Jemen – nemoć Ummeta

Po svojoj ljudskoj prirodi svaki čovjek bez obzira gdje i u kojem vremenu živi i kojoj kulturi ili etničkoj skupini pripada, dijeli zajedničke osobine s drugim ljudima, kako one biološke tako i one emocionalne, osjećajne i duhovne kojim nastoji doći do svoga Izvora. U isto vrijeme čovjek je kao “društveno biće“ dijete svoje geografije i vremena u kojem živi.

Da su današnji muslimani jedni prema drugima izgubili vjerski osjećaj je poznata i skoro prihvaćena činjenica ali je poražavajuće da su oni koji su Božiji namjesnici na zemlji i čiji je Poslanik, a.s, poslan kao milost (rahmet) svim svjetovima, izgubili osjećaj merhameta i empatije prema svojoj braći u vjeri.

Jemen – Ispit Čovječanstva i Ljudskosti

U Jemenu živi oko 28 miliona ljudi a prema izvještaju Ujedinjenih Naroda 14 miliona ljudi suočava se s ekstremnom glađu. Prema istom izvještaju u četverogodišnjem ratu u Jemenu ubijeno je 90 hiljada djece. Svakih 10 minuta jedno dijete u Jemenu pogine. Svakih 10 minuta  izgubi se jedan osmjeh i glas, ugasi se jedno srce i dječiji san. Jemen je zemlja koja uvozi 90% svoje hrane a zbog blokade koja ima ova zemlja ljudi umiru zbog gladi. Više od 400.000 djece je akutno neuhranjeno. Preko 22 miliona ljudi čeka humanitarnu pomoć. U ratu koji je počeo 2011. god. a intenzivirao se od 2014. god., uništena je infrastruktura, vodovodna i mrežna kanalizacija, zdravstvene ustanove, što je rezultiralo najgorom epidemijom kolere na svijetu koja pogodila više od milion ljudi. Sve ovo jasno ukazuje na sistematsko izgladnjivanje, uništavanje i ubijanje nevinog civilnog stanovništva.

Rat u Jemenu nije samo sukob dvije zaraćene strane u kome je poginulo hiljadama ljudi i nevine djece već je to rat u kome na najgori način živote gube ljudi a onda muslimani koji izgovaraju kelme i-šehadet. Dužni smo kao ljudi i kao vjernici da se solidarišemo i da pomognemo stavništvu Jemena. Važnost Jemena i osobine njegovih stanovnika indirektno je spomenut u Kur’anu u 54. ajetu sure al-Maide, kao i direktnim ukazivanjem u hadisima Muhammeda, a.s. Sjetimo se da je nakon Alije, r.a., i Halid ibn Velida u Jemen poslan Muaz ibn Džebel. On je u Jemen stigao sa Poslanikovom, a.s., devom po imenu Kusva. Prema predaji ona je  Muaz ibn Džebelu pokazalo mjesto, po imenu Taiz, na kojem je Muaz ibn Džebel sagradio mesdžid.

Kada razmišljamo o Jemenu trebamo se sjetiti i ashaba porijeklom jemenaca, kao što su jedan od najvažnijih prenosilaca hadisa Ebu Hurejre, Uvejs el-Karani (Vejsel Karani) zatim Ebu Musa el Eš’ari, Ammar bin Jâsir, Tufejl ibn Amr, Damad ibn Sa’lebe, Kajs ibn Nemet el-Erhabi, Zejd ibn Harise, Dihje ibn Halife El-Kelbi El-Himjeri, Şurahbil ibn Hasene el-Kindi.

Treba se prisjetiti da je veliki smutljivac i kolovođa neprijateljstva islama i muslimana Abdullah ibn Sebe’ bio jemenac.

U jednoj predaji se kaže, a prenosi je Ebu Hurejre da je Muhammed, a.s., rekao: “Došli su vam Jemenci, a oni su najblažih i najnježnijih srca. Iman je jemenski, a i mudrost je jemenska. Hvalisanje i oholost su kod vlasnika deva, a blagost i dostojanstvo kod vlasnika ovaca.” (Al-Buhari i Muslim)

Tradicija nam govori da je na geografskom području Jemena živjeo narod Âd kome je poslan poslanik Hud, a.s. Nadalje, predaje govore da se slučaj vlasnika hendeka (Ashab-i Uhdûd) koji je slikovito opisan kroz 4-8. ajete Kur’anske sure Burudž, desio na području Jemena. Naime, pripadnici jedne vjere (jevreji) bacali su pripadnike druge vjere (kršćane) u hendeke napunjenih vatrom. A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali (Kur’an, 85/8). Mnoge predaje se vežu za vlasnike hendeka (Ashab-i Uhdûd) i sve one imaju zajedničku poruku: Direktno činjenje nasilja i fizičko i vizuelno uživanje nasilnih nevjernika nad vjernicima. Motiv i razlog je vrlo jednostavan: nasilje će prestati ako se vratite na svoju “prethodnu” vjeru.

U skladu s Kur’anskim ajetom: “I bili svjedoci onoga što su vjernici radili“ (Kur’an, 85/7), Allaha dž.š., nam govori o dva psihološka aspekta nasilnika. Prvi su oni koji su, da bi što veće nasilje vjernicima učinili, ložili velike vatre u kanalima i bacali vjernike u njih. Riječ “Zâti’l-vekûd“ označava svu strahotu nasilja i horora. Druga grupa nasilnika/zulumćara o kojoj nam Božija riječ govori je grupa koja je zasjela oko iskopanih kanala i vizuelno uživala u gorkoj i teškoj patnji vjerničke skupine. Također među nasilnicima koji su vizuelno uživali bilo je i vjernika koji nisu poduzeli ništa protiv nasilja i tim činom oni su opravdali nasilje. Prije svega, ovakav čin za vođe nasilnika bio je samo igra i zabava, naredbom svojim podanicima da vjernike bace u rasplamsalu vatru pružali su sebi vizuelno zadovoljstvo, ismijavajući se vjerničkoj patnji.

Ovo nam kazuje da nevjernici svoju mržnju prema vjernicima ublažavaju činjenjem divljačkoga nasilja nad njima i vizuelnog uživanja nad njihovom patnjom. Njihove temeljne karakteristike su nepostojanje nikakve savjesti, milosti, humanosti, moralnosti, a ideja nasilja obuzela je njihovu intelektualnu i duhovnu stranu. Međutim, strpljenjem i ustrajanjem na ispravnom putu pobjeda će biti vjernička, obećava nam naš Gospodar svjetova. Mada se nekada čini da je uspjeh na strani nasilnika, u našoj Tradiciji neće i ne može pobijediti onaj ko je jači već onaj uz koga je Allah dž.š.

Kao vjernici-sljedbenici pečatnoga poslanika Muhammeda, a.s., dužni smo biti humani, solidarni i pružiti ruku pomoći svakom čovjeku koji je u nevolji. Uz nadu da će djeca koja su umrla od gladi oprostiti našem pretilom društvu, uz kahvu koja nam je došla iz Jemena i koju svakodnevno pijemo, ako ništa drugo ne možemo uraditi onda se barem u svojim dovama sjetimo stanovnika Jemena.

…al-Imanu yemanun ve l-hikmetu yemanuyetun…

 …Iman je jemenski, a i mudrost je jemenska… (Hadis)

Piše: mr. Samed Omerdić

Akos.ba