Historija i tradicijaKnjiževni kutakU Fokusu

Sarajevski sahan između Beča i Stambola

Kulturološka perspektiva bošnjačke kulinarske baštine

TRADICIJSKA KULTURA I RAZVOJ

Na početku listanja ove knjige čitaocu se preporučuje da uzme u obzir lucidnu misao bošnjačkog pjesnika Nedžada Ibrišimovića da je “Bosna ćilimom zastrta”, jer njenim slijedom pažljivijim posmatranjem je moguće, unutar šireg bosanskohercegovačkog multilateralnog društvenog konteksta, prepoznati posebnost nematerijalne kulturne baštine Bošnjaka sublimiranu u sintagmi bošnjačka tradicijska kultura. Njene sastavnice čine: usmena poezija i proza, tradicijska muzika, narodne igre i instrumenti, starinsko kulinarstvo, narodna medicina uključujući znanje o ljekobilju, čajevima i gljivama, humor i razbibriga, tradicionalna meteorologija, narodne nošnje i svilovez, narodno graditeljstvo, umijeće izrade nakita i izrađevina od metala i kože, drvorezbarstvo, keramika i grnčarstvo, kazandžijski i drugi obrti, narodne rukotvorine, tradicionalna znanja i iskustvo svake vrste…

Ovo naslijeđe, čijem jednom dijelu su posvećene stranice koje slijede, je autentičan dokaz o tome kako su domaći ljudi u minulim vremenima, oblikujući svoj civilizacijski habitus, vlastitim znanjem i praktičnim umijećima, na kreativan način pripitomljvali često negostoljubivi životni ambijent u kojem se odvijala njihova egzistencijalna zbilja.

Metodološko polazište za ovu knjigu, barem djelimično se oslanja na smjernice i preporuke sadržane u UNESCO-voj Konvenciji o zaštiti nematerijalne kulturne baštine koju je Bosna i Hrcegovina ratificirala 22. februara 2009. godine. Taj dokument, o čijem sadržaju sam, neposredno po njegovom stupanju na snagu 20. aprila 2006. godine, držao predavanja na Sarajevskom univerzitetu, zatim u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli i Brčkom, predviđa uspostvaljanje “Reprezentativne liste nematerijalne kulturne baštine čovječanstva” na kojoj su iz Bosne i Hercegovine, iz sfere tradicionalnih običaja i znanja, već našli svoje mjesto: Zmijanjski vez, Konjičko drvorezbarstvo i Branje trave ive na Ozrenu. U postupku nominacija je Običaj kosidbe na Kupresu, a donekle se čine napori kako bi se i Sevdalinka našla na toj prestižnoj listi. Ovima bi se, bez mnogo nedoumica, u dogledno vrijeme moglo pridružiti i tradicionalno bosansko kulinarstvo.

Naime, u posljednjoj deceniji postalo je očigledno da se različiti aspekti kulturne baštine, pa i one nematerijalnog odnosno tradicijskog tipa, sve više pojavljuju kao relevantne kategorije i u okviru smjernica i strategija društvenog razvoja, ne samo od strane UNESCO-a, nego i drugih zainteresiranih međunarodnih organizacija kao što su: Evropska unija-EU, Svjetska organizacija za intelektualno valništvo -WIPO, Svjetska turistička organizacija – UNWTO, Razvojni program Ujedinjeninh nacija – UNDP, USAID, Svjetska zdravstvena organizacija – WHO, Svjetska organizacija za ishranu – FAO i druge.

Grad Sarajevo je, inače, član nekoliko međunarodnih asocijacija, a ujedno je prijatelj i pobratim sa nizom gradova na različitim svjetskim meridijanima. Zahvaljujući tim činjenicama stvorene su pretpostavku za saradnju i razmjenu znanja i iskustava sa ovim gradovima i u sferi gastronomske kulturne tradicije općenito, a, aščijske posebno. Jedna od mogućnosti koja se nudi je i eventualno nastojanje da se ova kulinarska tradicija afirmiše putem UNESCO-vog programa kreativnih gradova u oblasti gastronomije.

Neovisno od toga šta se sve nastoji afirmisati putem mogućnosti koje nude normativni instrumenti pomenutih međunarodnih organizacija, uključujući i UNESCO-vu naviše spomenutu konvenciju, autor smatra da je potrebno intenzivirati rad na dokumentiranju još uvijek dostupnih činjenica o različitim vidovima tradicijske kulture u BiH, kao trajnih kulturnih vrijednosti čija se krhka građevina sve više kruni i gubi u izmaglici zaborava.

Nudeći čitaocu štivo u čijem fokusu je, između niza drugih elemenata tradicijske kulture, posebno izdvojeno starinsko bosansko kulinarstvo koje, ukoliko kao živa tradicija bude “vraćeno svome izvoru”, može doprinijeti vraćanju samopouzdanja urbanim i ruralnim sredinama baštinicima te vrste naslijeđa, a u konačnici posebno dati podsticaj revitalizaciji starih bosanskih čaršija.

Među takvima su ona u Bužimu, Cazinu, Gornjem Rahiću, Gornjem Vakufu, Janji, Koraju, Kozarcu, Kozluku, Počitelju, Pruscu, Puračiću i Tešnju, naprimjer. Ove ljudske zajednice, koje baštine pomenute kulturne vrijednosti, su prethodnih stoljeća pokazale i dokazale da mogu biti prihvatljiv egzistencijalni okvir za svrsishodan i ugodan život svojih stanovnika s nadom da će tako biti i u budućnosti.

*****

Autor je u ovome svome radu glavninu pažnje posvetio aščijskoj kulinarskoj tradiciji Sarajeva, u čijem gastronomskom naslijeđu nije teško prepoznati još uvijek žive tragove vremena kada su dvije velike imperije vladale ovim prostorom – osmanskoturska i austrougarska. Pri tome nije zanemarena ni vrsta naslijeđa kakva se njeguje i u drugim sredinama, nadajući se da će na taj način, barem u maloj mjeri, doprinijeti afirmaciji i popularizaciji tradicionalnog bh. kulinarstva i kao sve važnije turističko-privredne grane..

Što se tiče namjene ovoga rada, autor podsjeća da je on pisan u dobroj namjeri i bez velikih pretenzija. Priloženi tekstovi, smjernice i uputstva, a posebno recepture iz domena tradicionalne gastronomije, su samo ilustrativni primjeri preuzeti iz izvora zabilježenih na osnovu još uvijek živuće tradicije, ali ne i nužno u punom smislu vodič za praktičnu primjenu za čije posljedice autor, po prirodi strvari, ne može snositi odgovornost.

Ova knjiga je sama po sebi interdisciplinarni poduhvat, a njen sadržaj svojim tematskim određenjem može se smjestiti na razmeđu četiriju stručnih i naučnih disciplina: narodne književnosti, folkloristike, kulturne antropologije i etnologije.

Ona pored tekstova priređivača donosi i određen broj tekstova drugih autora a, sa stajališta jezika, natuknice su prezentirane u izvornom bosansko-jezičkom obliku i u formi u kojoj je ponuđena javnosti, može se čitati i kao cjelina, ali i parcijalno ovisno od pravca kojim se kreće radoznalost i ukus njenog čitaoca.

Pojava pandemije korona virusa u BiH u martu 2020. godine, koja je širom svijeta ojadila milione ljudi, primorava nas da sa puno ozbiljnosti i odgovornosti prema vlastitoj sudbini iznova bacimo pogled na znanja i iskustva naslijeđena iz prošlosti kako bismo na tim vrijednostima tragali za osloncem za svekolike egzistencijalne izazove koji su pred nama.

Iz knjige SARAJEVSKI SAHAN IZMEĐU BEČA I STAMBOLA

Autor: dr Enes Kujundžić

 Akos.ba

Povezani članci

Back to top button