Kolumne i intervjuiU Fokusu

Izbjeglice – tempirana bomba koja ubrzano otkucava

Pogoršanje sukoba širom svijeta, klimatske promjene i ekonomske krize doprinijelo je rastućem broju izbjeglica i pritiskom migracija na pojedine države

Migracije su stare koliko i ljudska civilizacija i one su posljedica društvenih promjena, ali i potreba ljudi da se kreću prema boljem i sigurnijem mjestu življenja.

Nakon “Stoljeća rata” kako se često označava 20. stoljeće, u 21. vijeku imamo konstantno povećanje broja sukoba i izbjeglica. Pored migracija koje su uzrokovane ratnim sukobima sve je više onih čije kretanje je uslovljeno klimatskim promjenama, nedostatkom hrane, poskupljenjem energenata i ekonomsko-političkim krizama.

Procjena UN-ove komisije za izbjeglice (UNHCR) iz devetog mjeseca prošle godine pokazuje da je broj ljudi koji su primorani da napuste svoje domove dostigao više od 100 miliona, u poređenju sa 89,3 miliona na kraju 2021. godine.

Ovo je izuzetno usložnjeno stanje jer se mnoge zemlje u kojima se nalaze izbjeglice i same sada suočavaju s egzistencijalnom krizom, uključujući nestašicu energije i suše.

Zadnje dvije godine su karakteristične po dodatnoj eskalaciji već postojećih sukoba i povećanje nasilnih migracija, kao na primjer u Jemenu, dok su se drugi novi sukobi ubrzano razvijali, poput Ukrajine i Mjanmara, što je dovelo do rekordnog broja prisilno raseljenih ljudi.

Sukob u Etiopiji, gdje je premijer Abiy Ahmed pokrenuo ofenzivu na regiju Tigray kako bi protjerao milicije koje se nazivaju Narodnooslobodilački front Tigraja (TPLF), doveo je do toga da još najmanje 2,5 miliona Etiopljana mora napustiti svoje domove u strahu od progon ili smrti.

Broj prisilno raseljenih lica porastao je i u Afganistanu, nakon preuzimanja vlasti od strane Talibana nakon odlaska Amerikanaca. Broj onih koji su interno raseljeni dramatično se povećao, a procjene pokazuju da je 900.000 Afganistanaca pobjeglo iz Afganistana 2021. godine.

Uprkos tome što se više od 790.000 Afganistanaca vratilo kućama tokom 2022. godine, broj interno raseljenih lica se povećao 15. godinu zaredom.

Pogoršanje sukoba širom svijeta također je doprinijelo velikom porastu broja novoprisilno raseljenih ljudi u Jemenu, Siriji, Demokratskoj Republici Kongo, Nigeriji, Južnom Sudanu i Sudanu.

Sve ovo dolazi u vrijeme kada se zemlje koje primaju izbjeglice i same suočavaju s katastrofama povezanim s klimatskim promjenama koje su dovele do isušivanja glavnih vodenih arterija, nestašice energije i ekonomske krize na granici recesije.

Kontinent koji prima najviše izbjeglica je Evropa, koja ugošćuje više od sedam miliona izbjeglica.

Turska je 2021. godine pojedinačno primila najviše izbjeglice, 3,8 miliona izbjeglica ili 15 posto svih međunarodnih izbjeglica. Sa 1,3 miliona izbjeglica ili pet posto svih pojedinaca raseljenih preko granica, Njemačka je druga po veličini nacija koja prima izbjeglice u Evropi.

Međutim, suša u Evropi dovela je do isušivanja rijeka i ozbiljno uticala na poljoprivrednu aktivnost. Nijedna zemlja nije više pogođena od Njemačke, koja se u velikoj mjeri oslanja na Rajnu za proizvodnju električne energije i transport robe brodovima, što je rezultiralo vjerovatnim ekonomskim usporavanjem.

Energetska kriza je zahvatila i Evropu nakon eskalacije sukoba u Ukrajini je sa sobom donijela mnogo izazova i usporila je ekonomiju, a inflacija ugrožava socijalnu ravnotežu.

Mnoge krize s kojima se suočava evropski kontinent vjerovatno će uticati na izbjeglice koje su tamo smještene, dodatno pogoršavajući njihove životne uslove.

Primjer kako ove krize mogu utjecati na tražioce azila u Evropi dogodio se u septembru u Holandiji, zemlja je ranije proglasila nestašicu vode zbog suše u Evropi, kao i energetske krize.

Holandska vlada je optužena da je tražiocima azila koji još nisu procesuirani dozvolila da spavaju u kampu na otvorenom, što je tim iz holandskog inspektorata za zdravstvenu zaštitu i mlade opisao kao „ozbiljan rizik od izbijanja zaraznih bolesti kao što je rezultat potpunog nedostatka higijene.”

Političke manipulacija migracijama su evropska svakodnevnica desetljećima, što se posebno vidjelo kroz veliki val migracija sa Bliskog istoka 2015. godine. Također, razlika u odnosu prema migrantima s obzirom na njihovu boju kože i vjersku pripadnost dokazao je egzodus miliona Ukrajinaca nakon Ruske invazije.

Kad su u pitanju regionalni odnosi na Balkanu i migracije tu se posebno ističe manipulativni odnos Srbije i Hrvatske. Dok jedni se suptilno trude da ubrzaju migracione tokove na svojoj teritoriji prema susjednim državama, a onda iz takvog stanja “ispregovaraju” svoj interes, drugi su mijenjali taktiku s obzirom na približavanje ulaska u Šengen.

Evidentno je da je Srbija kroz intezivnu diplomatsku aktivnost tj. ukidanje viza za pojedine države u razvoju (ranije Iran, prošle godine Tunis i Burundi) učinila dodatni pritisak na Balkansku rutu, odnosno na BiH i Hrvatsku. Oni koji žive ili češće prolaze Ilidžom, Stupom, Blažujem ili Hadžićima mogli su vidjeti proteklog ljeta skupine migranata iz Afrike koje ranije nismo imali priliku viđati. Oni vrlo pristojno izgledaj. Razumljivo jer iz Burundija avionom do Beograda pa preko Drine u Sarajevo dođu za 2-3 dana.

Hrvatska je tradicionalno imala izuzetno negativan odnos prema migracijama koji je podsjetio na njenu mitsku ulogu u odbrani Evrope od islama u srednjom vijeku, ali i tokom 90-tih godina što je Tuđman koristio u svojim diplomatskim aktivnostima.

Međutim, uslijed pritiska organizacija za ljudska prava i institucija EU praksa fizičkog nasilja nad migrantima je drastično umanjena i zamijenjena uhodanim sistemom krijumčarenje prema Sloveniji i Italiji kako bi ovaj problem postao manje vidljiv.

Kada je u pitanju sigurnost Bosne i Hercegovine, odnosno Bošnjaka pitanje svih pitanja odnosa Hrvatske prema migracijama jest kako se troši novac koji se akumulira kroz ilegalne imigracije? Da li obavještajna služba Hrvatske taj novac koristi na regrutovanje radikalnih pojedinaca i grupa ili prisiljavanje na saradnju kako bi se dokazalo da je BiH rasadnik terorizma na što je predsjednica Kolinda nevješto pokušavala optuživati.

Migracije su i velika prilika za države i društva koja su uređena i znaju prepoznat potencijal, ali su mnogo veća opasnost za postkonfliktna i krizna društva kakvo je naše.

Iz navedenog se da zaključiti da su migracije općenito, a posebno na Balkanskoj ruti odavno postale polje geopolitičkog natjecanja i ucjenjivanja koje možete svojim očima gledati kroz promjene broja i karaktera migracija.

Akos.ba

Povezani članci