Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Hoću sve i hoću to odmah!

Zar vam se ne čini da je sve krenulo nizbrdo od kako smo počeli tražiti instant veze, instant prijateljstva, instant brakove, instant djecu, instant… sve instant, sve odmah, sve što prije.

Hoću sve i hoću to odmah!

Piše: Sabahuddin Sijamhodzic

Čini li vam se da se polahko privikavamo na instant u svemu? I da postajemo pobornici takvog životnog pristupa.

Instant supa, instant kahva, instant obrazovanje, instant kupovina, instant plaćanje, instant dostava,…

Možda će neko htjeti tražiti (nabrzaka) šta riječ instant znači, pa da šparate vrijeme i da ne morate ići Google i pitati ga ili pitati Sirija, BIxbija ili Alexu evo vam odgovora:
Instant znači nešto odmah, na brzinu, ovog trena,… i dolazi od latinske riječi instans, instantem.

Prvi put je u prehrambenoj industriji korištena 1912., a prva instant kahva je napravljena 1915. godine.

I tada je sve krenulo. Naopačke. Izgleda.

Kažemo sebi i drugima da je život postao brži i da se sve dešava velikom brzinom. Sve je nekako postalo brzo. Kao da je brzina postala (jedina) osobina koju u svemu tražimo: i kod korištenja interneta, i kod kupovine računara, i kod posluživanja naručenih ćevapa, i kod pokretanja firme, i kod bilo čega drugog.

Naravno, brzina je negdje pohvalana i dobrodošla, a negdje je opasna i štetna. Svako može da pronađe bar pregršt primjera i za jednu i za drugu tvrdnju.

Zar vam se ne čini da je sve krenulo nizbrdo od kako smo počeli tražiti instant veze, instant prijateljstva, instant brakove, instant djecu, instant… sve instant, sve odmah, sve što prije.

Ne možemo dočekati ako dostava na kupljenu robu traje dulje od 2-3 dana.

Kažemo da nemamo vremena da čitamo knjigu sa više od 100 stranica (ako uopće čitamo knjige), a sate i sate provodimo listajući profile (ne)znanih osoba na društvenim mrežama. I sve to radimo s nekim čudnim zavaravanjem da je to sasvim uredu i da nam to, na neki način, koristi. Međutim, kada analiziramo vrijeme provedeno gladeći displeje uređaja i efekte u to uloženog vremena onda gubimo gotovo 100:1. Uglavnom.

Nekad su se ljudi godinama pripremali da prave kuću, a onda je godinama dograđivali i uređivali. Danas se hoće za godinu ili kraće i donijeti odluka da se pravi/kupi kuća/stan i da se usele.

Za ono manje od kuće ne treba trošiti ni vrijeme u spominjanju.

Kada plaćamo nečiju uslugu ili kupujemo neki proizvod gotovo da nam je važnije ko će nam to sve brže dostaviti ili staviti u funkciju, nego realna kvaliteta proizvoda ili usluge.

Trka i hitanje, insistiranje na “ovdje i sada”, instantiziranje svega oko nas je samo rezultat sve veće duhovne praznine i ne pronalaženja smisla u onome što ubrzati ne možemo i za to sve manje vremena imamo.

Ne možemo ubrzati izlazak sunca, niti cvjetanje lala u polju.
Ne možemo ubrzati razvoj djeteta u majčinoj utrobi, niti njegovo odrastanje.
Ne možemo ubrzati da svane ili omrkne. Mislim, bukvalno. U našim životima se može ubrzati da nam se smrkne, a nikako da pronađemo formulu kako da nam brže svane.
Uglavnom, ono važno, najvažnije niti se može kupiti, niti naručiti i nema veze sa ubrzavanjem.

Brzina, dostupnost, raspoloživost i mogućnost imanja je samo jedan oblik traganja za smislom i ispunjavanjem praznina u dušama ljudskog roda. Što brže hitamo i što više mislimo da nas brzina primiče smislu, to se brže od Smisla udaljavamo i postajemo zrnca rasute i nikom bitne instant supe gdje smo mi nedeklarirani sadržaj.

Nešto razmišljam o asimetričnosti kod nastupanja biološke i mentalne zrelosti kod dječaka i djevojčica. Biološka spremnost djevojčica i dječaka da budu majke i očevi nimalo ne korespondira njihovoj mentalnoj spremnosti ili zrelosti da brinu o djeci, odnosno da budu majke i očevi. Zašto je to tako? Zar Allah Uzvišeni nije mogao dati da biološaka zrelost nastupa tek nakon mentalne zrelosti? Ili da nastupaju zajedno? Šta je to što nas čini mentalno zaostalima u ovom vremenu?

Da li je to nekada bilo drugačije?

To što se sada za glavu 20-25-godišnjaci hvataju kada im se kaže da su njihovi djedovi i nane stupali u brak sa 16-17 godina, jednako govori o mentalnoj zrelosti i jednih i drugih. Ne tako davno su mladi bračni parovi sa 16 ili 17 godina znali oformiti porodicu, dobiti djecu i odgajati ih, a sada često 20-25-godišnja mentalna djeca igraju igr(ic)e i ne razmišljaju o braku i sami priznaju da nisu spremni za brak, baš kao što su njihovi djedovi i nane se igrali kada su imali duplo manje godina nego oni sada i kada su znali da još nisu spremni za brak, ali su im naumpadale prve ideje o njegovom sklapanju. Današnjim skoro 30-godišnjacima ni ne naumpada.

Vraćanje na staru praksu u kojoj se udaju i žene djevojke i momci mlađi od 20 godina bi kudikamo obnovilo i dalo novu svježinu ljudskom rodu. Bilo bi manje grijeha, više ljubavi, pažnje, brige, poštovanja, požrtvovanja i više brige o drugome. A briga o drugome, makar to bio bračni drug, dijete, roditelj, komšija, prijatelj,… nas čini (više) ljudima.

Vrijeme u kojem mi živimo je instant vrijeme. Vrlo malo ili nimalo brinemo o drugima i zbog evidentne duhovne praznine koju osjećamo (a i ne znamo je imenovati) mi hoćemo sve instant, sve odmah, sve sada,… misleći da će nas to duhovno ispuniti i da će nam to unijeti više životnog smisla.

A vidimo da nije tako.

akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top
PHP Code Snippets Powered By : XYZScripts.com