Inkluzivno upoznavanje i(ili) obrazovanje – znanjem protiv predrasuda
Piše: Harun Aliefendić
Danas smo svi svjesni izjava o uspostavi inkluzivnog obrazovanja, podršci djeci ometenoj u mentalnom razvoju kao i sa fizičkim invaliditetom, u sistemu obrazovanja, a kroz isto zapostavlja se jedna veoma bitna činjenica koja ne postoji u sistemu a nazvao bih je inkluzivno upoznavanje. Prihvatamo realnost da se obrazovni sistem na sve načine nastoji prilagoditi da djeca s invaliditetom mogu na neometan način da stiču znanje i dobiju svu potrebnu razinu obrazovanja kako u osnovnom tako i u srednjoškolskom obrazovanju, putem inkluzivnog obrazovanja, asistenata u nastavi, prilagođenog obrazovanja, te dopunskog obrazovanja u specijaliziranim ustanovama koja imaju fokus na djecu s invaliditetom.
Zakonska rješenja u ovoj oblasti su kantonalnog nivoa, te se tretirana problematika nalazi u Zakonima o osnovnoškolskom, srednjoškolskom i visokoškolskom obrazovanju, i isključiva su nadležnost Zeničko-dobojskog kantona (ZDK). Fokus uopće odnosa obrazovanja i upoznavanja nije definisan u zakonskim rješenjima, osim u Zakonu o osnovnoškolskom obrazovanju, gdje u članu 24 stoji uopćena definicija: “Djeca i mladi sa posebnim obrazovnim potrebama stiču obrazovanje u redovnim školama i prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama. Individualni program, prilagođen njihovim mogućnostima i sposobnostima, izradit će se za svakog učenika u procesu inkluzije ukoliko je to potrebno, uz određivanje defektološkog i logopedskog statusa”, što podrazumijeva inkluzivno obrazovanje koje nije do kraja nikada implementirano.
Vjerovatno ova nedefinisanost zakonskog rješenja ostavila je prostor da u segmentu inkluzivnog obrazovanja nemamo obuhvaćenu svu djecu koja mogu po postavljenim kriterijumima dobiti asistenta u nastavi i poseban plan i program obrazovanja, a najveća nedosljednost istog je da jedno dijete nije predisponirano da sljedeću godinu može dobiti istog ili uopšte asistenta ako ga je imalo godinu prije. Tu je i problem što asistenti u nastavi nisu priznati po pedagoškim standardima u ZDK-a, a onda postoji problem koji se zove adaptacija djeteta i mogli bismo unedogled nabrajati manjkavosti sistema, a koji još restriktivnom budžetskom politikom u toj oblasti sužava prostor za kvalitetno inkluzivno obrazovanje.
Postoji vjerovatnoća da će stvari krenuti u ispravnom smjeru nakon usvajanja Lokalnog akcionog plana iz oblasti invalidnosti ZDK-a, a u spomenutom planu koji je usvojen 18. avgusta 2020. godine posebna oblast tretira obrazovanje i definisanje standarda i obezbjeđenja uvijek potrebnih sredstava za rad u redovnim obrazovnim institucijama sa djecom, a poslije i odraslim osobama s invaliditetom. Time se otvara i mogućnost uvođenja i nekih prelaznih i nestandardnih rješenja u planovima i programima, posebno u osnovnom obrazovanju. Ovdje moramo istaći da postoje dva nevladina udruženja – Servis centar “Dlan” Zenica i “Mala Sirena” Zavidovići finansirani od strane USAID-a koji na standardan i nestandardan način radi sa djecom s invaliditetom, te je primjer dobre prakse koje bi obrazovni sistem trebao da usvoji čak i da integrira u svoje okvire. Ovdje ne sporim potrebu postojanja i dalje obrazovnih ustanova koje se bave specijalizovanim obrazovanje i vaspitanjem različitih teže intelektualne teškoće.
Ovdje ćemo se zaustaviti sa pokušajem definisanja obrazovnog sistema i podrške u zajednici koju imaju djeca s invaliditetom, jer akcenat ipak ne želim da bude na sistemu koji je ponekad nefleksibilan ili jako usporen u prihvatanju eventualnih promjena. Cilj je da pokušamo kroz primjere dobre prakse nametnuti “ad hoc” rješenja koja imaju snagu u razvijanju pozitivne percepcije društva prema invaliditetu, te odnosa spram samih osoba s invaliditetom, a to možemo samo postići uvođenjem nestandardnih načina upoznavanja s invaliditetom.
Sistem obrazovanja i borba protiv predrasuda naspram osoba s invaliditetom
Današnji obrazovni sistem jedino prepoznaje invaliditet kada se pojavi u tom sistemu, a na drugi način ga ne prihvata čak u praksi i ne prepoznaje kao jedan od bitnih dijelova društvene zajednice. Moramo se zapitati da li je dovoljno da budući uzrasti samo kroz pojedince stvaraju percepciju i svoje razmišljanje o jednoj velikoj populaciji koja živi sa njima kraj njih i pojavljuje se svakodnevno u većini sfera našeg života. Nikada dosada nisam čuo da se odgovorni u oblasti obrazovanja bave pitanjem pojma invaliditeta ili ga stavljaju u kontekst norme koja treba da postoji u obrazovanju naše djece.
Zašto u obrazovanju i zbog čega, to potenciram, kao jedan vid interakcije između “zdrave” populacije i one koja se rađa ili stiče invaliditet, jer je to jedini ispravan način pristupa pojmu invaliditeta kroz učenje mladih naraštaja da postoje isti, ali drugačiji tu kraj njih i da su oni dio zajednice te ravnopravni njihovi sugrađani. Kao što znamo svi smo bili djeca i bili smo “tabula raza”, a tada je najljepše pisati po dječijim razmišljanjima lijepe priče i pozitivne stvari. Stojim kod stanovišta da djecu u uzrastu koji je adekvatan realnom poimanju stvari, od deset godina pa naviše treba obrazovati tj. upoznavati s invaliditetom kao pojmom kroz sam sistem školovanja, nenametljivo, ali dovoljno da ostavlja utisak i stvara pozitivnu empatiju kod djece, jer samo se s time mogu postići dugoročni ciljevi da neke buduće naraštaje obojimo bojama prihvatljivosti i realnosti, jer i invaliditet je jedna realnost koja je tu svaki dan pored nas, i nažalost ostat će i poslije nas drugim novim generacijama.
Iskustveno sam siguran da treba iskoristiti priliku i kroz sistem obrazovanja uvesti i upoznavanje, jer samo na taj način se mogu oblikovati novi mladi ljudi koji će svjesno razmatrati i prihvatati invaliditet ne kao problem u zajednici, nego kao nešto što treba da bude cilj i zadatak nekih novih i mladih ljudi da stvaraju okolinu koja će se odnositi prijateljski prema invaliditetu.
Nije cilj da se obrazovni sistem mijenja ili fokusira, nego da postane dijelom fleksibilniji za neke inovativnije pristupe u upoznavanju i edukovanju mladih ljudi o nečemu što ne postoji u knjigama, niti zahtjeva posebnu obradu i učenje o istom.
U okviru nastavnih planova i programa sigurno je da se treba naći i sam pojam invaliditeta i upoznavanje s istim, što je najbitnije ljudima koji žive sa nama, a na neki drugi način su drugačiji od uobičajenog. Pisanje, ali i prenošenje informacija te pozitivnih iskustava iz prakse je nešto što nas čini ispunjenim u misiji koju smo zacrtali u nekim svojim poslovnim, ali i privatnim planovima, te nikada ne treba ostaviti nešto nepodijeljeno sa drugima.
Mišljenja sam da iskustva projekta “Djeca uče o osobama s invaliditetom”, koji realizira Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica, izlazi iz standardnih okvira obrazovanja, ali ima snažan uticaj da mlade generacije, u stvaranju pozitivnih odnosa novih generacija prema invaliditetu. Najjednostavniji pristup djeci određenog uzrasta je da kroz interakciju, u kojoj postoji mala doza obrazovnog, stvaraju sami pozitivnu percepciju o ljudima koji su isti ali drugačiji, a koje uobičajeno susreću u svome okruženju. Igra, razgovor, otvorenost djece i njihova iskrena pitanja bez pozadine su ono što ovaj vid inkluzije nosi, a daje potpuno novo svjetlo na pozitivne reakcije koje djeca iskazuju.
Želim da pokušam ovu ideju proširiti na druge nevladine organizacije i da definitivno potaknu sam obrazovni sistem da uvede u normative da jedno obično druženje na prikladnom mjestu, igraonice, sportski događaji, mogu da proizvedu veći efekat od uobičajenog višesatnog predavanja o pojmu invaliditeta. Ne želim da to bude obligatorna stvar u obrazovnom sistemu, ali je bitno da pedagozi, predavači razredne nastave i nastavnici to prepoznaju kao jednu vannastavnu aktivnost kroz odlazak na izlet i druženje s osobama s invaliditetom definisanom uzrastu, koji na snažan način upija sve informacije koje dopiru do njega.
Samo kombinacijom uobičajenih, ali i vanstandardnih metoda možemo stvarati društvo koje će na pozitivan način prihvatati invaliditet i truditi se da kroz uobličavanje zakonskih propisa, ali i što je bitnije, konstantno radi na provođenju istih i omogućava “nepodnošljivu” lakoću življenja svih članova zajednice.
