odgoju djece, jedan brižni babo je rekao: “Djeca su samo jednom u životu djeca”. Ova njegova rečenica duboko je odjeknula u meni. Zaista sve nekako možemo nadoknaditi, ali izgubljeno djetinjstvo, baš kao ni vrijeme, ništa ne može vratiti. Biti tu za svoju djecu, kada smo im najpotrebniji u životu, možemo samo ograničeno vrijeme koje jako brzo prođe. Zašto kažem ograničeno vrijeme kad će naša djeca uvijek će biti naša djeca? Istina je da će uvijek biti naša djeca, ali oni će jednog dana biti odrasle i formirane ličnosti, na koje više nećemo imati utjecaja, a jednako će nas boljeti njihove pogreške u životu. Danas se dobro roditeljstvo svelo na materijalno, priuštiti im sve što traže, sve ono što im je nametnula okolina za moderno ili potrebno. Dok su mali, priuštiti im sve vrste igračaka, neka samo šute i igraju se; kad krenu u školu, bitno je da donose dobre ocjene i da puno ne zanovijetaju. A duhovni, moralni, vjerski odgoj…, hoće li to pokupiti usputno?

Djeca su jako pametna i osjećajna, imaju urođeni osjećaj da se brinu za sebe, za svoju sigurnost i ljubav. Recimo, tek rođena beba ne može da raspozna svoju majku pogledom ili sluhom, ali joj je Allah dao da je mirisom prepoznaje, što je jedan od razloga zašto majke u postporođajnom periodu imaju izraženo čulo mirisa. Tako uz daljni rast i razvoj, djeca imaju razne sposobnosti opažanja kako bi na neki način zaštitili ono što je njima najbitnije. Djeci je jako važno da osjećaju da negdje pripadaju, da ih neko voli, sluša i razumije, stoga moramo uložiti maksimalni trud da oni stvarno vide i osjećaju da su voljeni i paženi. Od ranog djetinjstva treba da razvijamo komunikaciju s djecom, da razgovaramo sa njima, ali isto tako da naučimo slušati kada nam žele nešto ispričati ili podijeliti nešto s nama. Djeca koja su po svojoj prirodi malo živahnija, tom živahnošću često nam skreću pažnju. Imam osjećaj da takvi najbolje prolaze u životu. Naša česta reakcija na njihove postupke izvlači iz nas tu neku potrebu stalne komunikacije s njima. S druge strane, djeca koja su tiha, vole da se igraju, često budu zapostavljena. Većini roditelja bitno je samo da ne plaču, nisu gladni, igraju se i sve je uredu, na ovaj način djeca odrastaju zapostavljena. Oni ne vole da budu zapostavljeni, što je često razlog zašto se mirno dijete pretvori u nemirno. Ono što je potrebno jeste da se trudimo da smo uz njih, ne samo kada su nemirni pa imamo potrebu da ih korigujemo, nego i kada su dobri, tihi, trebamo im prići, upitati ih šta rade, pohvaliti njihovu igru, dopustiti im da nam ispričaju šta rade, čega se igraju itd. Na ovaj način dijete će uvidjeti da roditelj ima interesovanja za njega i njegovu igru i neće imati potrebe da mijenja svoj način igre. Dakle, od najranije dobi trebamo, kroz stalnu komunikaciju s djecom, da izgrađujemo uzajamno povjerenje. Prvo pravilo komunikacije s djetetom jeste da bude na nivou njegovog uzrasta i razumijevanja. O tome nas najbolje uči naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je jasno i razgovijetno kako bi ga svako ko sluša mogao razumjeti.”

Ibn Asakir prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko god ima dijete, s njim se treba ponašati poput djeteta.”

Zatim, u naše razgovore trebamo unijeti blagost i strpljenje. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah je blag i milostiv. On voli blagost u svemu.”

Koliko trebamo da navikavamo djecu da slušaju nas, isto tako trebamo sebe navikavati da slušamo njih. Dok su mali, dopustite da vam pričaju o svemu, tako razvijaju svoje govorne sposobnosti, a također dajemo im znak da ih slušamo, da su nam njihovi događaji i doživljaji bitni. Kada dijete primijeti, ili kada stvori naviku, da ga njegova majka sluša, uvijek će vam rado pričati o svemu. Na taj način imate pristup tim malim glavicama, vidjet ćete kako i na koji način razmišljaju, kako razumiju okolinu oko sebe, zatim ćete dobiti priliku da ispravite njihove greške u razumijevanju i poimanju stvarnosti ili određenog problema. Svaki događaj u vašem životu popratite razgovorom s djecom, počevši od najobičnijih stvari i dešavanja u jednom danu. Pogreška kod roditelja nastaje kada roditelj počne da usađuje lijepe osobine kod djece postavljajući zahtjeve, umjesto da to postepeno razvija kod njih pokazujući im svojim primjerom.

Dijete se uvijek može natjerati da čini dobro, ali samo ako ga uputiš na dobro, osiguravaš da će ga i bez tebe činiti.

Isto tako, kada je u pitanju poštovanje prema roditeljima, starijima, prema autoritetima uopće, najbolje ćemo to izgraditi kod njih tako što ćemo mi njih poštovati kao ličnosti. Svaki naš zahtjev ili potražnju nećemo početi s naredbom nego molbom, npr.: “Molim te, dušo, hoćeš li mi donijeti to”, ili “Hoćeš li uraditi to…”. Kada te poslušaju, obavezno im treba zahvaliti na tome i pohvaliti njihovu poslušnost. Nemojte misliti da djeca ne primjećuju te manire koje koristite. Oni se duboko urezuju u njih i njihove ličnosti, jer je njima jako važno kada vide da su poštovani. Niko ne voli naredbe i zahtjeve, a posebno djeca. Naprimjer, ujutru kada se probudi, umjesto da zatražite da vas lijepo pozdravi, vi ga trebate dočekati s osmijehom, poselamiti ga, pitati kako je spavalo, šta je sanjalo, dopustiti da započne razgovor, tako da se vaša komunikacija s djetetom odvija od samog jutra. Zatim, kada je u pitanju jelo, pričat ćete s djecom o važnosti ishrane, vitamina, povrća, voća, raznovrsnosti jela i koristi, tako ćete ih vremenom navesti da razmišljaju o bitnosti onoga šta jedu i imat ćete puno manje problema s djecom oko izbora hrane. Dakle, svaki aspekt u vašem životu treba da bude popraćen razgovorom s djecom. Kroz razgovore imate priliku da im usađujete lijepe osobine, lijep pogled na život, da im postavite razliku između dobrog i lošeg, važnog i nevažnog  itd. Što je najvažnije, kroz te razgovore imat će te priliku da djecu upoznate s Allahom, subhanehu ve te‘ala, da ga povežete s Allahom kao njegovim Stvoriteljem, Obskrbiteljem, Milostivim, kao njegovim najvećim autoritetom. Naprimjer, kada ustane, svako jutro ćete naglasiti: “Hvala Allahu što si se lijepo naspavao”. Kada pričate o blagodati i raznovrsnosti ishrane ili drugim lijepim stvarima, spomenut ćete kako je to Allah Uzvišeni sve stvorio iz Svoje milosti prema nama. Kada razgovarate o dobrim postupcima, dobrom ponašanju, uvijek naglasite da Allah voli one koji se lijepo ponašaju. Njihovu spoznaju o Allahu započnite s onim šta Allah voli, šta je sve pripremio za nas na ovom svijetu, koje sve nagrade nas čekaju na drugom svijetu, za naše lijepo ponašanje i poslušnost itd. Roditelji prave pogreške kada prvo upoznavanje s Allahom, subhanehu ve te‘ala, počnu u ljutnji, kroz kritiku djece, pa kažu svojoj djeci: “Boj se Allaha!” ili “Allah će te kazniti za loša djela!”, dakle, plaše djecu s Allahom, tako da na taj način njihova prva spoznaja Allaha jeste da je Allah strašan i onaj koji kažnjava i sl. Djeci je teško da shvate nešto apstraktno, nešto što ne vide, zato je jako važno na koji će način shvatiti postojanje Allaha, subhanehu ve te‘ala.

Ono što je jako bitno i važno, dok su djeca još mala i u kući, jeste izgraditi naviku da imaju stalnu potrebu da razgovaraju s nama, pričaju nam, pitaju nas, slušaju nas, tj. izgraditi povjerenje kod djece. Tako, kada dođe vrijeme vrtića, škole, komunikacije s drugima, kroz njihove priče o doživljajima i događajima moći ćemo da pratimo i kontrolišemo dešavanja i van kuće. S obzirom da su to djeca, njihovi prvi problemi u životu su mali, male nesuglasice s prijateljima, ili s odgajateljima itd., međutim, za djecu su to veliki i važni problemi. Stoga, nikada ne potcjenjujte njihovo shvatanje problema, tako što ih nećete saslušati i razgovarati s njima o njihovom problemu. Ne postavljate puno pitanja, nego ih saslušajte do kraja, pustite da oni pričaju vama, a zatim ih posavjetujte prema potrebnom. Vremenom, kako djeca rastu, rast će i problemi, ali oni će naviknuti da se s vama savjetuju i da vam pričaju o svemu, imat će te priliku da ih pravilno posavjetujete i usmjeravate. Kada smo kod problema, bitno je naglasiti da njihove probleme NE trebamo rješavati mi, nego ih samo usmjeravati da ispravno postupe u rješavanju problema! Ukoliko se djeca počnu zatvarati, počnu izbjegavati razgovore, posmatrajte ih, njihovo lice i raspoloženje puno govore, nikada ih nemojte ostaviti tužne ili zabrinute bez razgovora ili podrške. Kada dolaze iz škole, dočekajte ih uvijek s osmijehom, pitajte ih kako su proveli dan, pokažite interesovanje za njihove događaje. Toliko puta odrasle osobe tješe jedni druge sa: “Niko nije savršen, svi mi pravimo puno pogrešaka u životu, te pogreške često nas nauče ili usmjere ka nečemu boljem”. Zašto ovo pravilo ne bismo primijenili i na djeci? Kada dijete pogriješi, najčešća reakcija roditelja jeste ljutito kritikovanje ili kažnjavanje, umjesto toga prvo poslušajte njihovu priču o tome šta se desilo. Djeca su sklona tome da se pravdaju i da krivicu uvijek usmjere na druge. Ako pažljivo saslušate njihovu priču, skoro uvijek ćete moći uvidjeti da u njihovom postupku, koliko ima pogrešaka, ima poneki i ispravan postupak. Zato ćete svoje savjetovanje započeti uvijek s pohvalom tih djetetovih dobrih postupaka, a zatim sa kritikom loših. Npr., savjet započnite sa: “Ti si jako pametna djevojčica, dobro si postupila što se tiče toga, ali….”, zatim slijedi kritika loših postupaka i savjet za rješavanje problema. Svaki ispričani događaj ili doživljaj, bio on loš ili dobar, možete iskoristiti da zajedno s djecom izvučete pouku iz njega. Na ovaj način izgradit ćete povjerenje kod djece, neće se bojati da vam ispričaju svoje doživljaje, jer za pogreške koje su napravili neće biti samo iskritikovani, već saslušani i posavjetovani. Također, vi izgrađujete povjerenje prema njima, tako što uviđate da oni, iako pogriješe, imaju i dobrih postupaka, za koje ne bi saznali da vam oni o tome nisu pričali.

Sve što život donese u njihove male živote, iskoristite da o tome razgovarate sa njima na određene teme. Npr., kada su pogreške u pitanju, kroz razgovor ih navedite da shvate, da nije veliki problem pogriješiti, nego je bitno iz grešaka uzeti pouku i naučiti nešto. Podučavajte ih da život nosi sa sobom i lijepe, a i loše doživljaje. Sve ovo možete lijepo iskoristiti da povežete njihove živote s vjerom, s Allahom. Kada se dese lijepe stvari u životu, pričajte im da su to blagodati koje nam Allah daje, a zauzvrat trebamo da budemo zahvalni Allahu na tome, jer zahvalnost Allahu na blagodatima, povećava naše blagodati. Zatim, to je odmah dobra tema da im pričamo, da se naša zahvalnost Allahu ogleda u tome da radimo ono što Allah voli ili traži od nas. Tako će im biti lakše prihvatiti propise u vjeri.

Kada se desi nešto loše u životu, nemojte ih poštedjeti da im saopćite istinu, jer mogu je čuti od drugih na ružan način ili kada nisu spremni da je čuju. Također, i iz loših događaja možete izvući lijepe teme i pouke kako bi djeca lakše prebrodila loše vijesti ili trenutke, možete ih navesti da shvate da loši trenuci u životu mogu biti početak nečeg boljeg za njih. Ovakve događaje iskoristiti da im pojasnite kader, tj. Allahovo određenje.

Kako godine prolaze i djeca rastu, sazrijevaju, formiraju se u ličnost, na taj način kroz našu konstantnu komunikaciju s njima, djeca će u nama vidjeti osobu na koju se uvijek mogu osloniti u životu, osobu koju će uvijek moći pitati za nešto što ne znaju ili ne razumiju. Poštedjet ćemo ih loših savjetnika koji ih mogu odvesti na loš put, jer jedino roditelj bezuslovno voli svoje dijete, te, bez obzira koliko ono pogriješilo, reagovat će s ljubavlju i milošću. Tako ćemo dobiti dijete koje će se prisjetiti naših savjeta i uputa kada se nađe u nekom problemu, pa čak i onda kada pomislite da će postupiti pogrešno, iznenadit će vas svojim postupkom. Za kraj ću vam još ispričati jedan događaj koji se desio mojoj kćerki u školi.

Eh, to doba puberteta… Kada nastupi, nekako kao da padne u vodu naš dugogodišnji trud i rad na formiranju jedne ličnosti koja preko noći postane nešto drugo. Odjednom to nisu naša mala dječica nego osobe koje misle da sve znaju i da su uvijek u pravu. Ali, ipak to je ono što se vidi na prvi pogled, u dubini duše oni su ipak ono što ste vi formirali u njima tokom djetinjstva. Iz te neke njihove smjelosti i sigurnosti u sebe, sada već nastupaju malo veći problemi, koje nećemo, niti trebamo, mi rješavati. Sada već moramo imati malo više povjerenja u njih i dopustiti da se polahko snalaze kroz život, naravno i dalje uz naše nadgledanje i usmjeravanje. Kada se nađu u starijim razredima, već imaju malo veća i strožija pravila ponašanja u školi, što pubertetlije često vole zanemarivati. Kao i u svakoj školi, tako i u školi mojih djevojčica postoje pravila ponašanja, a za njihove prijestupe predviđene su kazne i sankcije. S obzirom na to da su moje djevojčice u ženskoj školi, između ostalog zabranjen im je unos kamera, mobitela ili svega onoga na čemu se nalazi kamera. Razlog za to jeste što u njihovoj školi nastavnice kao i učenice odlažu svoje hidžabe jer je u cijeloj školi sve žensko osoblje. Kada su moja djeca počela da samostalno koriste kompjuter, često sam s njima razgovarala o tome kako i koliko će ga koristiti. Kako će koristiti kompjuter kao i internet, ne samo u zabavu nego i kao vid edukacije. Zaista je puno edukativnog sadržaja na internetu, samo moramo djecu usmjeriti ka njemu. Navikavala sam ih da koliko vremena potroše na zabavu, moraju toliko pa čak i više potrošiti na nešto korisno. To što imaju kompjuter, laptop i internet, predstavila sam im kao jednu vrstu blagodati od Allaha, koja ako se koristi u hajr, dobro, može potrajati, ali ako Allahove blagodati koristimo u nešto što Allah ne voli ili nije zadovoljan s tim, Allah nam može te blagodati lahko i oduzeti ili uskratiti. Sve što nam Allah dadne ili oduzme, vid je nekog ispita ili pouke za nas. Moja mala buntovnica, kako je ja volim često zvati, jer se često buni na postavljena pravila, tako i sa ovim pravilom, ipak je više koristila laptop na zabavu. Na naša upozoravanja nekada bi reagovala, a nekada ne. Jednom prilikom u školi su dobili zadatak da urade neki projekat, koji je ona radila na laptopu. Na zahtjev nastavnice trebala je donijeti laptop u školu kako bi mogli vidjeti šta je uradila i kako nastaviti dalje. Nakon časa, s obzirom na to da je laptop imao kameru, to je bila prilika koju je iskoristila moja kćerka sa drugaricama da se zajedno uslikaju, zaboravljajući strogu zabranu slikanja u školi. Naravno, uvijek postoje oni koji rado prijave prijestupe i tako je jedna od učenica prijavila slikanje direktorici škole. Ovdje nastaje problem koji je bio veliki ispit za moju kćerku. Naravno laptop je bio odmah oduzet, a njih nekoliko, koje su se slikale, pozvane su u kancelariju kod direktorice da odgovaraju za prijestup. Kada bi me neko upitao kako očekuješ da će tvoja kćerka reagovati, ja bih odgovorila da će se pravdati, braniti, boriti za laptop jer joj je puno važan, da će joj trebati moja pomoć da shvati problem i da postupi ispravno. Tako su reagovale njene drugarice, govoreći da je njihovo pravo da se slikaju, da ne vide u tome pogrešku. Međutim, nije greška slikati se, nego slikati se u školi u kojoj je zabranjeno slikanje. Moja kćerka je šutke saslušala kritike direktorice, zatim priznala grešku uz opravdanje da se nije sjetila pravila zabrane, izvinila se i obećala da se to neće ponoviti. Došla je iz škole taj dan neobično tužna i zabrinuta, na njoj nije teško primijetiti problem jer je po prirodi jako vesela djevojčica. Primijetila sam da nešto nije uredu, ali sam joj dala priliku da mi sama ispriča šta se desilo. Nakon što se presvukla, prišla sam joj i pitala: “Želiš li da mi ispričaš šta se desilo?” Ukratko mi je ispričala šta se desilo i rekla da je bolje da dođem sutra u školu i da razgovaram sa direktoricom o svemu. Nije se pravdala niti je pričala o tome kako se ona ponijela prema problemu. Pustila sam da se odmori i da saznam cijelu priču, prije nego što reagujem. Nekada moramo dati vremena i djeci i sebi, kako bi naša reakcija bila ispravna, i kako bi bila korisna. Trudite se da na probleme ne reagujete eksplozivno sa kritikama, jer često možemo pogriješiti prema djeci i izgubiti priliku za koristan savjet. Kada sam došla u školu, direktorica mi je ispričala šta se desilo i pojasnila mi koja je kazna za prijestup slikanja u školi. Rekla mi je da je slikanje jedan od većih prekršaja za koji se oduzima velik broj bodova od vladanja učenice, što učenicu prema bodovanju spušta na nivo “loša učenica“. To je naravno bila loša vijest, kako za mene tako i za moju kćerku, koja je inače do sada bila odlična učenica sa uzornim ponašanjem, do sada nije imala nijedan prekršaj. Međutim, pedagogica je insistirala da se oprosti ovaj prekršaj jer je, kao prvo, bio njen prvi prekršaj, a zatim, pojasnila je direktorici da je moja kćerka iznenađujuće lijepo reagovala, sa puno razumijevanja i uljudnosti u ponašanju, tako da takvo ponašanje ne zaslužuje takvu vrstu kazne. Tako je i bilo, kaznu nije dobila, posavjetovana je na lijep način od strane direktorice i pedagogice, ali laptop je zadržan dok ne dođu i druge majke u školu,  dok se u potpunosti ne riješi problem slika koje su na laptopu. Kod kuće smo još razgovarale o svemu, pohvalila sam njene ispravne postupke i dobro snalaženje u problemu. Naravno, kritikovala sam je za pogreške, jer sam joj ranije pričala o tome kako se ne smije slikati bez hidžaba sa drugaricama, a i znala je o zabrani slikanja u školi. Ono što je bitno jeste da smo skupa izvukli pouku iz pogrešaka, problem sam joj predstavila kao jedno malo iskušenje koje će je naučiti da bolje uvidi svoje greške. Prvo, podsjetila sam je o pretjeranom korištenju laptopa, tj. blagodat koju je imala na kraće vrijeme uskraćena joj je zbog greške koju je učinila. Zatim, često smo razgovarale o tome kako je povodljiva osoba i kako mora malo poraditi na učvršćenju svoje ličnosti. Sada se ta njena slabost dobro pokazala, jer su je drugarice lahko navele da se slika sa njima iako je dobro znala za zabranu. Upravo je direktorica škole u svom savjetu naglasila posebno to da je ona dobra djevojčica, ali da se lahko povodi za drugima. Dobro je kada djeca ponekad dobiju isti savjet od više autoriteta, to bolje utječe na njih. Zatim, potvrdila je sebi da lijepo ponašanje uvijek vodi ka dobrom rezultatu. Zahvaljujući njenom lijepom ponašanju, sve se dobro završilo….

Mi ne možemo biti savršeni roditelji, niti možemo imati savršenu djecu, ali jedno možemo: konstantno se truditi da se usavršavamo u velikoj dužnosti koja nam je povjerena od Allaha, subhanehu ve te‘ala, a to je: Biti odgovoran roditelj.

Naša djeca su emanet od Uzvišenog Allaha koji nam je povjeren, i mi ćemo odgovarati za ono što nam je povjereno. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Dovoljno je čovjeku grijeha da dopusti da zastrane oni koji zavise od njega.”

Molim Allaha da nas učini od onih koji će svoje dužnosti obavljati dosljedno, jer zaista je to odlika dobrog vjernika.

Piše: Sakiba Mahmutović-Hodžić

minber.ba