Iz lektorske bilježnice: Pravopis(i)

Malo je reći da sam se načitala i nagledala svega i svačega. Umarala me, iscrpljivala, ibretila, sekirala, rastuživala do suza neprosvijećenost, neodmjerenost, nesuvislost, neukost, nepismenost autora rukopisa, posebice onih koji su se serbez predstavljali ober učenim, pojedini su se , nije šala, zakitili i visokim akademskim titulama magistara, doktora nauka i univerzitetskih profesora.

Devedesetih godina prošloga stoljeća Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika Matice srpske i Matice hrvatske, po kojem sam rješavala jezičke nedoumice, dobi konkurenta – Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića. Ozari me pojava pravopisa mog maternjeg jezika, desetljećima čekana. Nakratko, jer ubrzo me stigoše nove muke i nevolje u nastojanju da nađem rješenja jezičkih nedoumica u rukopisima novih spisatelja, priređivača i prevodilaca testarih, poznatih, čije sam rukopise ranije iščitavala i dotjerivala po starom pravopisu. Pismeni su se snašli – lahko se pismenim i prosvijećenim snaći i naći mjeru između stare i nove jezičke norme, ali novopečeni spisatelji i mislioci, počeše se nadmetati ko će bosanskije pisati. Podosta ih zaluta u prašumi jezičkih mogućnosti i ograničenja. To lutanje i svaštarenje žestoko opečelektore – one koji svoj posao nastoje raditi savjesno i stručno. Boj ljuti zapodjenuše s polupismenim, nadobudnim, umišljenim, ponajžešći s onim položajima osnaženim i zaštićenim. U rovitom vremenu poslije agresije mogle su se knjige pisati – s malo truda i puno para, moglo se lahko i do magistarskih i doktorskih titula stići. Profitiraše novopečeni lektori-čitači. Oni koji su savjesno odrađivali zahtjevni lektorski posao nagrabusiše, jer im se valjalo iznijeti s polupismenim i neprosvijećenim autorima i plagijatorima koji počeše knjige štancati. Uzuhuriše i privatni izdavači. Unosan biznis postade štampanje knjiga. Unatoč brojnim mahanama, novineobavezujući Pravopis bosanskoga jezika upotrebljiv postade. Koristiti se može uz stari, još uvijek upotrebljivi Pravopisa srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika. Bošnjaci se podijeliše. Onidesno orijentirani prihvatiše, uglavnom, novi pravopis. Oni lijevi ostadoše vjerni starom – u mjeri koja je pokrivala i zadovoljavala njihov ateizam ili titoizam. Članovi Pravopisne komisije,najpismeniji među Bošnjacima, u svojim istupima u medijima ili u svojim djelima odstupiše odpravopisne norme usaglašene u koricama zelenog pravopisa. Za ibret je njihovo nepoštivanje pravopisnih rješenja koja su usaglasili, pa iznevjerili. Kako će norma zaživjeti ako je ne poštuju oni koji je propišu?!

Bosanski Srbi i Hrvati opredijeliše se za tvrde norme srpskog i hrvatskog jezika.

Tri književna jezika, dakle, koriste Bosanci i Hercegovci: bosanski, srpski i hrvatski. Mogu ihravnopravno koristiti – imaju slobodu izbora ili slobodu lutanja, jer u jeziku kojeg uče djeca u školama, u jeziku kojeg susrećemo u medijima, u jeziku u književnim djelima, čak, nedoumice i nedorečenosti jedna drugu presreću. Spremnost pokazuju kompetentni da daju svoj doprinos u usaglašavanju i konačnom obavezujućem normiranju i standardiziranju bosanskoga jezika. Poticaj daju tom usaglašavanju pametni i prosvijećeni. Ali, godine prolaze, a do obavezujuće norme ne stižemo.

Biće, biće – ponadaju se najstrpljiviji i najnaivniji domoljubi. Ne treba po svome udarati. Dogovorit ćemo se i doći do svog književnog jezika – prihvaćenog u institucijama i ustanovama – jedinstvenog književnog jezika, ustavom zaštićenog, općeprihvaćenog u cijeloj našoj domovini Bosni i Hercegovini – jedinstvenoj državi ravnopravnih naroda i narodnosti… Inšallah!

Ponese me, odoh ja u svijet bajkolikih želja. Pa ovdje se ne mogu dogovoriti ni dva lektora u jednoj izdavačkoj kući, a kamoli lingvisti Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali!? Malo je, premalo, stručnih i dalekovidih koji bi mogli jezikom – jedinstvenim književnim jezikom svih Bosanaca i Hercegovaca – pomiriti i prosvijetiti bosanskohercegovačke narode i narodnosti. Optimistima ostaje nada. Pismenim ostaje izbor. Lektorima ostaje obaveza snalaženja i zamornog nastojanja da se iznesu s tisućama ili hiljadama grešaka i besmislica – od suprostavljanja,ostupanja i otstupanja do sintagmi podcjeniti riješenja; spriječavanje poštovaoca i dalje i dublje do teškoprebrojivih nesuvislosti koje sklope u rečeničnu konstrukciju polupismeni, umišljeni, zalutali u svijet pisane riječi. Redaktori i lektori moraju – s puno strpljenja, napora i znanja – odgonetati i prekrajati riječi, sintagme, cijele rečenice i pasuse pa od hrpe papira pripremati rukopise za štampu – za male pare.

Izdvojit ću samo jedan primjer iz svog bogatog lektorskog arsenala nesuvislosti: Tegbirili su slabeći Allaha. Neuzubillah!!!

Greške, slovne, daktilografske, u navedenom primjeru, sklopile su se u bogohulnu nesuvislost. Ali i kad rukopis otkucaju autori i priređivači, omaknu se i njima slične i beternije greške, nesuvislosti i nedorečenosti. I onim s najvišim akademskim titulama potkradu se pravopisne, gramatičke, materijalne i stilske greške.

Snage i sabura molim od Uzvišenog da u pameti ostanem i dočekam mirovinu – ako mi je suđeno da je dočekam.

preporod.com