Iz života ashaba: Da sam bogdom taj dan bio na tvom mjestu moj Zahire

Mislim da Zahir neće taj dan i taj trenutak nikada zaboraviti, a kako bi i mogao, jer ono što je on doživio, od pažnje i ljubavi, malo je ko od ashaba. O kome Vam govorim? Riječ je o časnom ashabu, prijatelju Poslanika, s.a.v.s., Zahir ibn Haramu, r.a.

Zahir, r.a., je bio ljudina, raspoložen i nasmijan, živio je skormnim životom. Nije se nikad žalio na svoje siromaštvo. Inače je živio i boravio u pustinji, bio je nomad (beduin) i čuvao je ovce. Bio je Zahir, r.a., čovjek neurednog izgleda, nije ga krasila ljepota lica a ni ljepota izgleda (odjeća). Takav je bio i kao takav, bio je izuzetno drag Poslaniku, s.a.v.s. 

Zahir ibn Haram, r.a., kad bi god dođi iz pustinje u grad Medinu, uglavnom kad je pijaca da nešto proda od mliječnih proizvoda, obavezno bi svrati do Poslanika, s.a.v.s., i pokloni bi mu neki skromni poklon a Poslanik, s.a.v.s., bi mu u povratku isto tako nešto zauzvrat pokloni.

Za njega je , Poslanik, s.a.v.s., znao kazati: “Zahir je naša pustinja a mi smo njegov grad.“ Ono što je učinilo Zahira posebno sretnim, a vjerujem da će i Vas dok budete čitali, jeste jedan slučaj koji se desio njemu sa Poslanikom, s.a.v.s.

Enes ibn Malik, r.a., pripovjeda sljedeću predaju: “Jednog dana, došao je Zahir ibn Haram do Poslanika, s.a.v.s., noseći mu neki poklon. Pokucao je na vrata, međutim Poslanik, a.s., nije bio u kući. Kad se Poslanik, a.s., vratio kući, Aiša, r.a., mu reče: “Božiji poslaniče, onaj Zahir iz pustinje je navraćao.“ Poslanik, s.a.v.s., se okrenu pa upita: “Zahir, pa gdje je otišao?“ Aiša, r.a., reče da ne zna.

Izašao je Poslanik, s.a.v.s., iz kuće da traži Zahira. Tražio ga je po gradu i razmišljao gdje bi mogao da bude. Na kraju se sjeti: “Da, mogao bi da bude na pijaci, vjerovatno nešto prodaje.“ Tako je i bilo, našao je Zahira na pijaci, sjedi i prodaje neke mlječne proizvode. Zahir, pošto je bio pastir, čuvao je ovce, imao je na sebi neurednu odjeću od čuvanja ovaca, imao je neugodan miris, bila je vrućina pa se znoj slivao niz njegove lice. Kad ga je ugledao, krenuo je prema njemu. Prišao mu je sa leđa, te ga rukama jako obuhvatio oko struka.

Kad se to desilo, Zahir, r.a., pomisli da je lopov, koji želi da mu otuđi ono malo muke što je skupio. Pokušavajući da se izmigolji iz Poslanikovih, s.a.v.s., ruku, reče: “Pusti me, pusti me kad ti kažem!“ A Poslanik, s.a.v.s., povika: “Ko će kupiti roba, ko će kupiti roba!?“

Zahira, r.a., uze strah: “Čuj, ko će me kupiti, to on naumio prodati mene i moje stvari, pusti me kad ti kažem!“ Poslanik, s.a.v.s., popusti a Zahir, r.a., se polahko okrenu, kad –  Poslanik, s.a.v.s. SubhanAllah, koje je to iznenađenje bilo, koja je radost prostrujala njegovom dušom, od silne radosti, prisloni Zahir, r.a., svoje leđa na Poslanikova, a.s., prsa, da osjete mubarek srce i njegove otkucaje. Poželio je tada Zahir, r.a., da taj trenutak traje cijelu vječnost.

Zahir, r.a., reče: “Prodaji me slobodno Božiji poslaniče, prodaj, ko bi mene kupio, vidiš da sam bezvrijedan.“ Poslanik, s.a.v.s., nije mu rekao: “Pa dobro, to sam ja onako rekao, da se malo našalim i tako…“ NE, jer on nije nikoga ponižavao, nije nikoga ismijavao, za njega je svako bio isti, svakom je dao njegovo pravo. Na njegove riječi, Poslanik, .a.s., uzvrati: “Ne moj Zahire, ne, tako mi Allaha, TI SI KOD NJEGA VRIJEDAN I TI SI KOD NJEGA SKUP!“

Ove njegove riječi, potvrdiše našem Zahiru, r.a., da ga Allah uistinu voli, ove njegove riječi koje su bile nada i podrška u njegovom životu, samo povećaše ljubav Zahira, r.a., prema Poslaniku, s.a.v.s.

A kako i ne bi, da sam bogdom taj dan bio na tvom mjestu, moj Zahire!

Za Akos.bA piše: Saudin Cokoja