Iz pera Ibrahima Trebinjca: Čistoća tijela, odjeće i stana je odraz čistoće svakog muslimana
Nastavljamo druženje sa tekstovima kura hafiza Ibrahima Trebinjca
Pomanjkanje higijenskog života
U pogledu propisivanja čistoće i higijenskog načina života islam stoji na tolikoj visini, da mu odaje duboko priznanje naročito suvremena nauka o zdravlju (higijena). Islam kao najbolji regulator čovjekova života, pobrinuo se, da svojim sljedbenicima omogući što bolji i miliji život. Bez zdravlja život ne može biti ni dobar ni mio, a bez čistoće, opet, nema zdravlja. Brojna oboljenja raznih vrsta stoje u izravnoj vezi sa nečistoćom. Naša narodna poslovica kaže, da je čistoća pola zdravlja, a Muhammed, a.s., je već davno rekao, da je čistoća sastavni dio vjere (“Ennezafetu minel iman”), a drugom prilikom je kazao, da je čistoća pola vjere (“Ettuhuru šartul iman”). U Kur’anu se na više mjesta osobito hvale ljudi, “koji vole da se čiste”. Isto tako održavanje tjelesne čistoće spominje se u Kur’anu uporedo sa održavanjem duševne, koja se pokazuje putem pokajanja za učinjene grijehe. U tome smislu stoji u Kur’anu: “Zaista Allah voli one koji mu se mnogo obraćaju, a voli i one koji se mnogo čiste”.
Kad u islamskim vrelima osim gornjih citata ne bi bilo ni jednoga više, bili bi dovoljni i ovi, da pokažu kolika se važnost čistoći pridaje u našoj vjeri. A spomenute misli o čistoći znače upravo to, da pravi musliman može biti samo onaj, tko budno pazi na čistoću svoju i svoje okolice. Islam propisuje strogu čistoću u svima granama ljudskog života, upravo onako, kako to zahtjeva suvremena nauka o zdravlju. Nemuslimanski svijet uveo je karantenu, kao nužnu mjeru za sprečavanje širenja zaraznih bolesti, tek u novije vrijeme, a u islamu je ta mjera uvedena još u doba Božijeg poslanika. Kad se, naime u doba Alejhisselama pojavila kuga u Siriji, Božiji poslanik je rekao: “Kad čujete, da je u kojoj zemlji kuga, ne idite u tu zemlju, a ako se tamo nađete, ne idite van”. Obrezivanje nokata, čišćenje zuba, odstranjivanje neugodnog vonja od znoja, sve su to propisi, kojima se želi postizavanje što bolje čistoće i sve je to preporučivao Muhammed, a.s.
Svoju veliku pažnju i opreznost prema čuvanju zdravlja naša vjera pokazuje već i u tome, što je svakom muslimanu zabranila hraniti se nekim jelima (kao što je svinjetina, krv, meso uginule životinje itd.) i sva alkoholna pića. Valjanost mnogih islamskih obreda (namaz, hadž i dr.) uvjetovana je prethodnim čišćenjem tijela. Božiji poslanik preporučio je kupanje svakog petka, a nakon svakog intimnog odnošaja kupanje je obligatna dužnost, bez koje ne vrijede drugi obredi. Prestanak periodnog pranja i pranja nakon porođaja iziskuje kupanje od muslimanke, a toj dužnosti mora udovoljiti i muškarac i ženska nakon svake polucije, kao i u nekim drugim slučajevima.
Upada u oči kakve sve malenkosti kvare abdest i traže uzimanje drugog. Neupućeni se često pitaju kakvu svrhu ima takvo propisivanje, kad čovjek nakon tih beznačajnih pojava, koje kvare abdest, neće postati nečistiji. Na takve primjedbe treba uvijek odgovoriti, da ovako strogo propisivanje dolazi iz želje, da se dadne što više prilike za čišćenje i da muslimani u čuvanju čistoće budu pažljivi do krajnosti.
Islamski propisi, koji se odnose na održavanje čistoće odjeće i stana, jednako su potrebni i važni, kao i oni o čistoći tijela. U Kur’anu izričito stoji naredba upućena Muhammedu, a.s.: “Čisti svoju odjeću!” Kad se ovakva naredba upućuje Božijem poslaniku, za koga je opće poznato, da je na svoju čistoću mnogo pazio, onda se ona ostalih muslimana tiče mnogo više. Suvremenici Božijeg poslanika kažu, da je on u čuvanju čistoće svoga odijela bio neobično pažljiv, što više preporučivao je da odjeća bude takve boje, na kojoj se može lahko primjetiti i najmanja nečistoća. Osim toga, poznato je, da je Muhammed, a.s., tražio uopće veliku urednost u odijevanju.
Na čistoću stana i njegove okolice Božiji poslanik je mnogo pazio. Kuća muslimana je kao i džamija, u kojoj se obavljaju mnoge vjerske dužnosti, pa je Alejhisselam preporučivao, da se pazi na redovno održavanje čistoće u njoj. Govoreći o potrebi održavanja čistoća u dvorištima, rekao je da su Židovi oni, koji svoja dvorišta drže nečistim.
Čistoća tijela, odjeće i stana je odraz čistoće svakog muslimana. Poznatu latinsku izreku: “U zdravu tijelu zdrava i duša”, islam je ovakvim propisivanje čistoće naglasio veličanstveno, a njeno provođenje u život traži do najviše mjere. Kad uzmemo u razmatranje činjenicu, da se naša vjera s ovolikim naglašavanjem čistoće pojavila u Arabiji, zemlji, koja je vodom vrlo oskudna, tek tada nam se mudrost i veličina ovakvog propisivanja pokaže u svome pravom sjaju.
Čistoću, kao sastavni dio vjere, zdravlja i kulture, muslimani su uvodili svugdje, gdje god se pojavio islam. Tako je na stotine banja i javnih česama po muslimanskim gradovima bilo i onda, kad od toga u nemuslimanskim gradovima nije bilo ni traga i kad se podržavanje nečistoće tijela smatralo kod drugih osobitim bogougodnim djelom.
Prve temelje higjenskom i kulturnom životu kod nas udarili su Turci odmah po svome dolasku u naše krajeve! Njima svi bez razlike dugujemo veliku zahvalnost, što smo u njihovo doba po našim gradovima i selima imali mnogo javnih banja, česama i bunareva. Oni su za mnogi svijet bili nekulturni, pa su ipak na sve to budno pazili, a mi smo danas “kulturni” pa ipak imamo jedva jedan mali postotak te njihove pažnje. Mi smo istina, donedavno bili ljubomorni čuvari te lijepe turske, odnosno islamske tradicije. Naši vrijedni vakifi do nedavno su se natjecali koji će više učiniti trajnu uslugu svojoj zajednici u svakom pogledu, pa i u pogledu održavanja čistoće. Osim toga, ni na selu, a pogotovo u gradu, nije se dala zamisliti nijedna muslimanska kuća bez više ili bar jedne “banjice”.
Danas se pak prema svemu tome pokazuje stanovito nerazumijevanje. O vakifima našeg vremena i njihovim vakufima, koji bi imali služiti kakvoj bilo islamskoj svrsi, ne može se skoro ni govoriti, a najmanje se može govoriti o vakufima sa zdravstvenom svrhom. Uopće se malo vodi računa o održavanju čistoće ne samo među muslimanima, nego i inače. Gradski svijet, kao i seoski, prepušten je u pitanju održavanja čistoće, više-manje sam sebi i vlastitoj inicijativi, jer javne inicijative ima tek malo ili nikako. Eto, na primjer u Sarajevu, imamo danas svega, dvije javne banje, u Sarajevu sa oko stotinu hiljada stanovnika. Takvo stanje bilo je u pogledu čistoće i u predratno vrijeme. Osim toga, ima i jedna druga velika neprilika. Naime u posljednje vrijeme vlada velika oskudica u sapunu, odnosno uopće u sredstvima za čišćenje tako, da može potpuno čist biti samo onaj, tko ima dosta novaca. Ta sredstva potrebna su upravo toliko, koliko i sama hrana. Iz skorašnjih oboljenja, kojima smo svi bili svjedoci, a koja nisu još prestala, vidjeli smo šta znači ta oskudica u sredstvima za čišćenje. Opasne zarazne bolesti oduzele su živote hiljadama ljudi, žena i djece (tifus: trbušni i pjegavac). Tegobe rata, što se tiče pitanja nabavke sredstava za održavanje zdravlja i čistoće, trebale bi biti svedene na najmanju mjeru, u ovome pogledu treba pokazati dovoljno razumijevanja i humanosti svako bez razlike, jer je i opasnost zajednička.
Nečistoća i pomanjkanje smisla za higijenski način života opaža se naročito u nekim našim selima, u ovoj nezdravoj i neislamskoj pojavi ne može nam ni najmanje dati utjehe činjenica, što se sve to u zabrinjavajućoj mjeri javlja i po nekim nemuslimanskim selima. Ovu posljednju pojavu mogli bi prije objasniti kao znak općeg pomanjkanja svijesti o potrebi higijenskog života.
Ispitujući pomno razloge očajno slabog higijenskog života u nekim našim selima, može se lahko doći do slijedećeg zaključka:
1. Naše selo je strahovito zapušteno u higijenskom pogledu. Prilikom nedavnog bližeg i duljeg dodira s našim seljakom, upoznali smo bolnu istinu, da priličan postotak našeg seljačkog svijeta zna vrlo malo o islamu uopće, pa tako i o islamskom čišćenju. Ova tvrdnja odnosi se poglavito na neka sela istočne Bosne. Seljak, koji se ne kreće dalje iz svoga sela ili iz najbliže okolice, ne može znati za bolji način života od onoga svoga, sve dotle, dok mu ne dođe neko sa strane, ko će ga moći poučiti. Strahovit i neoprostiv grijeh prema Bogu i prema našoj islamskoj zajednici činili su svi oni, koji su dozvolili, da naš i onako jadni seljak njihovim nemarom bude još jadniji. Ako je u ovome pravcu izostala državna pomoć, nije ni u kom slučaju smjela izostati pobuda i uputa sa strane, naročito od onih, koji vrlo dobro znaju kakvo držanje prema čistoći zauzima neka vjera.
2) Nedovoljno, skoro nikakvo pružanje liječničke pomoći. Naši bosansko-hercegovački krajevi, osobito sela, pa i ona, koja nisu mnogo udaljena od gradova, u ovome pogledu trpe mnogo, pa dobar dio krivice za mnoga stradanja zdravstvene prirode otpada na ovu nepažnju. S malo više volje i razumijeanja od strane pozvanih, ova se nevolja, koja je zajedničko ruglo i kulturna sramota, mogla ublažiti, da ne kažemo potpuno ukloniti. Seljaka treba poučiti higijenskom životu ili još bolje: njemu treba takav život omogućiti. Rad u tome pravcu koliko je potreban, toliko je i i neodgodiv.
3) Dobar dio krivice leži i na samom selu. Naime, ima priličan broj sela u kojima postoje svi uvjeti pravog higijenskog života, a ipak je stanje u tom pogledu sasvim slabo i zabrinjavajuće. Uzrok tome leži svakako u nemarnosti jednog dijela našeg seljačkog svijeta i njegovoj potpunoj hladnokrvnosti prema svemu što naša vjera propisuje, pa i prema čistoći i higijenskom životu. (Ova pojava zastupljena je naročito u nekim selima doline Spreče). Nastavljanje ovakvog stanja ne smije se dopustiti tim manje, što će se ono i pogoršati. Izdašna pomoć mora doći čim prije a inicijativa mora poteći u prvom redu od onih koji upravljaju našim sveukupnim vjerskim životima. Ljudi, koji na selu već djeluju u vjersko-prosvjetnom pogledu ne smiju zaboraviti, da im je rad na zdravstvenom i higijenskom podizanju sela jedna od najglavnijih dužnosti.
Utješljiva je pojava, što ima mnogo naših sela, koja u pogledu održavanja čistoće stoje na visini i mogu poslužiti kao uzor drugim seljacima, pa i gradovima – iako su od gradova udaljena. Njihova briga za čistoćom ogleda se na svakom koraku: na njihovim odjelima; domovima i proizvodima, što ih donose u grad. Ovakva sela zaslužuju pažnju i zahvalnost svoje islamske zajednice. Osim toga vidjeli smo, da se lakše snalaze i manje stradaju muhadžiri, koji su kod svojih kuća bolje pazili na čistoću. Kod ovakvih sigurno nije bilo slučajeva, da bježe od mjera, koje su prema njima poduzete u svrhu zaštite njihovog vlastitog zdravlja i života. (Još ni danas nisu sasvim rijetki slučajevi – u gradu kao i na selu, – da se karantena smatra, nekim osobitim mučilištem i zločinom, a već je spomenuto, da je ta mjera, u svrhu zaštiti ljudskog zdravlja i života u islamu već davno provađana).
Stanje pojedinih obitelji u higijenskom pogledu u gradovima ne razlikuje se mnogo od stanja na selu. To vrijedi osobito za jedan dio siromašnog svijeta. Priznajemo, da siromašniji svijet nema uvijek prilike ni dovoljno mogućnosti za održavanje potrebne čistoće, ali treba priznati, da često puta nema ni volje ni smisla. Neurednost, koja se pokazuje i inače u životu, ne izostaje ni ovome pravcu. Ako bi uzeli u obzir samo sadašnje ratne prilike, morali bi u prosuđivanju ove pojave biti mnogo obazrivi. Jer i najveća želja za održavanjem čistoće i higijenskog života kod siromašnijeg svijeta mora često puta doći u strahovito iskušenje pred činjenicom, da su sredstva za čišćenje rijetka i skupa. Međutim, u svome razmatranju ovoga pitanja mi imamo pred očima prvenstveno predratne prilike, pa tek onda ratne. Treba naglasiti, iako nas to boli, da ima mnogo našeg siromašnog svijeta, koji ne poznaje islamske propise o čišćenju tako, da on u tome pogledu živi kao nemusliman. Sreća je što takva pojava nije općenita. Ali ipak ne bi smjela biti zastupljena ni u najmanjoj mjeri u gradu, gdje se islamski zdravstveni propisi mogu i moraju lahko i brzo upoznati, jer nam trebaju svaki čas. Ako li pak to sve dolazi kao posljedica nepridržavanja takvih propisa (koji su dakle već poznati), cijela stvar izlazi još žalosnija i sramotnija, ako ni zbog čega drugog, a ono bar zbog teškog iskustva, koje je stečeno baš ovih ratnih godina.
Razumnom muslimanu kod ovoga moraju biti pred očima opasne zarazne bolesti, koje su redovna posljedica nečistoće i nepažnje, pa na čistoću mora paziti kao na najveću svetinju, makar bio najsiromašniji.
Ni neki bogatiji svijet ne može se baš pohvaliti svojom naročitom brigom oko održavanja stroge islamske čistoće i higijenskog načina života. Vara se svaki musliman koji misli, da islamski način čišćenja može zamjenjivati sa evropskim. Treba makar još jednom pročitati prve retke ovoga članka, islamsku čistoću sravniti sa evropskom, pa se brzo uvjeriti, da posljednja nije ni izdaleka tako “čista” i opsežna kao islamska. Treba naime znati, da je evropska čistoća sva sadržana u islamskoj, dok islamska nije sadržana sva u evropskoj. Prema tome, može se slobodno reći, da podavanje evropskom higijenskom životu, bez obaziranja na islamski, uveliko koči održavanje čistoće uopće a islamske napose. Ima pojava među jednim dijelom takozvanog modernog svijeta, koji zapušta i čistoću, samo da bi bio moderan. Sjetimo se samo ondulirane kose, našminkana lica i manikiranih nokata kod nekih “modernih” dama! Samo za ljubav tih besposlica, koje uostalom, osuđuje i moderna higijena, izostavlja se često puta kupanje i abdest. Onaj dio tijela i odijela, koji se ne vidi, ne može kod ovako “modernog” muškarca i ženske biti i nečist; glavno je da je čisto i “uređeno” ono što svijet vidi. Musliman i muslimanka, koji drže do svojih islamskih dužnosti i koji ih redovno vrše, ne mogu to sebi dozvoliti. Održavanju čistoće tijela, odjeće, hrane, stana, njegove okolice i uopće svega, što čovjeku treba za život, mora se posvetiti mnogo pažnje. U tome pogledu treba mnogo nastojanja u gradu kao i na selu. Lijep savjet neće sigurno biti bez ikakve koristi. Kad se svijetu potreba i važnost čistoće objasni sa svih strana i kad mu se kaže kakve sve posljedice donosi za sobom nečistoća, udovoljit će se jednoj prijekoj potrebi naše zajednice i velikoj islamskoj dužnosti. Od kolike je nužnosti rad u ovome pravcu, kao i u pogledu suzbijanja alkohola i nepismenosti, vidi se najbolje iz odgovora umrlog predsjednika bivše Čehoslovačke republike Masarika, koji je dao jugoslavenskim sveučilištarcima, kad su ga ovi pitali u kome je pravcu najpreče djelovati u narodu. Veliki državnik rekao je zainteresiranim: “Razušljivite svoj narod, poučite ga pismenosti i odučite od alkohola”.
Sveučilištarci su bili mnogo iznenađeni, jer su takav odgovor najmanje očekivali. Ali u takvom odgovoru bilo je, a ima i sad najviše istine i prave potrebe, da se svome narodu pomogne.
Islamska čistoća, koja je sastavni dio naše vjere, najbolja je garancija prave čistoće, pa zato svaki dobroželitelj našeg naroda i njegova zdravlja treba među nama podržavati, širiti i potpomagati islamsku čistoću.
Autor: Ferid Dautović
Naziv djela: “Hadži hafiz Ibrahim ef. Trebinjac – Život i djelo”
Izdavač: El Kalem
Sarajevo, 2004.
Akos.ba
Pridružite se Facebook stranici koja promovira autora ovog članka:
