Islam je vjera nauke

Imam Malik je rekao: “Naučio sam znanje za sebe.”

Imam Ahmed je rekao: “Suština znanja je strah od Boga.”

Ove i slične izjave različitih naučnika koji su obuhvatili čitavu historiju islamske tradicije često se ponavljaju od strane tradicionalnih islamskih učitelja svojim učenicima.

Oni služe kao podsjetnici profesorima i kao upozorenja učenicima u vezi sa onima koji traže Sveto znanje.

U potrazi za Svetim Znanjem, učenik se uvijek podsjeća na izjavu Muhameda ibn Sirina “Zaista ovo znanje je vjera, pa istražite od koga ste dobili svoju vjeru.” U svjetlu još jednog od pratioca Ibn Mesuda, koji je rekao: „Ljudi će ostati na dobrom dokle god oni uzimaju znanje od svojih starijih, pouzdanih i naučnika. Ako je uzmu od svoje mladosti (u odnosu na stepen njihovog znanja, ne nužno po godinama ) i grješnika, oni su uništeni. “

Postoje prilike u kojima su naučnici čak i precizirali od koga ne treba uzimati znanje.

Znanje, njegova težina, i naglasak koji se stavlja na to od koga se dobija, ne može biti precenjen.

Hasan al-Basrī je  rekao: “Tinta učenjaka je svetija od krvi šehida.”

Čak do tačke da se učenik i učenjak koji piše i uči noću smatra da je u noćnom bdjenju (ibadetu), jer je njihovo učenje korisno za ljude, dok bi njihove molitve imale koristi samo za sebe. Učenik je sjedio s imamom Malikom nakon sabah-namaza pregledavajući njegove bilješke, i odjednom je ustao i klanjao dobrovoljni namaz.

Kada se vratio imam Malik ga je pitao zašto je to učinio. Učenik je odgovorio: „Htio sam da uhvatim dobrovoljni namaz.“ Imam Malik mu je rekao: „Ostavio si ono što je korisnije za ono što je manje važno “.

Iako visoko u svom statusu, znanje obično prati opasnost za dušu. Većina ljudi, osim nekoliko izabranih, koji počinju svoju potragu za znanjem, naći će osjećaje samopravednosti i intelektualne arogancije koja preuzimaju njihova srca.

Zaista, to je bio problem imama Gazalija, kako je primjetio njegov brat. Prije nego što je otišao na svoje desetogodišnje putovanje koje ga je učinilo velikim učenjakom, Gazzali bio je poznat po svom izuzetnom nivou znanja i erudicije. Ali to je bilo kombinovano sa nivoom intelektualnog ponosa.

Opisao ga je kao da je na litici sa koje će pasti u ponor. Njegovo znanje je bilo u njegovom mozgu i na njegovom jeziku, ali još nije preuzelo njegovo srce.

Opasnost znanja može se osjetiti prije nego što se krene na put traženja. Znaci njegovog negativnog efekta mogu se osjetiti prije nego što se ono osjeti. Sve što treba da uradite je da razmislite o tome šta i sa kim povezujete znanje.

Čini se da postoji sve veći broj duhovnih vježbi, konferencija i seminara na kojima se okupljaju različiti znanstvenici na nekoliko dana kako bi prenijeli znanje koje nose u svojim srcima. Željni mladi muslimani putuju da bi prisustvovali i iskusili nekoliko dana blaženstva. Oni doživljavaju posebnu atmosferu koja miriše na mošus i recituju ili slušaju različite pjesme o ljubavi prema Bogu i Njegovom Poslaniku.

Ponekad će organizovati noć  zikra  i poezije i doći na duhovni nivo. Ali na kraju sve se mora završiti i svako se mora vratiti kući svojim životima. Razgovarajte o duhovnim iskušenjima!

U većini slučajeva, ove izolovane mogućnosti su sve što mladi muslimani na Zapadu dobijaju za učenje. Danas je žalosna stvarnost da većina muslimana koji idu u džamiju, obavljaju svakodnevne molitve, ako ih se pita, oni nemaju pojma šta čini ispravnu molitvu, kako se post može pokvariti, kako se vrši upotpunjavanje abdesta, itd.

Obično se u ovim retreatima i seminarima suočavaju licem u lice sa svojom vjerskom nepismenošću. Tada konačno shvataju da je neophodno da nauče kako da pravilno ispovijedaju svoju religiju zasnovanu na znanju, a ne na kulturnom naslijeđu svojih roditelja.

Sada naoružani osećajem hitnosti, oni zaista žele da traže znanje. Referentna tačka, sa kojom se ovo znanje obično povezuje je njihov omiljeni učitelj. To je onaj koji želi da bude novi student. Tako da oni ističu sve što mogu o tom učitelju.

Postoje i oni koji imaju predrasude zasnovane na indukciji iz svoje ograničene percepcije. Najjasniji primjer su oni koji više vole da ostanu u neznanju nego da studiraju.

Stvarna idžaza se može dobiti tek nakon što učitelj lično provjeri učenikovo ovladavanje tekstom i predmetom koji pokriva. Ovo je apsolutno potrebno, jer je idžaza dozvola da se drugi uče o religiji. To je težak teret i velika odgovornost. Kada učitelj daje idžazu, on garantuje za studenta i stavlja svoju reputaciju ispod potpisa. On izjavljuje da je provjerio da je učenik kvalificiran da bude vodič za ljude.

To nije nešto što se može dobiti na seminaru za vikend. Jedini put kada je takav podvig moguć je pod jednim uslovom: učenik je već neko vrijeme studirao s drugim profesorima, i želi dobiti idžazu od određenog profesora.

Ono što idžaza zaista radi jeste da ima psihološku funkciju za učenike. Nakon što su se suočili s njihovom vjerskom nepismenošću, osjećaju osjećaj intelektualne neadekvatnosti.

Danas, dok sve više mladih muslimana počinje da se bavi islamskom tradicijom, nismo u stanju da  identifikujemo učenike od studenata. Ovo je još jedna posljedica religijske nepismenosti.

Postoje dvije krajnosti u koje muslimani mogu ući s idžazama. Jedna grupa shvata značaj i važnost praćenja naučnika do te mjere da u potpunosti negiraju svoj intelekt.

S druge strane su oni koji reaguju na takav ekstremizam tako što odlaze na drugu krajnost odbacivanja učenjaka i ismijavaju idžaze kao besmislenu “sufijsku” praksu da se ljudima koji ne zaslužuju daju vjerske vlasti.

Svako ko odbacuje islamsku nauku i vjersku vlast, navodeći “nema sveštenstva u islamu” nije razmišljao o tome.

Iako je istina da u islamu nema sveštenstva, to ne negira religiozne naučne autoritete. Islam je polje proučavanja kao i svako drugo. Niko u zdravoj pameti neće voziti na most koji su dizajnirali i izgradili ljudi koji nikada nisu zvanično studirali inžinjering i samo čitali knjige sami ili su uzimali neke online kurseve i onda tvrdili da su inženjeri.

Postoji kontrolni mehanizam za svako profesionalno polje koje se bavi životom ljudi na ovom svijetu kako bi se osiguralo da su njegovi stručnjaci prošli kroz neophodne procese školovanja, obuke i licenciranja. Niko neće prihvatiti manje standarde u ovim oblastima.

Za one pojedince koji odbacuju nauku, kažu da su Kur’an i hadisi ono što je potrebno i ništa drugo. U tom pogledu, ljudi mogu odbaciti ljude koji prenose Kur’an i hadis, ali u isto vrijeme prihvaćaju sam Kur’an i hadis koji prenose.

Ovo je samo-osporavajuće stajalište koje ne opravdava razmatranje. Štaviše, takvi ljudi će vjerovati da će različite štamparske mašine od kojih dobijaju svoje knjige tačno prijeneti ono što su pisali različiti autori.

Umjesto da vjeruju profesionalcima u islamu, vjeruju profesionalcima u poslovanju. Ovo ne znači da se ne može pouzdati u sopstvena shvatanja bez alata koji su potrebni da bi se razumjeli ovi tekstovi, nad razumjevanjem ljudi koji zapravo imaju te alate.

Kao princip, najmanje što se može reći o takvom pristupu je da je potpuno smiješno i iz sekularne i iz vjerske perspektive. Nema akademskih zasluga i ne oslanja se samo na put ega.

Muslimani putuju i troše novac ne tražeći znanje, već tražeći idžaze kako bi pojačali svoj ego. To je takođe iz prakse samoproglašenih sufija, gdje se više ne usuđuju čak ni razmišljati bez dozvole šejha.

Islamska znanost je ozbiljna stvar. Mnogi danas su osporili njegovu važnost i učinili ga površnim nastojanjem koje svatko može učiniti u slobodno vrijeme.

Lahko je dokazati koliko je važna kvalifikacija. Ali također je lahko ići u krajnost o tome. Stvari su poznate po svojim suprotnostima, a prisustvo bilo kakvog ekstrema je pokazatelj suprotnog ekstrema u igri.

Moderno bombardovanje ljudi informacijama obmanjuje se prisustvo ljudi znanja. To je jedan od negativnih eksternalizovanih informacija u doba informatike, gdje ekstremizam prevladava nad ravnotežom i umjerenošću. To je i doba kada se učenici koji jedva mogu sjediti ili puzati nazivaju “šejhovi”, a stvarni šejhovi su poniženi, zanemareni.

Piše: Mohamed Ghlian

Izvor:  mohamedghilan.com

Prijevod i obrada: Akos.ba