Iz poezije Saida Štete: Jeseni

Jeseni

Dolaziš

 zrele se šeftelije  kao usne puče

kruške na dlanu žute vilhemovke

u oku plava šljiva požegača

crno dok se  na košpici nađe

tek se onda bestilj peče

Dolaziš

k’o zvonik crkveni srce tuče

cipele za ženidbu čekaju momke

vjetar zamijenio cvrčka svirača

odavno grožđe ne biješe slađe

dok rijeka derta venama teče

Dolaziš

postelja smiljem namirisana

nek moljci  tuđe čaršafe grizu

na ormaru dunja mirisna k’o njedra

u dodiru tvome šume sad su rujne

Padaš

kao sutonu s kraja ramazana

ne gleda se na sahat, osjeća se blizu

da raširim ruke, stare lađe jedra

i ne kušah jeseni sočnije, tek bujne 

Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda

AKos.ba