Utihnuše svi glasovi, samo uzdisaje čuješ a po njima nikog ne raspoznaješ, pa ni najmanja ti briga nije da nekoga prepoznaš. Osluškuješ, i čuješ samo hems (ar. šapat/tihi topot koraka), kao pčeljinje košnice u kasni akšam, u julskoj noći, blâgo trepereći krilima provjetravajući svoju nastambu za dugi ljetni počinak, čineći tako zvuk melanholije, a opet pun sklada i smiraja.
Nekog bi ta filharmonija podsjetila na umjeren i neusuren vjetar kroz šumu jasikova lista. Nekog bi pak sjetilo na žubor nejačka potočića uz cvrkut nekolicine ptičica iz obližnjeg šumarka i obalske čvrčke. Vjernika bi vjerovatno sjeta odvela do ispred tekije ili omanje seoske crkve gdje bi prije nego li uđe, pred vratima čuo unutarnji poj i zanos zaljubljenih. Ima i onih ravnodušnih, koje nikamo nebi odvelo ni sjetom učinilo, njihov sluh i um sinhronizovano poznaju samo dva šuma, hartije i gvožđa.
Jedan je čovjek pozivao svoj narod, a i narod je pozivao njega, pa uvidjevši da je badava, upozorio na sjetu svog poziva njima i okrenuo se onomu na čemu je od rijetkih. Tako biva s ravnodušnima, nijema uma osluhuju, pa kakve fajde od zdrava sluha i vida. Tek onda, bespomoćno omamljen, ležeći na operacionom stolu, a on snuje neke čudne snove ili pak u ništavilu pluta nesvjestan i sebe i plutanja dok mu oko tijela oblijeću dvoje i pomiču ga sad u jednu sad u drugu stranu. A kada se potom poče buditi, i dalje nepomičan pod dejstvom sedativa, ali svjesniji nego ikad uviđa nedvojben uspjeh operacije a od silna naboja spoznaje zajauče kukulelu post mortem.
Vid poput čelika ukočen, sluh izoštren do te mjere da nad tonu zemljina pokrova čuje šapat glasova kako se udaljavaju, a on nepomičan u tjesnacu i iščekivanju. Nada uzavrla kao krv u nestrpljiva djeteta, da mu je što prije spoznati šta je mati skrila u porculanski ćup na regalu, a bojazan obuzima da su majčine oči i dalje na tom ćupu, a šta ako ga polomi?! Kamo sreće takvoj nadi, majčinom sudu. Pa da poslije sniva zelen i prostranstva, umiljat poj ptica, ljepotice dok vodu izvorsku zahvataju i smijehom razgaljuju, pokraj njih vesele družine zemljanim putem hode, pjesmom bodre i dozivaju, žubor mliječna potoka kao pratnja pjesmi huči, dječica raštrkana svugda se čuje graja igraju skrivača, a na svako malo mnider sofre sterane i na njima bezbroj jela pa kad komu ćejf, tako se i primakne. Komu halvat taj će zapast?
Dubok san, bez trunke šuma igdje da se čuje, cijeli kosmos u tišini bitiše. Ni žubora vode, nit’ poja ptice, ni jugovine, ni sjeverca, sve u mah zastalo. Da šta upitaš, nit’ bi sebe čuo, nit’ odgovora primio. Takav muk, kad bi topot kopita o zemlju udario, razlijegao bi se nebom kao grom i nadaleko bi strahovit eho dospio. Nigdje ničeg da se obznani, samo serbez Sila što sve uspokoji poziva drevne sile na mejdan, ni jedna se ne odazva.
Okuisa surdžija svanuće. Na tren, kroza san, mnogima se učini poznat huk, pa pohitaše iz postelja brišući lica, ne bi li perdu što prije s očiju uklonili. Taj huk ih je u spokoj dao, kamo sreće da ga nikad i ne spoznaše, kamo puste sreće ne bitisanju. Kao da još uvijek omamljenost drži, poput nejačka dojenčeta dok pokušava da po prvi put koracne samostalno, a snaga navrla u krvnim žilama kao u strašljive mačke kada je iznenada zabljesnu svjetla jurećeg automobila, pa načini skok, ali najčešće koban.
Uzavriše mase, nesta mûka, ista ili slična pitanja tumaraše kroz rulju kao početnički neusklađen filharmonijski orkestar, a nigdje jasna odgovora, nigdje povodca da smijer ukaže. Još veća i gromoglasnija smetenost nasta kad neviđena sila potjera s leđa, sve pohita na ujedinjenje, nije se takvu azabu junačiti. Kad i zadnji prista skupu, utihnuše svi glasovi, samo uzdisaje čuješ a po njima nikog ne raspoznaješ, pa ni najmanja ti briga nije da nekoga prepoznaš…
Za Akos.ba piše: Sedin Duranović
