Književni kutak

Iz srca direktno za tebe

Piše: Emina Redžić

Tebi koja/i ovo čitaš…

Nisam od onih koji se pretvaraju da su nešto što nisu. I zbog toga što jesam, mnogi osuđuju, kritikuju, komentarišu, smiju se… ali na takve stvari se ne treba obazirati sve dok je meni čista savjest i mirna duša zbog toga što radim. Jer tvoj život je samo tvoja staza. Neće niko umjesto tebe hodati njom. Sve što radiš, radi zbog sebe. Od reakcija drugih ljudi nemaš apsolutno ništa. Radi ono što te čini sretnim. Ono najvažnije je da trebamo da naučimo živjeti sa različitostima. Da prihvatamo druge onakvim kakvi su. Sa njihovim manama i vrlinama. Pod ovim ne mislim da treba da podržimo one najgore postupke. No, svakoj osobi treba pružiti priliku, iako je na lošem nekom putu, jer nikad ne znamo šta se krije iza nekog postupka. Pružiti šansu da se popravi nabolje. I pokazati joj kako da se popravi.

Isto kao što ja volim da pišem, neko drugi ne voli. Ali zato on voli nešto drugo. Ne dozvoli da te kompleksi drugih ljudi sprečavaju da radiš ono što voliš. Ili da radiš sve što nisi kako bi bio/la u nečijem društvu. Svako ima nešto svoje što ga ispunjava. Budi to nešto svoje.

Zašto pišem? Iskreno, ne volim da čuvam stvari u sebi. Zašto javno objavim tekst? (jer to očigledno neki baš puno osuđuju, pa evo…) Isto kao što mi imamo svoje trenutke slabosti. Ima ih i neko drugi. A u to se baš uvjerim nakon što vidim objave drugih ljudi. I pogotovo, na šta su sve spremni radi takvih stanja. A najgori su oni dani kada se sve sastane pa ti nije ni do čega. E baš zbog takvih trenutaka. Baš zbog toga što mislim da možda moj tekst može pomoći nekome. Bar jednoj osobi. Možda baš tebi koji ovo čitaš. Da taj neko zna, da ti znaš, da nisi jedini kome se dešavaju takve stvari. I radim ovo jer me čini sretnom. A pogotovo kada bih nekome pomogla, onda bih bila još sretnija. A ne znam da li ću pomoći ako ne pokušam. Zar ne?

Smatram da na ovome svijetu nema puno vremena da bi čekali na nešto. Da bi čekali da nekome kažemo da ga volimo. Da bi čekali da neko drugi napravi prvi korak. Da bi čekali neka bolja vremena za neke stvari. Da bi čekali sutra da se nešto promijeni. Da bi radili stvari koje ne volimo. I da bi bili ono što nismo. Je li fakat imamo vremena? Zar mi znamo da ćemo dočekati ta neka bolja vremena? Zar mi znamo šta će da bude već kasnije, za par sati, sutra… Da li ćemo još uvijek da pripradamo ovome svijetu? Danas nas ima, sutra nas nema. U to se uvjeravamo evo svakim danom. Nemoj da čekaš. Ni vrijeme, a ni druge da nešto urade prvi. Kreni od sebe. Reci ono što osjećaš. Radi ono u čemu uživaš. Posveti se ljudima koje voliš. Ako ti neko fali. Nazovi. Ne troši vrijeme na ponos. Bilo da je upitanju prijateljstvo ili ona druga vrsta ljubavi. Nećeš izgubiti ništa ako nekoga pozoveš… Možeš samo dobiti. Ako ništa, znat ćeš na čemu si. Bolje se kajati za nešto što ste i uradili nego se pitati cijeli život šta bi bilo da ste uradili to. Bolje je kad znaš da si dao sve od sebe i da znaš da nije do tebe. Ne troši vrijeme da bi se nekome drugom dokazivao za svoje postupke, ljudi će svakako osuđivati i pričati, šta god ti uradio. Sve što možeš uraditi danas, u ovom trenutku, uradi. Kreni od toga da svaki dan možeš bar da pokloniš nekome svoj osmijeh. Nasmij se prvom djetetu na koje naiđeš, i dan će ti uistinu biti puno ljepši. Pokušaj. Ako znaš da možeš nekome pomoći, pomozi. Ne čekaj. Jer, vremena je zaista premalo da bi minute trošili na čekanje, ponos i inat. Nisam ja neka svetica. Svi mi imamo svoje dobre i loše strane. Mane i vrline. I svi griješimo. I griješit ćemo. I sama sam bila u periodu kada sam dopustila da se zbog drugih ljudi promijenim, tj. da me uvjere da od dobrih postupaka nema ništa. Hiljadu puta bila povrijeđena, slomljena. Pa sam postala bezobrazna, imala ružnih postupaka prema drugim ljudima i to sve samo zbog ovih koji su imali ružne postupke prema meni. No, vremenom sam shvatila da On sve vidi. Da ja ne trebam nikome ništa vraćati. Da će On svačiji račun na kraju da sabere. I kada se okreneš Njemu, kad shvatiš da te samo On razumije. Da je samo On uz tebe. I da se Njemu uvijek možeš obratiti za pomoć, onda ulaziš u svijet potpuno drugog razmišljanja i shvatanja stvari koje ti se dešavaju. Ponekad misliš da nema izlaza. Ali to su sve iskušenja od Njega. On nikome neće dati nešto što taj neko ne može podnijeti. Nekad će ti On slomiti neke tvoje planove da oni ne bi slomili tebe. Shvatiš da se sve dešava sa razlogom i da je to najbolje za tebe. Jer On najbolje zna šta radi. Shvatiš da to što tebi neko nešto loše uradi, to može biti samo njemu loše. Koliko god možda izgledalo da danas ovi “loši” najbolje prolaze… Samo se sjeti kako li ćemo sa našim postupcima prolaziti na onome svijetu? Ja još uvijek radim na sebi. Trudim se koliko toliko vratiti na ispravan put. Idem ka tome. Želim to i tebi Najiskrenije. Zato i pišem ovo sve. I dijelim svoje neko iskustvo sa tobom.

Radi dobre stvari koliko god ti drugi ljudi nametali mišljenje da od toga nema ništa. Ali znaj da si na ovome svijetu kratko. Zamisli se samo kako su ti godine do sad proletile? A ne znamo koliko ćemo ih još dočekati. I hoćemo li. A na onome svijetu nema kraja. Sva tvoja dobra djela tamo će da se cijene. U vječnosti. Budimo osobe zbog kojih će drugi da vjeruju u dobro. Promijenimo sami sebe nabolje.

hum.ba

Povezani članci

Back to top button