Ime mi je Bajram i dolazim da vas usrećim

Noć uoči prvog dana mjeseca Ševvala prvi puta postači ne dočekuju budni kao mjesec dana ranijih noći kada se čekao sehur a u tom čekanju učio Kur’an, klanjali noćni namazi, jezik od zikra vlažan bio a srce od istog ispunjeno i na taj način se ubirala milost i bereket, u starih poznata kao ”berićet” za koju u svom hadisu jamči hazreti Pejgamber alejhi-selam.

Prvi put nakog dugo vremena, sehur se čekati neće i postači novi dan zapostiti neće. Prva zora se ne čeka, a opet- i dalje niko da zaspi. To zato je jer sutra nastupa dan veselja, radosti i slavlja pa se srca smiriti ne mogu i dočekati ono što se čekalo mjesec dana provedenog u danskom postu i noćnom ibadetu. Bajram.

Bijele košulje su oprane i popeglane, odijela nestrpljivo na čiviluku čekaju da ih se obuče. I cipele koje žure uzeti sevap jer se svaki korak do džamije upisuje dobro djelo, a briše loše kao što mubarek Poslanik u hadisu svom kaže. I naravno, na bajramsko jutro ne može se krenuti bez bosanske tradicije koju će čestiti bosanski muslimani staviti na svoje glave- neko crnu francuzicu, neko crven fes čuvan za posebne prilike i blagdane, a one najstarije hadžije će iz prašine izvaditi svoje zlatne ahmedije koje svjedoče o njihovom odlasku u svetu zemlju Mekke onda kada su samo rijetki išli.

Klanjanje namaza i slušanje imamove hutbe prolazit će u neizvjesnoti i iščekivanju kada će sve to završiti jer se ruke žele stisnuti i bajramovati. Konačno, dova je proučena a Bajram nastupio. Kao da je u jednom trenutku Gospod sa nebesa spustio milost na muslimane u džamijama te nastaje erupcija emocija i osjećaja dok se međusobno grle i ljube. Džamijske avlije i haremi već mirišu posebnim bajramskim mirisom, a u žurbi se isti napuštaju kako bi se dobri Bošnjani bajramovali sa porodicom i bajram podijelili sa bližnjima svojim.

Mirisni prah porijeklom iz Brazila nit’ se kuha nit’ se kupuje, već se tuca, prži i u mlinu melje, nit’ se zove kafom nit drugim modernim nazivima, nego bosanskom kahvom. I iako se kahva ovdje prži i pije svaki dan, stari fildžani sa mjesecom i zvijezdom na svom dnu imaju posebnu čar tokom bajramskih dana zajedno sa baklavom i starim cigarama, škijama i hartijama koje motaju hadžije svojim prstima, požutjelim od duhana a poderanim od teškog rada i muke života.

Njihove priče ispričane su po stotinu puta što od njih i što od drugih koji znaju njihove sudbine ali se na sohbetima i sijelima te iste priče uvijek ponavljaju. Ko zna zašto je to tako. Možda zbog senilnosti, možda zato jer nemaju više šta novo pričati a možda zato što sa svakim novim ispričanim trenutkom rodi se nova pouka koju bosanski muslimani i njihove hanume šalju svojim mladima da se spase iskušenja koja su oni u prošlosti proživjeli.

I onda se svako tu i tamo dotakne rata, pa se redovno ide na šehidska mezarja i turbeta, poklanjaju se hatme i Jasini golobradim mladićima čije su kosti u temeljima ove napaćene krvave Bosne. I to je Bajram.

Obilazi se rodbina za koju nikad vremena nisi imao nego sad, i to je Bajram.

Dijeli se bajram-banka, jedva od najmanjih šehidskih penzija deda i nana, ali ipak se dijeli- i to je Bajram.

Napaćeni bošnjački narod se makar na trenutke veseli- i to je ovdje Bajram.

Ja sam Bajram i dolazim da vas usrećim.

Za Akos.ba piše: Tarik Kohnić