Istinit događaj: Ne znaš kad će ti i kako će ti Allah primiti dobro djelo
Ovo je istinit događaj koji se meni desio dok sam bio dijete u mom rodnom Cazinu. Krenuo sam u posjetu svojoj tetki i dok sam se približavao njenoj kući u susret meni je išao čovjek na kojem se vidjelo da je musliman. U to vrijeme je bilo malo takvih. Iako nisam tada znao puno o vjeri, toliko sam znao da ovaj čovjek nije da se pozdravi sa zdravo ili dobar dan. Odlučio sam da ga pozdravim sa merhaba. Tako se kod nas pozdravlja vjerski, ili tako sam mislio. Kod nas je običaj da “musliman” koji ne praktikuje svoju vjeru, kao vid kompromisa sa vjernikom, pozdravi sa merhaba. Stid je to veliki da kaže selam alejkum…
Znali smo mi to da tamo negdje ima selam kao islamski pozdrav ali nije to bilo jasno niti se je plaho koristilo među nepraktikanitma. Ovaj dedo mi se približavao i ja sam se pripremao kao iz topa da mu kažem merhaba u hodu. Iako ga nisam poznavao bio me je stid da prođem pored njega bez pozdrava, što obično nije slučaj sa prolaznicima. Iz daljine se vidjelo da je musliman praktikant, a kad se približio, vidjela se na njemu muslimanska čistoća i pedantnost. Izgleda da je krenuo na ikindiju jer sam samo prošao pored stare džamije na Gnjilavcu (kod Cazina). Nisam čuo ezan, sada kad razmišljam, pretpostavljam da je bio uranio za namaz.
Napokon se susrećemo i ja već planiran pozdrav kao iz topa izusti: MERHABA! U ono vrijeme to je bilo velika stvar da se kaže merhaba. Bio je to veliki odgoj. Tako smo shvatali. Dedo zastade i okrenu se meni – a ja kao metak nastavio dalje – i reče: “Sinko! Naš islamski pozdrav je es-selamu ‘alejkum ve rahmetullah, (mislim da je rekao i ve berekatuhu, nisam siguran).” Stao sam i rukovao se sa dedom kojem i ne znam ni ime. Zahvalio mu klimnući glavom i nakon toga nastavio dalje. Sve je to trajalo par sekundi ali mi je ostalo jasno cijeli život kako se mi muslimani pozdravljamo. Evo, prošlo je preko dvadeset godina od tog događaja a ja se još sjećam tog dede i njegovog urednog odjela i poruke.
Taj dedo nije znao da će taj dječak biti jednog dana profesor islamskih nauka i da će ljudima govoriti o vjeri, on je, jednostavno, vidio da je to prilika da poduči nekog dobru, pa “makar” bio to islamski pozdrav. Dedo je možda i zaboravio da me je ikad i sreo ali nije Allah.Oko nas nije bilo ljudi i niko to nije prenio, ali Allah je dao da to bude primjer dobra drugima koji se spominjao na mnogim kontinentima. Često sam ovaj primjer koristio na predavanjima i spominjao sam tog dedu i dove za njega upućivao a narod bi govorio amin, a da ne govorim o nagradi koju će imati, inšAllah, kada god nekoga poselamim, jer onaj ko ukaže na dobro je kao i onaj ko ga uradi.
Ne samo da me je jasno podučio propisu već mi je svojim primjerom ostavio poruku da kad vidim neko dijete da mu dam nasihat, možda mu nekad bude od koristi. Tako savjetujem i svima vama jer ne znaš kako će ti se to dobro vratiti. Ti uradi ono što je do tebe a ako ti Allah primi onda se ne brini.
Koristim i ovu priliku da uputim dovu Allahu da se smiluje tom dedi i uvede ga u Džennetu-l-Firdevs!
Abdullah Mujic, prof.
