Heroj Mostara: Među javom i međ’ snom Hujka komandant

Svaka priča pronađe onog koji je traži ili onog kome je namijenjena. Najgore je kada se šuti, kada se zaboravlja, ignoriše. Takve tišine su skupe, preskupe za sve nas. Lozinku hrabrosti još niko od hakera nije provalio, niti može.

Rodiš se sa srcem ili bez njega, rodiš se sa onim što se zove ljubav za sve, i svoj grad i sve ljude. Ili se rodiš pa živiš ili se rodiš a rodio se nisi. A neko živi i kada ga nema. I kada se popune dunjalučke tribine života ostaje legenda, ostaje priča okovana suzama i herojstvom. Takva je i ova priča.

Piše: Admir F. BEGANOVIĆ

Mostar nije samo grad na Neretvi. On je inspiracija za dušu. „Ubi“ od ljepote i sa ljepotom. Volim ovaj grad. Mostarke mi puno puta „glave došle“ al’ se ne ljutim. To su one slatke muke koje se pamte, a ko ne bi pamtio ljepotu.

Mostar me dočekao okupan suncem. Sa Harunom H. i Arminom Č. popih kafu u prijatnom kafeu tik uz željezničku stanicu. I kako god okreneš sa teme na temu nema kafe nigdje u ovoj državi a da neko ne spomene rat. A Mostar zna šta je rat, dobro zna.
Taj ples na vulkanu zaplesah i ja, niko me nije tjerao. Sam se upisah, prijavih i….zaplesah. Zato i razumijem svaku priču, svaku bol, svaku suzu…..

„Da nije bilo Hujke ko zna šta bi se dešavalo i šta bi sa nama bilo“-priča konobar.

Razvezla se priča o komadantu 1. Mostarske brigade. Svako ima svoju verziju, “svi su ga znali“, svi bi voljeli da su ga znali. Odlučih da napišem priču o legendi Mostara. Novinar ne mora sve da zna ,ali mora da zna – ko zna. I krenuh u „mostarsku akciju“.

Midhad Hujdur Hujka. Mostarac. Odrastao na Neretvi uz skute tetke Šerife koja ga odgoji da postane previše pošten. Da postane previše hrabar, to mu je dar od Boga. Pamti Neretva dječaka Hujketa, pamti njegove zagrljaje, pamte ga obale i „ona“ i „ova“. Pamte ga po dobru.

Uvijek je imao korisne ideje. I danas se spominje kako je od smetljišta na Lukama napravio igralište. Još jedan hair od hairli duše.
Zaposlio se u „Hidrogradnji“, radio pošteno, čestito. Obilazio gradilišta širom svijeta. Živio život. Mostarke ga voljele.

„A ko bi odolio onakvim očima, majke ti. Bio je laf“ – spomenu konobar.

Hujke je u svom životu pokleknuo samo četiri puta. Ko bi rekao da tako hrabar čovjek može pasti na koljena? Ali jeste. Prvi put kada je „pao“ bilo je 1978. Upoznao je Ramizu, prelijepu djevojku. Srce mu stalo. Trebale su mu dvije godine da ljubav svog života „natjera i ubijedi“ da promijeni prezime.

„Očarao me na prvi pogled. Te predivne oči i trepavice su me zadivile. Ali i njegova dobrota. Bio je uporan, nije odustajao i 1980. smo stupili u brak“ – priča supruga Ramiza.

Ostali padovi najhrabrijeg među hrabrima desili su se u narednim godinama. Padao je komadant pred Elvinom, pred Editom, pred Enitom. Padao pred svojim kćerkama. Sudbina nije dala da uživa u njima jer…..stigla je 1991.

Jugoslavija nije više ono što je bila. U Hrvatskoj rat u Bosni život, napet ali ipak život. Neko je znao šta se sprema. Mostar je bio domaćin šest kasarni JNA. Rezervisti su dolazi, šenlučili po Mostaru. Kordić i Boban okupljali ekstremne Hrvate oko sebe i svog plana. Mostarci spavali.

„Hujke je obilazio sve, ukazivao šta se sprema. Oraganizovao ljude. Slušali smo ga svi. Vidjeli smo da se belaj sprema.“

…..u junu 1992. dolazi do borbe u kojoj Hujke sa svojom ekipom potiskuje JNA.

„Forsirala se Neretva, odbacili smo ih daleko. Hujke je tada govorio, a i svi smo isto mislili: “Što nam narediše da stanemo, mogli smo ih tjerat do Drine?. – priča komadantov borac.

I onda kada se niko nije nadao počeo je rat sa postrojbama HVO-a i HV-a.

Provokacije su počele tiho.

„Jedne noći vraćali smo se kući i zaustavila nas je patrola HVO-a. Tražili su dokumente, a znali su Hujketa. Bila je provokacija.

Molila sam ga da se smiri ali on je bio takav. Na nepravdu osjetljiv. Oštro je rekao tom policajcu: “Dokumenta tražiš? Tebi da ih dam?“ . Onaj je samo odmahnuo rukom da prođemo“. – priča Ramiza.

O hrabrosti Ramize Hujdur neću sada pisati. Hrabra je to žena. O njenim selidbama sa tri kćeri neću sada. Neću. Ostadoše mi u sjećanju suze majke, suze supruge, suze njene djece. Bilo mi je i krivo kada su me ugostile u svom domu na Lukama, krivo što ponovo otvaram rane (a Bog zna da nisu nikad ni zarasle). Sjetih se Dalile koja je znala reći kada bi me vidjela kako mi suze lice umivaju nakon neke priče o ratu u Bosni – Ko bi reko da tako tvrd momak može suzu pustiti? A,eto,može.

Krenuše mi suze na pomen 30. juna 1993. Gledam Ramizu, gledam joj kćerke, plaču a meni ona „izdajnička“ krenu iz oka ali je zaustavih. A ovo pod rebrima udara, bije….

„Znalo se da naši idu na Sjeverni logor. Bila sam sa djecom u Blagaju u jednom podrumu. Sanjala sam svašta ali nisam mogla ni pomisliti na najgore. Mada mi je bilo čudno da radio koji je uvijek bio uključen te noći nije bio. Odnijeli su ga u drugu prostoriju. I svi su nekako bili čudni, šutjeli su. Znali su sve ali su krili od mene. Hujketov saborac Fola došao je u podrum i…..ostalo se zna.“ – priča hrabra supruga i majka Ramiza Hujdur. Skoro pa četrnaest godina braka završilo je te noći.

„Uvijek je bio prvi u akciji a nije morao. Mogao je k’o ostali komadanti sa isturenog komandnog mjesta slati naredbe ali ne. Hujka ne bi bio Hujka, legenda. Uvijek je bio prvi očiju mi mojih. Pitaj novinar koga kog hoćeš. Jednom smo se smijali kada je pričao: “Čim rat prestane nigdje više neću biti prvi“ – priča jedan borac, priča a plače.

Brigadni general, nosilac Ordena heroja oslobodilačkog rata, ljudina, legenda. Hujka komadant.

Danas među javom i međ snom. Možda negdje na nebeskim poligonima postrojava svoje šehide, a odmah iza jacije namaza viri na svoj Mostar i na svoje Luke. Gleda svoju Ramizu, Elvinu, Enitu i Editu. Gleda i namigne. Samo zvijezde sa neba mogu namignuti, one sjajne. Makar i ne bila istina hoću da sanjam hoću da je tako.

Vukovi su mirni sada samo mjesec urla, ponekad. Mirno spavaj komadante.

Znamo.b@