Iz pera Smail Balića borca za vraćanje imena Bošnjak – Osvješćenje

Podjelite ovaj post sa prijateljima...Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Trebala je prohujati teška tragedija 1992-1995. nad Bošnjacima, da bi došli sebi. Doživljeno je nevjerovatno mnogo zla. Narod je gonjen sa svog stoljetnog ognjišta. Muškarci su odvođjeni na mučilista, inavalidirani i ubijani. Žene i nejač silovani, pljačkani, cviljeni. Čitavom bošnjackom narodu stavljena je sintagma malovrijednosti. Taj pogrom počivao je na pripomoći vjerskih i mitskih raspoloženja. Krstovi su stajali iza noža, kome je bila dodijeljena uloga dokusurivanja islama kao navodnog neprijatelja kršcanstva. Ljudi su razbacivani širom zemaljske kugle.

Došao je i otpor Bošnjaka. Dok je napadač još bio na poslu i uništavao posljednje znakove prisustva Bošnjaka u zemlji, dotle je mešu ucviljenim počelo sazrijevati osjećanje o vlastitom identitetu. Tok je bio neuzastavljiv. Tako je krajem septembra 1993. na Drugom Svebošnjackom saboru donesena jednodusna odluka, da se odbaci zabludno deklariranje “Muslimanima u nacionalnom smislu” i da se jednom za sva vremena prihvati staro, historijsko ime Bošnjaci.

Nema sumnje, da su bosanski Muslimani, usprkos povremenih teških udaraca, koje bi im znali nanijeti opći politički razvoj, u poratnom razdoblju, zadobili na kulturnoj i društvenoj svijesti. Teška iskustva, koja su sabrali u Drugom svjetskom ratu i u neuporedivo upečatljivoj formi za vrijeme svog holokausta, uputila su ih na sebe. Priznanjem Muslimana državotvornim narodom stvorene su pretpostavke za njihovu jednakopravnost s drugim jugoslavenskim narodima i tradicionalnim zajednicama. S Hrvatima-katolicima Bošnjake veže dio, davne i rane povijesti. Ali, Bošnjaci u Bosni žive i s pripadnicima jednog drugog rođackog naroda, sa Srbima-pravoslavnima, koji čine 31,3% stanovnistva. I s njima imaju dio zajedničke povijesti i sudbine.

Većina njih žele nenatrunjene susjedske odnose i ljepsu budućnost nego sto im je bila prošlost. Zato, mislim, da većina osjeća, da su dužni poštivati jedni druge i da se njihovi prvotni zadaci ocrtavaju na liniji ljudstva i snošljivosti, a ne na liniji bilo kakvog nacionalistickog iživljavanja.

Za Akos.ba priredio: Admir Lisica