Izdaja stoljeća – FETÖ

Prije 1980-tih godina Fethullah Gülen (dalje u tekstu: F.G.) je bio jedan od najvatrenijih vaiza (islamskih misionara).

Bio je član zatvorene grupe Nurdžija koji su bili pod utjecajem revolucionarnih islamskih mislioca poput Sejida Kutba. Kada govori o svojoj mladosti, kaže kako mu iz ruku nije ispadalo djelo „Fi zilali-l-Kur’an“ (U okrilju Kur’ana). U svojim govorima najoštrije je napadao tadašnjeg predsjednika države ili načelnika turskog generalštaba, a njegove audio kasete su rasturane diljem Turske. Zašto, ne znam, ali 12.9.1980. godine prilikom vojnog udara svi su bili pronađeni i uhapšeni, ali on ne. Da li je imao neki imunitet, možda? Koga je štitio, ne zna se. Kada bi se istražili njegovi kontakti i razgovori između 1980. i 1982. godine mnogo štošta bi danas bilo jasnije. Jer, temelji puta koji je vodio do 15.7.2016. godine bačeni su upravo tih dana. Sve što se dešavalo poslije, bila je realizacija tog plana.

Uostalom, kada se 1983. godine ponovo pojavio to više nije bio vaiz u džubbetu i saruku. To je bio potpuno novi F.G. Krenuo je s džematskim umrežavanjem preko škola i medija. S nevjerovatnom brzinom su se otvarale škole, kuće znanja i studentski domovi u svakom kutku Turske. Na tim mjestima su čitana samo djela Saida Nursija. Toliko da se omladini govorilo da ne uče Kur’an već da čitaju Saida Nursija. To se toliko širilo da su mu prilazili čak i neki nurdžijski krugovi koji mu dotad nisu bili bliski. Godine 1986. s radom je počela dnevna novina Zaman. Kada je nastupila 1990. godina, baza je bila završena. Nakon toga je „hizmet“ rastao poput snježne grudve.

Inostrane ekskurzije u Gruziju i Azerbejdžan ubrzo su prerasle u nova polja za djelovanje hizmeta. Sve se diglo na noge i sve je bilo mobilizovano. U stranim zemljama međusobno su se počeli utrkivati trgovinski lanci, škole i univerziteti. Najprije su se škole otvorile u Srednjoj Aziji. Njih su pratili univerziteti. Pristalice F.G su 1992. godine otišle u Kazahstan i za dvije godine otvorili 29 srednjih škola. Četiri godine poslije s radom je počeo Univerzitet Sulejman Demirel. Godine 1992. tadašnji predsjednik Turgut Özal je kazahstanskom predsjedniku Nursultan Nazarbajevu napisao pismo preporuke za taj pokret čime su stekli uslove za nesmetan rad u toj zemlji.

Nakon toga su Gülenove škole poput gljiva poslije kiše počele nicati po Africi, Balkanu, Evropi i Americi. Kao da nije bilo zemlje u kojoj škole nisu bile otvorene. Gülenov pokret je sada postao globalni igrač na polju obrazovanja. Škole su pohađali najtalentiranija i najpametnija djeca domaćeg stanovništva. Školarine su bile visoke, a određivale su se shodno ekonomskoj situaciji u dotičnoj zemlji.

Kako se to dogodilo? Kakva je to magična snaga koja je sedmično otvarala škole? Dva imena, koja se u pokretu dosta cijene, kao da daju odgovor na sva ta pitanja. Ishak Alaton i Uzejr Garih. To su ti ključari. Koja je velika tajna tako velikog poznanstva? Zašto bi jevrejski turski biznismeni tako zdušno pomagali otvaranje Gülenovih škola diljem planete?

Uzejr Garih je 1990-tih godina u intervju za dvenu novinu Hürriyet priznao da je dao veliku materijalnu podršku za Gülenove škole, hvaleći na sva usta pokret „Hizmet“. Ustvari, trebalo bi sada ponovo pokušati istražiti uzroke njegovog ubistva. (Ubijen nožem u groblju u istanbulskom kvartu Ejub 2001. godine)
Rad sa školama F.G. podudario se s političkim promjenama koje je Mihail Gorbačov uveo 1991. godine pod sloganom „Glasnost“. Gulenovci su koristeći tu situaciju vrlo brzo krenuli s radom u turkijskim državama Srednje Azije, ali i tamošnja djeca su počela dolaziti u Tursku.
Tako da je nakon nekoliko godina osvanuo izvještaj CIA u kojem je pisalo kako je „Amerika, uz pomoć Gülena, u Srednju Aziju uvezla potpuno prazan islam.“

Jer islam kojeg su Gulenovci propovijedali niko nije razumio. Nakon nekoliko godina od otvaranja prema vani, stav Rusije i Uzbekistana prema ovim školama će upotpunosti razotkriti da CIA stoji iza ovog pokreta.

Gülenova grupa je i nakon vojnog udara 1980. godine, zatim vlada koje su uslijedile kao i u vrijeme predsjednika Özala nastavila neometano s radom i razvojem. Bili su u dobrim odnosima sa svim vladama bilo desne ili lijeve orijentacije. Međutim, krajem devedesetih, u vrijeme udara 28. februara 1997. godine, nikako se nisu mogli sporazumjeti sa vladom koju je predvodio Nedžmettin Erbakan. (Npr. Na dan, 11.1.1997. godine, kada je Erbakan u ured Vlade pozvao sve šejhove i vođe turskih tarikata i džemata na iftar, bilo ih je ukupno 51, F.G. nije došao, a bio je pozvan; zatim, nakon vojnog udara, 29.3.1997. godine u intervju je kazao „da je vojska demokratskim putem tražila rješenje problema“.). Odigrao je važnu ulogu u rušenju vlade koju je vodio Erbakan. Ostalo je nejasno da li su pučisti u tom udaru bili protiv F.G. (Napomena: Erbakan je vođa islamskog pokreta „Milli Görüş“ i u to doba predsjednik Refah Partije čiji je istaknuti član bio i aktuelni predsjednik Turske Erdogan)

Jedno je sigurno. Vojna hunta je bila na strani protivnika islama u tom času. Zbog toga je čudan protest koji se desio kada je hunta napala samog F.G. Tome su se usprotivili Bülent Edževit i biznis grupa Koč. Tako je F.G. zauzvrat toj usluzi dobio 7-8 poslaničkih mjesta u Edževitovoj vladi.
Istovremeno, F.G. će tih godina pokrenuti niz vrlo diskutabilnih stvari o kojima će raspravljati islamski svijet. Jedna od aktivnosti su sastanci ABANT na kojima su se okupljali teolozi i novinari. Poruka koju je uputio na prvom takvom sastanku je govorila sve: „Smatram da je islam temeljen na Objavi, a koji obuhvata sve pore života, opasan i štetan za nacionalno jedinstvo.“ Time je ustvari objavio otvoreno neprijateljstvo temeljima islama starim 1428 godina.

Nakon toga, javnost je dugo bila opterećena dijalogom F.G. i pape. Jer je Gülenovo pismo papi bilo spektakularno. U novini Zaman od 10. februara 1998. godine na početku pisma ističe svoj cilj:

„Poštovani Papa. Mi smo tu kako bi postali dijelom misije Papskog pontifikata u projektu međureligijskog dijaloga koji je započet u doba pape Pavla VI i traje do danas. Želimo vidjeti realizaciju te misije. Došli smo vam kako bismo, pomalo sramežljivo i hrabro, ponudili svoje skromne usluge u ispunjenju ove vrlo vrijedne stvari. Islam je vjera koja je pogrešno shvaćena, a muslimani su glavni krivci zbog toga.“

Na taj način, F.G. je otvoreno krivio muslimane za ono što se do tada dogodilo, i da on želi postati dio papskog pontifikata. (Indikativno je pisanje profesora Ajtunč Altındala, vrhunskog poznavaoca vatikanskih arhiva, koji je u jednom tesktu naveo da su 21.2.1998. godine Vatikan, odnosno papa Ivan Pavao II, odredili dvojicu tajnih kardinala – in pectore, tj. tajnog sina kojeg Crkva prima sebi u njedra. Samo papa i sedam ljudi znaju ko su oni. Jedan od njih smatra se da je u Kini, a drugi je u jednoj od zemalja Srednje Azije. Neki krugovi smatraju da je to upravo Gülen. Prema tradiciji, papa prije smrti otkriva njihova imena, a ako ne otkrije, znak tajnosti ostaje na njima do smrti. Ukoliko bi se otrkila njihova imena, prilikom imenovanja im je rečeno da bi mogli biti ubijeni. Također, navodi se da je F.G. pod brojem 157 član jednog tajnog društva u SAD-u.) Ustvari, ove riječi su pokazale da se iza tzv. projekta dijaloga krije uništenje islama. Međutim, muslimani više nisu bili u stanju da to vide.

U doba kada je F.G. sa svojim aktivnostima stavljen pod lupu i kada je u muslimanskim očima padao, odlazi u SAD, čime počinje druga faza realizacije projekta. U javnosti se ostavljao dojam da je on žrtva vojnog udara protiv koga je podignuta optužnica. Nakon toga, njegove aktivnosti se više neće moći upratiti. On je postao heroj. On je bio svetac od kojeg su se poruke prenosile iz Pensilvanije u zemlju.

Ustvari, trebalo bi istražiti je li se 28. februar dogodio upravo zbog njih. Jer, osim FETÖ, svi ostali prodržavni džemati i organizacije bili su pometeni. Njihova umiješanost u nesretnu sudbinu Ihlas džemata koji nikad nije imao problem sa državom i koji je uvijek bio uz državu, razotkriva sve. Oni su se bili uvukli u Ihlas Finans i zadali mu takav udarac od kojeg se teško mogao opraviti. Sudbina Esada Džošan Hodže (nasljednik Mehmed Zahid Kotkua, vođe nakšibendijsko-halvetijskog Iskenderpaša džemata u kojem su vjerska znanja sticali između ostalih i Nedžmettin Erbakan i Turgut Özal) i njegovog zeta Mahmut Hodže najbolje pokazuje ko je žrtva 28. februara.

Da, ovaj vojni udar nije pogodio samo jednoga. A on je malo zatim, možda da se u potpunosti ne razotkrije, i da se proglasi herojem, krenuo put inostranstva. Sada je već bio u rukama svojih zaštitnika. Isto onako kako nije pronađen 12.9.1980. godine, kada su svi bili nađeni, ovaj put je pobjegao u svoje pravo gnijezdo.

S druge strane, vlada koju je nametnula vojna hunta uništila je zemlju za dvije godine. Možda se po prvi put u povijesti desilo da su radnici, zanatlije izašli na ulice. Ta poplava se više nije mogla zaustaviti.

Bilo je jasno da će vlast preuzeti Erdogan i njegov tim. Međutim, Erdogan je još uvijek bio u zatvoru. Partija lidera koji je u zatvoru postaje vladajuća stranka, a on nije na njezinom čelu. To bi ga moglo učiniti herojem nacije. Da bi ga se diskreditovalo trebalo je spriječiti takav razvoj situacije.

Nevjerovatnim scenarijem, Erdoganu je ukinuta zabrana bavljenja politikom, odgodom izbora u Siirtu, i doveli su ga na čelo stranke odnosno Vlade. Postavlja se pitanje sada da li je tada dobio sljedeću ucjenu: „Ili ćeš nastaviti sa F.G. ili nećeš stajati na putu njegovim aktivnostima.“ Ja sam u to siguran. Mislim da će memoari Erdoana biti vrlo važni i osvijetliti i taj detalj.

Siguran sam kao u svoje ime i u to da je Erdogan još tih dana bi svjestan ko je F.G. Međutim, na koga se mogao osloniti? Zar je bilo moguće tada znati ko je na čijoj strani? Za to je bilo potrebno vrijeme. Nije bilo moguće lahko shvatiti da ista ruka pokreće i kadrovike pučiste 28. februara i kadrovike Gülena. Zato sam uvjeren da je kod Erdogana tada prevladala ona Fatihova rečenica: „Kada bi dlaka s moje brade znala šta smijeram, iščupao bih je.“

S AKP-om na vlasti Gülenov džemat će poprimiti potpuno novi oblik. Počela je treća decenija. Taj period je za njih označavao period preuzimanja svijeta.

Dok je narod, koji je uzdrman udarom 28. februara, dovodio na vlast AKP, vladala je atmosfera kao da su Gülenovci imali u tome najznačaniji udio. Njihove aktivnosti su dobile na zamahu. Rad na međureligijskom dijalogu dosegao je vrhunac. Po čitavom svijetu hahami, popovi i imami su zajednički u horovima recitirali pjesme, ilahije. Biznismeni su im preplavili škole, poput turističkih ekskurzija, a po povratku bi sa suzama u očima u svojstvu dobrovoljnih daija (islamskih misionara) potanko objašnjavali uspjehe pokreta „Hizmet“. Iz svakog kutka Turske pare su se slijevale u ovu terorističku organizaciju. Čak je i Bülent Arinč govorio kako „hodžaefendi čini ono što ne može ni država“, nije mu naumpadalo da istraži njihovo stvarno lice zaboravljajući kako su se ponijeli prema Milli Görüşü samo pet godina ranije.

Oni koji bi se drznuli da govore o njihovom stvarnom licu, odjednom su bili pritvarani ili diskreditirani. Među njima su moj poštovani prijatelj Mehmet Oruč koji je umro pod sumnjivim okolnostima, Jumni Sezen ili rahmetli Ajtunč Altındal, čija je također iznenadna smrt ostala veo tajne (sumnja se da je otrovan polonijem 213). S druge strane, 2003. godine već je bilo proteklo 20 godina od kada su počeli s radom u školama, đačkim domovima ili dershanama tj. pripremnim školama. Imali su svoje ljude na svakom mjestu, u svakoj branši. Sada se već krenulo u otvaranje privatnih univerziteta i specijaliziranih gimnazija u Turskoj. Državni kadrovi popunjavali su se njima.

Jedno od pitanja koje danas najviše zaokuplja ljude je to kako su omladinci postajali tako privrženi toj izdajničkoj mreži. Međutim, treba znati da ih oni nisu prepuštali njihovoj sudbini još od 1985. godine kada su počeli sa prepisivanjem i unaprijed datim pitanjima na ispitima. Već su ih tada postavljali na vrlo važna mjesta. Oni koji bi uzeli pitanja i na taj način polagali ispite postajali su njihovi jurišnici. Nisu ni bili svjesni svoje povrampirenosti. Sebe su vidjeli ratnicima koji su na putu da osvoje svijet. Njihovi roditelji su sebe uvjeravali kako su im djeca na sigurnom, u jednom muslimanskom džematu, pod krilima hodžaefendije. Međutim, čemu je pokazatelj da su skoro svi ispiti od 2005-2012 bili namješteni? Povrh svega, ove daije koje su se umislile kako šire islam po vas cijelom svijetu nisu imali osnovna zanja iz vjere. To su kompletne neznalice u vjeri.

U međuvremenu su trajale zamke dijaloga, otvoreno ih se propagiralo.

Gluposti prof. dr. Mehmeda Aydına, ministra koji je bio odgovoran za Dijanet (Predsjedništvo za vjerske poslove) postale su naslovnice dnevnih novina. Ovaj čovjek, koji je jedan o teoretičara dijaloga, jednom prilikom je izjavio: „Kur’an je historijska knjiga. Potrebno je izmijeniti ili izbaciti 40% od njegovog sadržaja.“ Treba obratiti pažnju na činjenicu da ga je Erdogan smjenio nakon dobivenih drugih izbora. Teolozi umjesto da se suprotstave takvim idiotizmima, trčali su u Pensilvaniju kako bi dobili naredbe i mogli postati rektori. U jednoj kolumni za novine Zaman prof. dr. Suat Yıldırım je objašnjavao kako je Isa, a.s., duhovna ličnost i kako će se utjeloviti u liku F.G.

Međutim, magična je ta riječ „hizmet“, prekrivala je sve izdaje. Niko nije obraćao pažnju na pitanje čemu se služi, čemu se „hizmeti“.
Naprimjer, šta je značilo odsustvo mesdžida u njihovim škola diljem svijeta? Gdje li su svoje namaze obavljali pomagači koji su iz Anadolije krenuli put ljubavi prema „hizmetu“, po cijenu preživljavanja? Zašto nisu mogli da pokažu gdje im je mesdžid? Gjde su nestali dijalog i tolerancija? Je li tolerancija bila rezervirana samo za krišćane?

Govorilo se da oni ne kolju kurbane, svi su to znali, ali opet se novac za kurbane slijevao u njihovu kasu. Narod se sad ponovo treba zamisliti nad svojim kurbanima koji su godinama žrtvovani kod njih ili se tako barem mislilio.

Godine 2003. započele su i manifestacije pod nazivom „Međunarodna olimpijada turskog jezika“. Na 4. igrama po redu okačen je slogan „Sve vjere na jednom mjestu, svi smo mi braća“ čime je derogiran islamski princip da su „vjernici (mu’mini) braća“.
Ove igre su bile ogledao „hizmeta“, narod je plakao gledajući momke i djevojke sa svih strana svijeta kako zajedno pjevaju pjesme. U trans su padali čak i oni koji možda za života nikad nisu bili ni na kakvom muzičkom koncertu, ali su plakali slušajući Izraelca, Amerikanca, Gruzijca kako pjevaju turske pjesme. U finalu, Bülent Arinč je pustio suzu kada je pjevala jedna moldavka. Sljedećeg dana držao sam predavanje studentima i govorio im: „Čovječe, šta cmizdriš za moldavkom? Idi slušaj Yıldız Tilbe i plači, ako ništa ona je makar naša.“ Ne znam za razlog, ali naš narod je plakao slušajući omladinu koja ne zna ni riječi više turskog od pjesme koju su pjevali. Pada li su u trans, kao da su slušali kurra hafize.

Ovaj muzički festival je poprimio takve dimenzije da je prerastao u Premijeru mevludskih kantautora u povodu rođenja Poslanika, a.s., a u prisustvu predsjednika Republike Abdullaha Güla. Niko još nije shvatio šta je značila takva premijera. Podsjećalo nas je na izjave Demirela kada je govorio „eto, to je moderna Turska“. Treba konačno shvatiti da je „Sedmica Mevluda“ veliki udarac na našu vjeru i mubarek noći, a iza čega stoje upravo oni i strani stručnjaci i intelektualci.

Napokon je red došao i na džamije. Zabranili su da se na hutbama uči ajet: „Kod Allaha je jedino islam ispravna vjera.“
U džamije su se počele unositi stolice. Kao da je turski narod za sedmicu postao paralizovan. Džamije su poprimale izgled crkava. Promjena na čelu Predsjedništva za vjerske poslove i dolazak Mehmeda Görmeza usporili su ovakve aktivnosti.

U časopisu “Ailem” (Moja porodica) koji je publikovan 16.4.2005. godine u tiražu od 2.5 miliona, F.G. piše: “Pristupom jednog tragaoca za istinom, temelji imana bi se mogli svesti (bukvalno: vratiti u prvobitno stanje) na: vjerovanje u Allaha, ahiret i poslanike; ubudijet (pokornost) ili adalet (pravda).” (Prizma, 2 /162). Time je imanske šarte sveo na tri, i dokinuo princip „nesumnjivosti“ u imanu.
Zašto ljudi nisu ovo vidjeli? Zašto nisu shvatali? Zar se u imanske šarte može uvesti veznik „ili“?

Zatim su od 2007. godine u političkom životu pod izgovorom otkrivanja plana novog udara proizvodili veliki kaos. Pod onom poznatom “drž’te lopova“, narod su zbunjivali i prepadali, ali su svo vrijeme i dalje „hizmetili“ i svoje ljude ubacivali na važna mjesta.

Na Ekonomskom forumu u Davosu 29.1.2009. godine desio je jedan krupan događaj koji do tada nije bio viđen u svjetskoj političkoj areni. Taj događaj, s jedne strane je pokvario tursko-izraelske odnose na duže vrijeme, dok je na drugoj strani proizveo niz drugih posljedica.
Premijer Erdoan je na tom forumu, na sesiji pod nazivom „Gaza: Mir na Bliskom istoku“ na kojoj je uzeo učešće zajedno sa predsjednikom Izraela Simonom Peresom, generalnim sekretarom UN-a Ban Ki Moonom i generalnim sekretarom Arapske lige Amrom Musaom kritikovao moderatora sesije Davida Ignatiusa zbog nejednake raspodjele vremena koje je dodijeljeno učesnicima sesije. Moderator je dao priliku za riječ Erdoanu nakon što je on kazao dvije riječi „One minute“ koje su kao takve ušle u političku literaturu. Erdoan je to iskoristio da bi otvoreno ukazao na zločine države Izrael.

Te riječi, koje je islamski svijet s ponosom slušao, bile se povod da se Izrael krvavo osveti. Na dan 31.5.2010. godine izraelski komandosi napali su brod Mavi Maramara koji je u Gazu dopremao humanitarnu pomoć i tom prilikom ubili devet turskih državljanja. Šokantan odgovor na prekid svih diplomatskih veza s Izraelom od strane turske vlade uslijedio je iz Pensilvanije riječima:
„Trebao si slušati autoritet.“

F.G., koji je već bio obznanio kako je u službi pape, ovaj put je javno kazao da je za njega Izrael autoritet – „u islamu je to ulu-l-emr“. A njegovi simpatizeri su još uvijek bili u dubokom snu.

Godina je 2011. Već je prošlo tri decenije od kako postoje. Bili su svjesni da su na vrhuncu moći. Sve je bilo spremno za zauzimanje posljednje tvrđave i konačan udar. Vjerovatno je i Erdoan toga bio svjestan. Zato je govorio kako će novi mandat za njega biti „majstorski“.
U čemu je to trebao biti „majstorski“. Vjerovatno ga niko nije razumio. Narod je mislio da je riječ o vođenju države. Međutim, Erdoan je 2010. godine na čelu obavještajne službe doveo Hakana Fidana. Za mene, to je bila historijska prekretnica. Zašto je baš po tom pitanju džemat iskazao veliku kritiku. Razmislite o tome što su na svaki mogući način pokušali diskreditovati to ime.
Jer, da on nije došao na tu poziciju, Tajjip Erdoan je trebao biti smaknut na drugi način.

Da li je Erdoan znao da će nakon borbe koja traje 30 godina doći čas u kojem će se povesti otvoreni rat za državu? Pretpostavljam da je toga bio svjestan. Uostalom, 12.6.2011. godine na izborima je njihovu grupu u parlamentu dobrano eliminirao. To im se nije svidjelo.

U 2011. godini desilo se nešto nakon čega su se upotpunosti razišli paraledžije i premijer. Međutim, ta stvar se odigrala na potpuno drugom terenu. Afera „Prevara“ u fudbalu. I to s Fenerbahčeom. Turska je osvanula po prvi put u tako velikoj zavjeri. Vladao je kaos. S jednim metkom se nastojalo pogoditi nekoliko ptica. Zbog navijačke fanatičnosti, niko nije mogao proniknuti dublje u problem. Međutim, nakon što je parlament izglasao novi zakon po pitanju prava u fudbalu kolumnisti lista Zaman su zašiljili svoje olovke. Sljedećim formulacijama su javno obznanili rastanak s Erdoanom: „Govorit ćemo kako smo nekada imali dobrog premijera.“ Ili „Upropastio su veliku zarad male molbe.“ Kakve veze može imati jedan džemat s tako velikom aferom u fudbalu? Je li njihov gnjev bio većim time što su izgubili milionsku skupinu navijača koju su kasnije trebali upotrijebiti? Jedno je bilo sigurno. Svako je nastavio svojim putem.

Kada je 2012. godine Erdoan na Olimpijadi turskog jezika pozvao F.G. da se vrati u zemlju, kolumnisti su skoro poludili. To im se nikako nije svidjelo. Na taj poziv, F.G. je odgovorio kako Turska nije povjerljiva i sigurna zemlja. Koja li je to bila povjerljiva i sigurna zemlja (!) Zatim je govorio: „Ako će moj povratak biti razlogom – makar i koliko 1% – da se kapital (ono što je postignuto) koji je ostvaren, ne dao Bog izgubi, neću se vratiti.“ O kojem li je kapitalu ili postignuću govorio, Bože dragi?

S druge strane, ta izdajnička četa je, uvjerena u svoje kadrovike, započela nevjerovatne operacije pred očima cijelog naroda. Dešavanja na Gezi parku, pa onda pokušaji udara od 17. do 25. decembra 2013. godine za korupciju u Vladi. Paralelna struktura je sve ove izdajničke akcije vodila a usput zadobijala podršku medija.

I predsjednik je napokon otvorio sve karte. Oni su već bili „izdajnička četa“. To je već dobilo epitet „Pokušaja stvaranja paralelne države“, a oni su postali „teroristi, asasini.“

Turska javnost nije shvatila pozadinu svih tih igara. Međutim, narod je počeo postavljati pitanja. S jedne strane je bio džemat kojeg su podržavali 34 godine, s druge strane je bio lider kojem su već 12 godina vjerovali. Ono što je lider uradio za 12 godina vidjelo se golim okom. Njegova podrška bio je narod. Međutim, na čijoj strani je bio džemat. Nije bilo jasno. Sve strane sile, neprijatelji naroda i države, bili su podrška ovoj mreži zla. Takva situacija je bila dovoljna da narod počne otvarati oči.

Ustvari, i predsjednik Erdoan je polahko poduzimao korake kojima je ovu organizaciju ogadio narodu i izvlačio istinu na svjetlo dana. Jer, čovjek u huji izbaci iz sebe ono najgore.

Tako je seansa bed-dove (proklinjanje) prema Erdoanu narod ohladila od te strukture. Jer su oni koji nisu smogli snage da osude nasilnike koji godinama prolijevaju krv nevinog stanovništva na Bliskom istoku, a koji su vrlo tolerantni prema kršćanima, jevrejima i zaratrustrancima iskazali nevjerovatnu mržnju prema muslimanima. Molili su Boga da muslimanske kuće i ognjišta gore u vatri.
I pored svega, zamrznuti mozgovi se i dalje nisu kravili.

U zadnjih dvadeset godina jednu rečenicu ponavljam u svakoj prilici: „Nemojte se nimalo začuditi ako nakon dvadeset godina u ovoj zemlji kršćani niknu kao gljive poslije kiše.“ Prošlo je 16 godina od kako sam to prvi put kazao, ostalo je još 4 godine. Da se nije pokrenuo ovakav rat protiv paralelne strukture u državi 2013. godine, ta stvar bi se dogodila sama po sebi i imali bi omladinu koja hoda našim sokacima s krstovima oko vrata. A narod bi svakim danom crkavao gledajući svoju djecu kako odoše tim putem.

U posljednje tri godine dogodile su još neke stvari koje su potvrdile tu moju tezu, pa sam govorio:
„Kada sam prije 6 godina nekima od njih govorio šta biste mi uradili kada bih vam kazao da ćete uskoro ići od kuće do kuće i skupljati glasove sa HDP (Kurdsku narodnu stranku), rekli su da bi me linčovali. Eto vam izvolite i vidite šta ste radili u zadnje tri godine.“
Na koncu, pokušali su izvesti udar sličan udaru koji je doživio sultan Abdulhamid II, a zatim porobiti narod i okupirati državu. Možda ni 80% pučista nije znalo sve detalje plana. Oni su mislili da vrše jednu ozbiljnu revoluciju. I oni su mogli biti poput onih koji su svrgnuli Abdulhamida II pa potom udarali glavom u zid kada su vidjeli šta su učinili.

Bog nas je sačuvao, jer da su uspjeli ovaj put ne bi preostalo ništa ni od naroda ni od države. Jer je ovo bio udar za sljedeće stoljeće. To je bila smrtna presuda za turski narod. Sve je bilo odlično isplanirano. Oni koji govore kako je sve bilo inscenirano – ili su bez ikakve sumnje njihovi ljudi ili su glupaci kojih bude u svako vrijeme. Kada uspije udar, takvi stanu nabrajati grijehe vlasti, a kada im propadne pokušaj, pribjegnu scenariju i time nastoje relativizirati slučaj. Kao da svaki pokušaj udara mora uspjeti. Znamo za mnoge uspjele udare u osmanskom razdoblju. Ali, šta je s onima koji nisu uspjeli? Kako i zašto li su spriječeni?

Malo istražite koji je to pokušaj udara uspio u osmansko doba kada bi se na ulicama pojavio sandžak-i šerif (časni bajrak). Pojavljivanje časnog bajraka je značio poziv narodu da iziđe na ulice. Niti jedna pobuna u kojoj je narod izašao na ulice u osmanskom dobu nije uspio. A pučisti su bili ili uhapšeni ili obješeni.
Kada je Erdoan u noći protesta na Gezi parku govorio da „jedva u kućama drži 50% stanovništva“, ustvari, poručivao je narodu: „Budite u pripravnosti.“ Narod je posljednje tri godine bio u pripravnosti. Narod je dosta propatio od udara u prošlosti. Zato je bio spreman na odbranu ne u procentu od 50% već 90%.

Takva situacija je udahnula novi život turskom narodu. To je bila intervencija kojom će se spasiti ropstva prema zapadu. Treba je dobro iskoristiti i upotpunosti se izvući iz živog blata.

Da, plan je bio idealno osmišljen. Bližilo se finale 36 godina rada. Približio se dan kada je ne samo Turska već i cijeli muslimanski svijet trebao dobiti marionetskog halifu. Trebalo je ušutkati čovjeka koji je vikao da je svijet veći od pet (misleći na pet stalnih članica u Vijeću sigurnosti UN-a)
Ali nešto nisu imali u vidu. Taj čovjek je vjerovao Allahu i svome narodu. Svaki puta je govorio da su mu oni izvor snage.
„Uzvišeni uza se uzima onoga ko se u Njega uzda. A prepušta ljudima onoga ko se u ljude uzda.“

Da, one koji su se pouzdali u Pensilvaniju, Ameriku, CIA-u i mnoge druge, Uzvišeni ih je njima prepustio. One koji su se pouzdali u Njega, uzeo ih sebi. Dogodile su se još neke neočekivane pojedinosti. U Antaliji je za 16. juli bio dogovoren meč između Dream teama sastavljenog od Mesija, Neimara, Suareza, Maradone, Hazarda, Inieste, Drogbe i Turana i reprezentacije Turske, a u povodu deset godina rada fondacije koja nosi ime Samuela Etoa. Zašto se predsjednik Erdoan nije pojavio na gala večeri 15. jula? Da i tamo nije bila spremna jedinica pučista na akciju? Još neki detalji su učinili da pučisti krenu u akciju prije predviđenog vremena. Predsjednik Erdoan se jedva izvukao, kako je i sam potvrdio. Uzvišeni mu je dao mogućnost da se obrati narodu i pozove ga na ulice. Njegov poziv je sličio pojavljivanju časnog bajraka na ulicima u osmansko doba.
Narod se na najbrutalniji način osvjedočio o onima koji su 36 godina radili pod krinkom hizmeta, gledao je narod kako se novac kojeg su donirali u „hizmet“ sada vraća njima u vidu metaka, vidio je narod izdaju prema islamu, bajraku, ezanu, domovini i samome sebi. U šoku je posmatrao kako se bombarduju centralne zgrade države. U nevjerici je svjedočio kako se granatiraju časni momci specijalne policije u zgradi na Gölbaşı. Suze su se pretvorile u krv. I sve su to doživjeli od ruku izdajnika koje su znali kao prijatelje.

Međutim, ponosni narod nije ostao dužan izdaji. Na poziv svoga lidera, uzeo je bajrak u ruke i izašao na ulice spominjući Božije ime. U jednu ruku, platio je krvarinu za 36 godina bacivši se na topove i tenkove, braneći se golim rukama. Kontraudar naroda je uništio marionete, ali je razotkrio i stoljetne upravljače marionetama iza sjene. S tom čašću, naš narod je otvrio vrata svjetlijim danima u budućnosti. Zbog toga je važno da se poduzmu koraci ka jedinstvu i slozi, ispravnom putu i živosti našeg naroda za buduće vrijeme. Potrebno je isušiti sve močvare koje proizvode marionete i izdajnike.

A to polazi od obrazovnog sistema. Postojanost ovog naroda vezana je za dvije stvari. Nacionalne vrijednosti i ispravno shvatanje islama. Dakle, podučavanje naroda ispravnom razumijevanju islama. Jer, u proteklih hiljadu godina nije zabilježeno da su sljedbenici Ehl-i sunneta napravili izdaju ili krenuli putem pobuna. Kada se skrene s pravog puta, dolazi do izopačenja i na polju nacije, vjere i domovine. Posljednji događaj to najzornije pokazuje.

Jer, izopačeni tipovi radikalnog, bezmezhebskog ili umjerenog islama, čiji je korijen inostrani, uvijek su bili adekvatni za upotrebu.
Da bi naša omladina zavoljela svoju domovinu, bajrak, ezan, narod i vjeru treba ih podučavati djelu naših vrlih predaka Ahmeda Jesevije, Mevlane, Junus Emrea, Akšemsuddina, Somundžu Babe, Hadži Bajram Velija, Aziz Mahmud Hudajia ili Alparslana, Čagri Beja, Bilge Kana, Sultana Mehmeda Fatiha, Sultana Selima Javuza, Sultana Sulejmana Kanunija, Abdulhamida II i dr.

Zbog toga je važno da država povede računa o nacionalnom identitetu naše omladine, i da ispravno podučava omladinu islamskim vrijednostima i civilizaciji kojoj pripadamo više od 1100 godina. Svi oni koji nastoje uvesti novu vjeru, nova tumačenja su izopačenici. Takvi su uvijek postajali teret ovom narodu kao što bi kazao Junus Emre:

„Hodže koje dođoše namjesto pejgambera
Postadoše teret na plećima naroda.“

Rahmetli Erol Güngör je još 1978. godine govorio:

„Amerika sada koristi islam u obračunu sa SSSR-om. Tj. nastoji se prikazati na strani islama. Ako se raspadne SSSR, tada će na svijetu ostati samo jedan blok, pa će islam postati neprijatelj Americi.“

Zar ove poruke naših velikana ne pokazuju kolika je važnost historijske svijesti? Briga države treba da bude kako će omladinu podučiti historijskoj svijesti i uzornim historijskim ličnostima.

Uzvišeni Stvoritelj je našu državu i narod sačuvao možda i najvećeg belaja i smutnje u svojoj historiji, i od moguće strane agresije. Neka Bog podari našem narodu snagu da iz svega izvuče pouku i da sačuva jedinstvo i slogu.

Autor: Prof. dr. Ahmet Šimširgil – Univerzitet Marmara u Istanbulu
Prijevod i obrada: Akos.ba

Sabor Islamske zajednice Turske – Proglas Visokog savjeta za vjeru u vezi sa FETÖ

1- FETO se ne može prihvatiti kao džemat ili vjerska zajednica.
2- Niko nema pravo da bespogovorno i bezuslovno traži vezanost ljudi za sebe. Apsolutna pokornost u islamu je samo i isključivo Allahu. U tom smislu, ne može se prihvatiti odabranost i nepogrješivost bilo kojeg čovjeka.
3- FETO je pokret koji otvoreno zloupotrebljava vjeru. Najveća nepravda islamu se čini tako što se koristeći ime Allaha poziva u različite stranke i grupe.
4- FETO je pokret interesa pod krinkom vjere. Njihova osnovna linija je prekriti vjerom svaku vrstu svoga prljavog posla.
5- FETO je lažni mehdijanski pokret. U historiji se pojavilo mnogo sličnih pokreta. Bili su upotrijebljeni u svrhu sticanja pohlepe, karizme i ličnih interesa.
6- FETO ima sumnjive vjerske izvore. Snovi i tajne ispovijesti su legalni u tom pogledu. Nevine mase su hipnotizirane time. Sohbetima i vazovima mase su prevarene. Utjecaj na mase nastojao se proširiti tako što se vlastite greške pripisivale Poslaniku, a.s.
7- FETO je organizacija koja se pojavila kako bi razjedinila islamski ummet. Neprihvatljiv je pristup islamu prema kojem se monopolizira istina, a sve izvan toga odbacuje.
8- FETO je tajni pokret. Sumnju pokreće i netransparentnost po pitanju finansijske strukture i savjetničkog kadra. Ova struktura je vjeru koristila u vlastite svrhe.
9- FETO je nemoralan pokret. U islamu je zabranjeno licemjerstvo, ime-lozinka, ucjena, zabrana privatnosti, prisluškivanje tajnih razgovora. Struktura koja svaku metodu u djelovanju (počevši od krađe ispitnih pitanja) koja vodi do njihovog cilja vidi legalnim ne može biti prihvaćena kao islamska.
10- FETO je struktura koja u ime međureligijskog dijaloga rastura Tevhid – vjeru u Jednog Boga. Ova struktura, koja je, da bi zadobila simpatije Zapada, radila u tajnosti na sprovođenju planova protiv muslimana, ostaje izvan Tevhida. Ni na koji način se ne može prihvatiti rad na stvaranju zajedničke vjerske kulture pod plaštom međureligijskog dijaloga. Previđati poslanstvo Muhammeda, a.s., je suprotno Tevhidu.
11- Ustanovit će se hegemonija koju je ova struktura napravila na prostoru srednje Azije i u drugim muslimanskim zemljama. U septembru će na sastanku islamskih zemalja Evroazije početi s radom tim sa zadatkom da ustanovi štetu koju je ova struktura proizvela na tom prostoru.
12- Zajedničkim radom Dijaneta i akademske zajednice teologa knjige koje veličaju pokret i njihovog lidera bit će analizirane s naučnog aspekta i ustanovit će se šteta koju su proizveli u tom pogledu. Ustanovit će se i objaviti sve manipulacije i netačnosti u odnosu na temeljne pojmove u islamu.
13- Potrebno je izvršiti reviziju politika u segmentu vjerskog obrazovanja. Preduzet će se mjere u vezi sa obrazovnim sistemom koji omogućava djelovanje ovakvim strukturama.
14- U cilju neponavljanja sličnih grešaka, radit će se zajednički sa svim vjerskim ustanovama i organizacijama. Poštujući nezavisnost svakoga, susreti će biti organizirani sa svim organizacijama.
15- U praznini koja je nastala pojavile su se pro-vjerske strukture. Potrebno ih je sve ponovo analizirati.
16- Preduzet će se konkretne aktivnosti u sprječavanju trovanja umova mladih naraštaja od strane struktura koje nanose ogromnu štetu po njihovu vjeru i duhovnost.
17- Neprihvatljivo je da se ibadeti koji se čine u ime Allaha zloupotrebljavaju u različite svrhe. Neprihvaljivo je da se imovinski ibadeti kao što su zekat i sadaka zloupotrebljavaju da bi se hranili neki prizemni prohtjevi.

Ankara, 5. august 2016. godine

Akos.ba