Iskrice iz života prvih generacija

Dani su se smjenjivali, kao i godišnja doba. Adem je jasno uočavao da se njegova snaga postepeno usporava i smanjuje.

Kako je vrijeme prolazilo, Adem je uviđao da njegova djeca i djeca njegove djece, i njihova djeca uzimaju pravi kurs u odrastanju. Nije im mogao naći zamjerku ni na šta, kako na govor, tako ni na ponašanje. Vidjevši da su svi njegovi potomci koji su bili s njim na pravom putu, Adem se sve više povlačio u sebe i gledajući kako se prva ljudska civilizacija razvija u ispravnom pravcu, sve više je šutio.

Jednoga dan, na jednoj svečanosti, kada su se na jednom mjestu okupili svi, i njegova djeca, i njegova unučad, i praunučadi šukun unučad, a već ih je bilo četrdeset hiljada, svi prisutni su se raspričali o svojim temama, te se razvio pravi žamor, a Adem je ćutke sjedio, posmatrao ih i slušajući duboko razmišljao. To primijeti neko od prisutnih te mu se obrati rekavši:

• Oče naš, šta se dešava? Mi uživamo i razgovaramo, a ti samo sutiš i ništa nam ne pričaš? Hoćeš li nam ti nešto reći?

Adem ih uz blagi osmijeh sve obuhvati jednim pogledom, zatim ustade i obrati se svim prisutnim:

• Draga moja djeco, nakon što me je Gospodar svjetova udaljio od Sebe i Svoje blizine, te spustio na Zemlju, obratio mi se i poručio mi: „O Ademe, smanji govor, da bi se ponovo vratio u Moju blizinu! Od tada se trudim da što više šutim i strogo vodim računa o svakoj riječi svaki put kada progovorim.

Jedne druge prilike, kada su se kod njega okupila njegova djeca i njegova unučad, unučad su se razigrala i u igri  igrali se i sa Ademom. Kada su njegova djeca vidjela da se unučad igraju sa svojim djedom, djeca rekoše:

• Zar im nećeš zabraniti da se tako igraju s tobom?

Na to im Adem reče:

• Ja sam vidio ono što oni nikada nisu vidjeli, i čuo ono što oni nikada nisu čuli. Živio sam u Džennetu i čuo sam Gospodarev Govor. A Gospodar mi je obećao da ako budem vodio računa o svome govoru da će me ponovo uvesti u Džennet. Zato, pustite djecu neka se igraju.

Iako je često šutio, Adem je podučavaosvoju djecu i unučad svemu što je znao. Broj njegovih potomaka se progresivno povećavao i sve više su se širili po zemlji. Kako bi sačuvala sva ta saznanja njegova djeca su počela zapisivati sve događaje koji su se desili od Ademovog spuštanja na Zemlju pa do njihovog vremena. Sve što bi se desilo, precizno su zapisivali i tako je nastala Ademova historija.

Izvor: Adem – praotac u nama

Autor: Nezir Halilović

Za Akos.ba izdvojila i priredila: Samra H.