Isprepletene sudbine Sarajeva i Gaze: Markale i Shuajiya mjesta stradanja civila FOTO
– Dešavanja u Gazi, posebno su uznemirila građane Sarajeva, koji dobro znaju šta je život pod opsadom, a monstruoznost zločinaca osjetili su na svojoj koži. Prije četiri dana, izraleske vojne snage, pod izgovorom da “napadaju vojne ciljeve”, bacili su granatu na frekventnu lokalnu pijacu u Gazi: ubijeno je 17, a ranjeno 200 civila. Prije nešto više od 20 godina, na drugom kraju svijeta, sličnom metodom, drugi zločinci, na glavnu gradsku pijacu u Sarajevu, bacili su – granatu.
Zločin na Markalama, jedan je od najsurovijih koji je tokom rata počinjen u glavnom gradu BiH. Pijaca, jedino mjesto opskrbe i prilika za egzistiranje za život pod opsadom, bila je meta agresora. Granata ispaljena sa srpskih položaja, na licu mjesta, na Markalama je ubila 68 građana Sarajeva, a ranila njih 144. Ni to nije bio vojni cilj: stradali su sve nevini civili.
Tog 5. februara 1994. godine, među mrtvim, iskasapljenim tijelima, na pijaci Markale, našao se i Esad Pozder. On je bio među onim koji je imao sreću da tog dana preživi. On i danas radi na istom mjestu na kojem je stajao tog kobnog dana. Svi ga znaju kao Dedu.
Za ekipu Anadolije, kazao je kako nikad ne može zaboraviti taj, 5. februar 1994. godine.
“Sve je oko mene bilo mrtvo. Svi moji prijatelji kada sam pogledao oko sebe, bili u mrtvi. Pogledao sam gore gdje je stajala moja sestra, ona je prodavala cigarete. I ona je bila mrtva. Ovuda je tekla rijeka krvi”, priča Dedo gledajući sa sjetom na mjesto gdje je tog dana stajala njegova sestra.
Na tom mjestu, danas je pločica sa njenim imenom.
Prisjećajući se tog bolnog dana, Dedo kaže kako su zločinci znali da baš na to mjesto treba baciti granatu. Znali su, kaže, da je tu uvijek bilo puno ljudi, da se tu trgovalo, sastajalo, preživljavalo.
Ne prođe dan da se ne sjeti tih nemilih scena, ni 20 godina nakon tog krvavog događaja. Ponovne slike užasa pred njegovim očima vraćaju se, a posebno posljednjih dana kada u novinama, svaki dan gleda krvoproliće nad civilima Gaze.
“I kod njih je isto kao kod nas što je onda bilo. Kažu tamo da ne gađaju civile, a gađaju. Kao i nama što su govorili pa su nas gađali. Sve je isto”, navodi Dedo.
Ekipa Anadolije, Dedu je ostavila na njegovom radnom mjestu, za tezgama za kojima godinama, od 60-tih, zarađuje za život. Iako njegovih prijatelja, njegove sestre, sugrađana, više nema, on čuva uspomenu na njih.
Anadolija
