I u dalekoj Finskoj Bosna je oslikana kao zemlja ponosna
Zapis, slovo o jednoj knjizi koja je, bez razloga, na izvjestan način zaboravljena
Piše: Meho Baraković
Godine, sada već daleke, 1930. u dalekoj Finskoj, u gradu Helsinkiju, naučnik i pisac Sakari Pälsi, objavio je knjigu pod naslovom ”Bosna ponosna” u čijem podnaslovu, na njegovom finskom jeziku, je stajalo objašnjenje ”matkakuvia Bosniasta, Hercegovinasta ja Dalmacijasta” i ”Zapisi sa puta po Bosni, Hercegovini i Dalmaciji”. U napomeni, autor ove knjige, napisao je slijedeće rečenice:
”’Bosna ponosna’ počasno je ime koje je u narodnoj pjesmi Južnih Slovena dato Bosni. Putovanje po toj zemlji potvrdilo je da to ime ona s pravom nosi. Svojim prirodnim ljepotama i ponosnim karakterom svojih ljudi ona naziv ’Ylpeä Bosna’ (’Bosna ponosna’) s pravom nosi onako kako je rečeno u narodnoj pjesmi. ’Junačka Hercegovina’ – ’Urhea Hercegovina’ je ime koje je kroz istoriju potvrđeno i koje se i danas, kad zatreba, potvrđuje bez obzira što se takve prilike više ne pružaju svaki dan.
Dalmacija je prelijepi i na ovom jugu najtopliji kraj pa joj zato drugi atributi nisu potrebni. Njene čari osvajaju svakoga i na svakom mjestu.
Svi ovi krajevi su prebogati u razlikama pa putnik-namjernik samo doživljava sve nova i nova iznenađenja. Za putopisca je ovaj dio Evrope obećana zemlja. Pa tako je cijela Jugoslavija interesantna zemlja, njen dragulj je Bosna, baš ta ’Bosna ponosna’.
Sarajevo, Miljacka, 1929. (foto: Sakari Pälsi)
Stanovnici Bosne su Sloveni o kojim Finci dosta znaju, danas svakako više nego što su znali juče. Poznanstva se ovdje tako lako sklapaju i neće im zasmetati nikakve političke razlike. Zato neka ovaj putopis bude vodič svim Fincima koji takva poznanstva žele.”
Prevodilac knjige ”Bosna ponosna” sa finskog na bosanski jezik, Osman Đikić, sročio je bilješku o njenom autoru Sakari Pälsi u kojoj se, kaže (bi zapisano) i ovo:
”Po svome stvaralačkom opusu Sakari Pelsi (Sakari Pälsi, 1882-1965.) je veoma interesantna figura kako u finskoj nauci tako i u literaturi. Na jednoj strani, priznati naučnik – arheolog i etnograf, doktor arheoloških nauka, profesor univerziteta i dugogodišnji direktor Narodnog muzeja u Helsinkiju, a na drugoj, esejista i duhoviti putopisac i pisac nekoliko knjiga koje su ušle u klasiku finske dječije književnosti.
Kao arheolog i etnograf, Pelsi se na prvom mjestu bavio kamenim dobom u Finskoj i o tim istraživanjima objavio niz naučnih radova. Pored toga, Pelsi je učestvovao u arheološkim i etnografskim istraživanjima u Mongoliji, Sibiru, Kanadi i na Balkanu, o čemu je takođe napisao niz naučnih radova, ali i niz zapaženih putopisa od kojih treba pomenuti ’Sa puta po Mongoliji’ (1911.), ’Dnevnik Sjevera’ (1919.), ’Zemlje sunca’ (1928.), ’Putujući po Aziji, Americi i Evropi’ (1946.), ’Bijele stepe’ (1949.) i za nas posebno interesantni putopis ’Bosna ponosna’ (1930.).
Djelo Sakari Pelsija broji trideset i osam (38) knjiga u koje spadaju i dva romana, kao i pet knjiga o dječaku Arvu, koje su obilježile finsku dječiju književnost i postale njena klasika. To su priče o finskom seljačetu sa kraja devetnaestog vijeka i njegovim zgodama i nezgodama u roditeljskoj kući, sa drugovima vršnjacima, slugama i domaćim životinjama. U tim pričama Pelsijev humor i originalnost su nedostižni. Uporedo sa pričama o dječaku i njegovom životu, teče i život finskog sela, što Pelsi okom etnografa opisuje i analizira majstorski i sa velikim poznavanjem, tako da te stranice stoje u vrhu onoga što je o finskom selu napisano.
Mostar, nedjeljna promenada (lijevo: mostarski kadija), 1929. (foto: Sakari Pälsi)
Sakari Pelsi je naše krajeve posjetio dva puta. Zapisi sa njegovog prvog puta, koji se odnose na Mađarsku, Srbiju i Sardiniju, sakupljeni su u njegovom putopisu ’Zemlje sunca’ (1928.). Prilikom svog drugog boravka 1929. godine, koje je bilo etnografskog karaktera, Pelsi je prošao kroz Zagreb, Knin, Split i Dubrovnik, a onda najveći dio vremena proveo u Bosni i Hercegovini. O tom svom putu, ljudima i viđenjima Pelsi je već 1930. godine u Helsinkiju objavio knjigu ’Bosna ponosna’. Interesantno je da je u originalu naslov knjige Pelsi napisao na našem jeziku – ’Bosna ponosna’ s tim što je u podnaslovu finskom čitaocu objasnio da su to slike s puta po Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Posebnu draž knjizi daje 149 fotografija u tekstu, 56 u dubokoj štampi i 4 u boji, koje je Pelsi lično snimio i koje su značajna dokumentacija o ljudima koje je sretao i gradovima koje je posjetio. Da li zbog neobaviještenosti ili nekog drugog razloga, Pelsi Liku i Knin naziva Hercegovinom.
Pored drugih nagrada Pelsi je 1957. godine dobio i finsku državnu nagradu za književnost.”
* * *
U Sarajevu, septembra, 1996. godine, u tiražu od 500 primjeraka, u izdanju ”Zida”, objavljena je knjiga ”Bosna ponosna” Sakari Pelsia, u prevodu sa finskog Osmana Đikića, a urednik je bio Zdravko Grebo. Knjiga u prevodu sadrži samo 22 slike (fotografije) iz kojih je ”vidljivo” vrijeme i miris Bosne iz tog perioda, vakta i zemana. Knjiga je na izvjestan način, dokumenat i o tome kako su Bosnu vidjeli i doživjeli oni koji su Bosni bili prijatelji, a da to, možda, nismo ni znali. I ako smo znali, bilo je to, sasvim sigurno, nedovoljno. Zbog toga bi ova knjiga trebala da se nađe u svakoj bosanskoj kućnoj biblioteci, da se čita i pokazuje.
Neka se zna – zašto je to – Bosna ponosna!
SAKARI PALSI: RIZA-BEGOVO SVEČANO ODIJELO
Kurban Bajram je poceo u petak. U subozu sam navratio u Zveherovu radnju da kupim neke fotografske potrebštine i tu sam se upoznao sa jednim gospodinom sa fesom na glavi,koji se zainteresirao za moj foto-aparat marke „Makina“. Gospodin me pozvao da navratim kod njega i da vidim njegov „Rolejfleks“. Prihvatio sam poziv u znak fotografske solidarnosti i odmah pošao sa njim. Uz put smo se upoznali. “Ja sam Kapetanovic Riza-beg.“ ,skromno se prestavio. “Vi ste potomak čuvenog Kapetanovića, Zmaja od Bosne?“- „Da“, uslijedio je njegov jednostavni odgovor.
Krenuli smo tramvajem. Riza-beg je platio karte za nas obojicu. Kondukter koji ga je očigledno poznavao i pozdravio, dobio je napojnicu. Od tada sam i ja počeo da dajem napojnicu kondukteru u tramvaju. Lijepih se običaja treba držati jer se poslije čovjek bolje osjeća.
Kapetanovica kuća bila je jedna stara turska zgrada, spolja jednostavna unutra vrlo prijatna. Kad se siđe niz nekoliko stepenica, ulazi se u dvorište u kome žubori šadrvan. Vrata i zidovi bili su ukrašeni puzavicama. U uglu je stajao sto sa nekoliko pletenih stolica, a malo po strani nalazila se Riza-begova fotografska laboratorija. Muška gospodska soba bila je pomračena i građanski namještena, ali je soba ispred nje bila pokrivena ćilimima, na sećijama su ležali jastuci na koje se čovjek mogao lijepo nasloniti i istovremeno im se diviti jer su bili divno izvezeni. Na zidovima je visilo nekoliko uvećanih fotografija.
Na spratu smo popili kafu i razgledali bakrotiske u boji sa temom iz života janjičara. To su bili stari bakrotisci, vrlo rijetki i velike vrijednosti, koje su predstavnici Bečkog muzeja više puta pokušali da otkupe, ali ih Kapetanovići nije želio prodati. Vrijedan i rijedak predmet bila je mesingana mangala koja je u staro vrijeme služila za zagrijavanje prostorije, a sada nije imala više tu namjenu, ali je u domaćinovoj sobi stajala na počasnom mjestu. Kapetanović se pomalo ponosio tom mangalom, a ona je zaista bila mnogo ljepša i vrijednija od one koja je izložena u Sarajevskom muzeju. On je bio ljubitelj umjetnina, a uz to fotograf, skupljač pjesama i sam pjesnik u što sam se kasnije uvjerio.
„Susjed ima staro bosansko muško begovsko odijelo. Želite da ga vidite“? Odijelo su donijeli, predivno je bilo i prilično skupo. “Ne treba odmah prihvatiti cijenu koju zatraže“, upozorio me Riza-beg.
– „Poslaću kasnije slugu da cuje posljednju cijenu“. Ubrzo u sobu dovedoše jednog mladog Muslimana koji je živo objašnjavao da odijelo ne može dati jeftinije, da mu je ono jedino nasljedstvo i da je stvarno vrlo vrijedno. Prevodio je Riza-beg. Zamolio sam ga da sačeka jedan dan jer sam mu predhodno želio da pogledam slično odijelo koje se prodavalo u zalagaonici. “Neće ga u svakom slučaju do sutra prodati“, šapnu mi je Riza-begom prilikom sam od Riza-bega dobio za uspomenu jednu njegovu pjesmu koju je nekad objavio.
„Ne sjećam se više šta sam u mladosti pisao, ali su to sigurno bili ljubavni stihovi“, podsjećao se Riza-beg, popravljajuci čvor na svojoj kravati.
„Ostavi kravatu na miru, Riza-beže, dobro ti je vezana“, dobaci mu direktor banke, njegov prijatelj iz mladosti, koji je sjedio sa nama.
„U pjesnika kravata nikad nije dobro vezana“ umiješah se i ja.
„Doktor kaže da je u polovini pjesnikove glave, uvijek zbrka“ šalio se direktor banke.
„Možda“ slagao se Riza-beg „ali onaj drugi dio u njoj mora uvijek ostati bistar“.
„Ovu sam pjesmu napisao jednoj djevojci prije četrdeset godina i, evo, ispisujem je danas po drugi put. Koji je mjesec, peti ili šesti?“
Zar sedamdesetogodišnjaka jedan mjesec nema nikakvog značaja“, opet se javi direktor banke.
„Nisam je još toliko star da ne bih i danas mogao pisati ljubavne pjesme”, uvjeravao je Riza-beg.
Dobio sam i drugu Riza-begovu pjesmu posvecenu njegovom rodnom mjestu. Bila je zapisana na poledini razglednice njegovog rodnog mjesta.Potom smo u tišini pili kafu,koja nije bila po Riza.begovom ukusu.
„Nije dobro poptžena, miriše lijepo, ali je bez pravog ukusa. U Dubrovniku piju preprženu kafu,a samo u Mostaru i Sarajevu znaju ispeci pravu tursku kafu“. Riza-beg je bio veliki ljubitelj kafe i strastven pušac. U tome smo se potpuno slagali.
„Pijete bez šecera baš kao i ja. Šećer ubija aromu kafe. Eventualno se može u usta staviti samo komadic šećera.“
Nastavili smo razgovor o kupovini starog bosanskog odijela.“Kupite ovo, nećete se prevariti. Poslušajte me“, nagovarao me je Riza-beg, dok sam ja groznicavo razmišljao gdje sam to staro,zlatom izvezeno odijelo ranije vidio.
„Ali,Riza-beže,vidio sam vas na jednoj fotografiji baš u ovom istom odijelu. Fotografija je bila u nekoj knjizi, mada se više ne sjećam u kojoj. Bili ste na konju, mladi, lijepi.
„Znam, na plahovitom zelenku, mlad, lijep, bogat“, uzdahnuo je Riza-beg i nastavio: “To je moje staro begovsko odijelo. Nisam želio da vam ga baš poklonim. Svejedno. Mi bosanski hrabri begovi smo i inače gubitnici. Osiromašili smo preko noći kad nam je država oduzela zemlju i dala je seljacima. Ostalo nam je samo ono što smo posjedovali u gradu i ove zlatom izvezene krpe.“
Kupio sam Riza- begovo staro begovsko ruho. Lijepo je bilo, a sastavljale su ga tri generacije, sve dio po dio.
U društvu sa Riza-begom posjetio sam zatim Hašim-bega Badnjevića, koji je osiromašio više od Riza-bega. Još je stanovao u velikom stanu. Hašim-beg tog trenutka nije bio kod kuće pa nas begovica nije mogla da dočeka, ali se o nama pobrinula mala begovica Razija-hanuma. Ona me je počastila voćnim sokom, sama nam zamotala i pripalila cigarete, sve radeći vješto i ljubazno. Bila je primjer dobro vaspitanog djeteta.
Čuli smo da Hašim-beg prodaje žensku anteriju sa svilom izvezenim i zlatom obrubljenim crvenim ružama. Vitka Razija-hanuma je obukla anteriju da vidimo kako stoji. Na njoj je stajala kao salivena.Ocigledno je i njena pretkinja bila tankovita,ali u svakom slucaju Razija-hanuma je nosila sa istom prirodnom gracijom sa kojom nas je počastila sokom i cigaretama. Bila je Razija-hanuma rođena da nosi samo takvu bogatu odjeću. Njena mlađa sestra Selveta-hanuma obukla je drugu, isto tako lijepu anteriju, pa su mi sestre na neko vrijeme dočarale nekadašnje vrijeme begovica. Kupio sam onu sa svilom izvezenim ružama, druga mi je bila preskupa.
Kad smo se vratili Riza-begovoj kući, zatekli smo grpu mladeži i mladog Džemil-bega Kapetanovića obučenog u očevo begovsko odijelo. Kad mu je Riza-beg stavio turban na glavu, a za pozlaćeni pojas zadjenuo srebreni divit kao oružje savremenog čovjeka. Džemil-beg pred nama stajaše naočit i muževan. Kad je Džemila-hanuma Ðumišic, Riza-begova rodaka, obukla svilenu anteriju koju smo tek kupili, stavila veo preko glave, a oko vrata ogrlicu s dragim kamenjem i stala pored Džemil-bega, pred nama je stajao par dostojan svakog poštovanja. Da bi se sacuvala uspomena na to, Riza-beg sabra svu tu mladež da mi poziraju. Napravio sam nekoliko snimaka. Staro begovsko ruho možda je tada bilo posljednji put obučeno, ali samo da podsjeti na prohujalo vrijeme. Ipak, za ovu mladež kao da je sve to bila samo igra, dok je Riza-beg nijemo sjedio i zamišljeno gledao preda se.
Izvor: Sakari Palsi: Bosna ponosna (prevod sa finskog Osman Ðikić) 1930.
