Sejfullah Proho je rođen ­­1858. godine u Konjicu.

 

Piše: Amina Mujela-Botić

 

Sadržaj:

Uvod. 1

Pojam šerijatskog prava i njegovo tumačenje. 2

Biografija Sejfullaha Prohe. 2

Najpoznatija djela. 4

Porodično pravo. 4

Nasljedno pravo. 4

Testamentalno pravo. 5

Usulu-l-fikh. 5

Razni šerijatsko-pravni spisi5

Vjeronauka. 5

Pristup šerijatskom pravu. 5

Zaključak. 9

Literatura. 10

 

Uvod

Tema ovog seminarskog rada glasi: Tumačenje šerijatskog prava u djelima Sejfullaha Prohe. Glavni zadatak rada jeste ukazati na doprinos Prohe šerijatskom pravu kod nas, te njegovu metodologiju tumačenja šerijatskih izvora.

Sejfullah-ef. Proho (Prohić), potomak ugledne porodice Proho (Prohić) iz Konjica, je čuveno ime iz oblasti šerijatskih znanosti na područje BiH. Proho se ubraja i među posljednje bošnjačke pisce na orijentalnim jezicima, te je predstavnik bošnjačke vjerske uleme naklonjene tradicionalnom tumačenju vjere.

Značaj ove teme se može sažeti u jednoj izreci imama Ebu Hanife koji je rekao: „Da izučavam biografiju islamskih učenjaka, draže mi je od mnogo fikha“. Iščitavanja biografija naših slavnih predaka, časne bošnjačke uleme poput Sejfullaha Prohe, pomaže nam da više cijenimo naslijeđe koje su nam oni ostavili u amanet te u prsima budi ponos i ambicije da nastavimo putem koji su nam oni pokazali. Iz tog sam razloga radi boljeg razumijevanja Prohinog odnosa i razumijevanja šerijatskog prava, smatrala neophodnim da ukažem i na okolnosti u kojima je ovaj hercegovački biser živio, pred kojim učiteljima je učio i gdje je proveo većinu svog života kako bismo mogli da pretpostavimo koja ‘struja’ islamskih učenjaka i kakav tip razmišljanja i shvatanja šerijatskog prava je na njega mogao da ostavi najveći trag.

Literatura koju sam koristila uključuje prvenstveno djela Sejfullaha Prohe, zatim djela napisana od strane naših najpoznatijih alima u području izučavanja historije Bošnjaka i šerijatskog prava u Bosni i Hercegovini, kao i različite leksikone, kataloge i bošnjačke eminentne časopise.

Metoda istraživanja prilikom izrade rada je bila metoda analize sadržaja i historijska metoda.

Pojam šerijatskog prava i njegovo tumačenje

Jezički, pojam šerijat ili šerijatsko pravo znači put ka pojilištu, jasan put koji se slijedi, put kojim trebaju ići vjernici. Kasnije se ovaj pojam običavao nazvati i običajem.

Terminološki, šerijatsko pravo označava nasljedno pravo, kazne, zapovijedi i zabrane koje su određene prvenstveno Kur’anom kao posljednjom Božijom objavom i putokazom za muslimane, kao i sunnetom koja uključuje primjenu svih Božijih zakona u jednoj osobi, poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., kako bi kasniji muslimani mogli oponašajući njega steći Božije zadovoljstvo i nagradu na dunjaluku i Ahiretu.[1]

Tumačenje šerijatskog prava je bilo prisutno od samog početka razvijanja islama, pa vidimo da je Poslanik, s.a.v.s., pomoću Božije upute presuđivao u raznim pitanjima koja su se nametala, pa su tu tradiciju nastavili i ashabi, kao i kasniji muslimani, a oni koji su tumačili šerijatsko pravo su morali biti jako učeni i morali su jako dobro poznavati i Kur’an, kao i sunnet, kako bi donijeli, u okviru svojih mogućnosti, što bolja rješenja kako za zajednicu u cjelini, tako i za svakog pojedinca pojedinačno.

Tumačenje šerijatskog prava je bilo jako prisutno i u Bosni i Hercegovini, a kada govorimo o periodu prve polovine XX stoljeća, moramo da spomenemo da su postojale dvije škole koje su pod utjecajem različitih razmišljanja zastupale i različite poglede na šerijatsko pravo. Te dvije škole su bile:

1. Tradicionalna, koja je zastupala klasično tumačenje šerijatskog prava;
2. Reformistička, koja je zastupala jedan modernistički pogled na šerijatsko pravo, a koja je bila pod utjecajem reformističkih ideja u muslimanskom svijetu.

Biografija Sejfullaha Prohe

Sejfullah Proho je rođen ­­1858. godine u Konjicu.[2] Znanje je, kako i sam navodi, počeo stjecati od momenta kada je mogao „razlikovati desnu od lijeve strane“.[3] U svom rodnom gradu je pred muallimom Gačom Derviš-efendijom Konjičaninom završio osnovno obrazovanje, potom je učio pred tadašnjim najvećim pobožnjakom i muallimom u Konjicu, za kojeg sami Sejfullah Proho kaže da mu „nije bilo ravnog u njegovom vremenu u pobožnosti i zuhdu“[4], Zulfikar-efendijom Konjičaninom. Zatim se pridružio školi koju je predvodio Humo Omer-efendija Mostarac, kojoj je prisustvovao sve do odlaska u Sarajevo gdje je pohađao Gazi-Husrev begovu medresu. Kao svoje učitelje u Sarajevu spominje Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića iz Kulen Vakufa, čuvenog alima, reisul-uleme, i muftije. Osim navedenog učitelja, navodi se i da je učio pred poznatim Spaho hadži Hasan Husni-efendija Sarajlijom.

Nakon završetka Gazi-Husrev begove medrese,odlazi u Carigrad (današnji Istanbul), i to 1882. godine, kada mu je bilo 25 godina. U Carigradu je učio pred uglednim Mustafa Hakki ibn Halil el-Džum’avijem. Slušao je razna predavanja u džamiji Sultana Mehmeda el-Fatiha, ali to nije zasitilo njegovu žeđ za naukom, te je pored ovih predavanja koja su se održavala ujutro i navečer pohađao i dopunsku nastavu iz racionalnih i tradicionalnih nauka, što mu je, kako i sam navodi, donijelo veliku korist u potrazi za naukom. Od spomenutog profesora je dobio usmeno, a i pismeno odobrenje (idžazetnamu) za podučavanje onih nauka koje je učio od njega.

Nakon što je pored navedene idžazetname dobio još jednu, ovaj put od Ahmed Hamdi-efendije el-Džihar Šanbevija, i to iz nasljednog prava, vraća se u domovinu, gdje mu tadašnji reisul-ulema Mustafa Hilmi ef.  Hadžiomerović nudi položaj kadije[5]. Odbio je ovaj poziv zbog toga što se, kako kaže, za njega nije ni školovao, a bojao se i tereta koji ovaj položaj nosi sa sobom. Nakon što je odbio ponuđeni posao, sljedećih godinu dana je ostao bez posla, sve dok se u rođenom mu gradu nije pojavilo upražnjeno mjesto muallima u mektebu, te su mu sugrađani ponudili to mjesto, na šta je on pristao te podučavao djecu sljedeće tri godine. Nakon provedene tri godine na mjestu muallima u mektebu, dobio je poziv iz Cazina, gdje mu je ponuđeno da radi kao profesor u tamošnjoj Medresi. Pristao je na ovu ponudu, te se preselio u Cazin gdje je sljedećih 11 godina, od 1897.-1908., proveo cjelodnevno podučavajući nove softe. Na kraju se, kako i sam navodi u svojoj autobiografiji, pred njim osposobilo za imame i muallime oko 50 svršenika.

Nakon što se u „Šerijatskoj sudačkoj školi“ pojavilo upražnjeno mjesto profesora, ponuđeno mu je da on podučava u navedenoj školi, što je Sejfullah Proho prvo odbio, a potom je na nagovor prijatelja, radi općih interesa, pristao. Tu je napisao djelo Kitabu-l-‘ibadat me’a mukaddimeti-l-fikh, koje je napisao na arapskom jeziku, a u kojem je napravio sažeti uvod u fikhske znanosti, kako bi studentima olakšao i omogućio bolje i jednostavnije razumjevanje i ovladavanje ovom naukom. Navedeno djelo je pored nekih drugih namjeravao da odštampa, međutim, zbog dolaska Balkanskog, a odmah za njim i Svjetskog rata, onemogućeno mu je štampanje navedene knjige. Na Šerijatskoj sudačkoj školi je kao profesor teologije i šerijatskog prava sve do penzije, 1925. godine. Umro je 29. decembra, 1932. godine u Sarajevu, u 73. godini života.

Najpoznatija djela

Sejfullah Proho je uistinu bio jedan od najplodonosnijih pisaca bošnjačke baštine i jedan od najboljih poznavalaca šerijatskog prava u svom vremenu, a iza sebe je ostavio mnogobrojna djela na arapskom, turskom, i, kako je to on nazivao, ‘bošnjačkom jeziku’, od kojih su mu neka neobjavljena, ali su sačuvana u rukopisu.

Na arapskom jeziku je pisao o bračnom i nasljednom pravu, poznavanju oporuka i načina oporučivanja, metodike pravilnog učenja Kur’ana, te tumač djelu Zubdetu-l-feraid u dva velika toma. Na turskom jeziku je pisao o pravilnom učenju Kur’ana, arapskoj gramatici, te turska djela sa arapskim naslovom, poput Ma jenfe’u bihi’l-mer’u ba’de mevtihi. Na bosanskom jeziku je napisao ilmihal o islamskim dužnostima, životnim situacijama žena, kao i djela arapskih naslova pisanih bosanskim jezikom, poput El-Me’alumatu-l-ibtida’ijjetu[6]

Neki izvori navode i ukupan broj od preko 30 napisanih djela, a u nastavku ćemo navesti samo najvažnija, sistematizirana po oblastima o kojima je pisao.

Porodično pravo

1. Kitabu-n-nikah – na arapskom jeziku
2. Zubdetu-l-feraid – na arapskom jeziku
3. Nuzhetu-l-feraid šerh zubdetu-l-feraid – na arapskom jeziku
4. Teshilu-l-feraid – na arapskom jeziku
5. Lubbu-l-feraid – na arapskom jeziku
6. ‘Umdetu-l-feraid
7. ‘Ukdetu-l-feraid šerh’umdetu-l-feraid
8. Ahvalu-n-nisa[7] – na bosanskom jeziku, pisano arebicom
9. Ahsenu-l-vesila fi me’arifeti-l-vesaja – na arapskom jeziku
10. Hedijjetu-l-evsijja – na arapskom jeziku
11. El-Fevaidu-n-nefisa fi tertibi-l-hudždžadž ve-l-ekisi
12. Esahhu-aqdijjeti fi lebsi-l-kalensuvveti-n-nasranijjeti – na arapskom jeziku
13. Mesailu-l-fikhijje – na bosanskom jeziku
14. Bidajetu-l-inas[8]

Nasljedno pravo

Testamentalno pravo

Usulu-l-fikh

Razni šerijatsko-pravni spisi

Vjeronauka

U nastavku donosimo kratki pregled onog sadržaja koji se u nekim od navedenih djela odnosi na šerijatsko pravo.

Pristup šerijatskom pravu

Kao što smo prethodno i naveli, Sejfullah Proho je bio jedan od najplodonosnijih pisaca prve dvije decenije XX stoljeća u Bosni i Hercegovini. Ono što je važno spomenuti jeste da je Sejfullah Proho živio u vremenu kada je BiH prestala biti dio Osmanskog, a postala dijelom Austrougarskog carstva, što je u mnogim našim bosanskim alimima, pa tako i u Sejfullahu, izazvalo neku vrstu ‘revolta’ jer su htjeli da se odupru ‘kandžama’ osvajača, okupatora, pa možemo reći da je on jedan od posljednih predstavnika osmanlijske učenosti i tradicionalističkog načina tumačenja šerijatskog prava.[9]

To se može najviše primjetiti po raspravi o „muslimanskoj“ ili „islamskoj“ odjeći, konkretnije, o nošenju šešira, gdje dovodi do pitanja pripadnost islamu svih muslimana koji prihvataju evropski – njemu kršćanski način odijevanja. Smatra da šešir, osim u iznimnim situacijama, nije dozvoljeno nositi, sve dok je to samo kršćanska nošnja, a spomenutu tvrdnju je obrazložio u djelu „Esahhu-akdijjeti fi lebsi-l-kalensuvveti-n-nasranijjeti“ (Najispravniji sud o nošenju kršćanskog šešira), koju je napisao 1919. godine, a djelo je iste godine štampano u Sarajevu. Osim ovog, pisana su i druga djela o navedenoj temi i to na arapskom, bosanskom, i turskom jeziku. [10]

Ironija je sudbine da je ovu Prohinu raspravu o šeširu preporučio za štampu tadašnji reisu-l-ulema, Mehmed Džemaludin Čaušević, koji je bio jedan od predstavnika reformističkog načina razmišljanja, a koji za nju kaže: „Pročitao sam ovu raspravu i našao da se slaže sa onim što su napisali ispravni prethodnici, Bog im se smilovao!“[11]

Sejfullah Proho se najviše volio baviti i pisati o nasljednom pravu, a za vrijeme studija u Istanbulu je napisao i djelo iz nasljednog prava, nazvavši ga „’Umdetu-l-feraidi“ (Suština šerijatskog nasljednog prava), a završio ga je 1892. godine.[12] Kasnije je napisao i komentar na navedeno djelo i nazvao ga ‘Ukdetu-l-feraid. Vjerske vlasti u Istanbulu, Mešihat i Ministarstvo prosvjete su dali odobrenje za njegovo štampanje, međutim, zbog materijalnih obzira je od te nakane morao odustati.[13]

Navedena djela je, kako kaže, pisao po Siradžiji i drugim poznatim djelima iz kojih je uzimao samo najvjerodostojnija mišljenja, što nam govori da je bio i jako dobar poznavalac hadisa. Kako on sam i kaže na početku risale (glavnog djela), predmet je obrađen na lahak i pristupačan način. Napisao je i vlastite stihove pohvale za ovo djelo, gdje čak spominje da se ovakvo djelo nije nigdje prije pojavilo.

Što se tiče komentara na ‘Umdetu-l-feraid, značajno je spomenuti da je ovo djelo bilo posljednje djelo iz islamskih nauka koje je naš čovjek, po uzoru na staru ulemu, napisao na jednom stranom – u ovom slučaju arapskom – jeziku. Za rješavanje određenih pitanja u navedenom djelu, ponekad se koristio metodologijom koja do tada nije bila poznata, pa je pozvao ulemu da ga ne osude za to.

Na kraju djela je napisao dodatak u kojem je kroz primjere objasnio diobu zemljišta na nasljednike. Naveo je da je za ovim osjetio potrebu jer njegovi savremenici koji se bave pravnom praksom ne znaju dobro ove zakonske propise i njihovu primjenu.[14]

Što se tiče oblasti bračnog prava, napisao je djelo Kitabu-n-nikah, koje je zajedno sa prethodnim djelom bio udžbenik za predmet Šerijatsko pravo u Šerijatskoj sudačkoj školi u kojoj je vršio funkciju profesora.[15]

Djelo je štampano u Sarajevu 1916. godine, a profesor Husein Đozo u svome tekstu pod naslovom Kontrola i planiranje rađanja u svjetlu učenja islama, spominje ovo djelo i daje mu veliki značaj, a njegovog autora svrstava u red velikih i mjerodavnih autoriteta u šerijatsko-pravnoj nauci.[16] U navedenom tekstu, autor spominje dozvoljenost sprečavanja začeća od strane muža poluciranjem van spolnog organa žene, a žena, uz dozvolu muža, može zatvoriti rodnicu da bi spriječila rodnicu, te je također  dozvoljeno izvršiti vještački pobačaj prije četvrtog mjeseca trudnoće.[17]

Zbog toga što je, kako smo naveli, Husein Đozo spomenuo navedeno djelo u svom radu, možemo reći da je Husein Đozo napisao prethodnu fetvu, između ostalog i pod utjecajem Prohine knjige Kitabu-n-nikah.

Šuruti salat (Namazluk u prijevodu Sejfullaha Prohe) je kraće djelo, ilmihal, koje obrađuje različite oblasti islamske vjere. Djelo prvo govori o islamskim šartima, zatim o abdestu, načinu klanjanja pet dnevnih namaza, džume namaza, bajram-namaza, te teravih-namaza, način naklanjavanje namaza, djela koja kvare namaz, te način obavljanja dženaza-namaza. Na kraju djela se nalaze korisne dove za svakodnevne potrebe.[18]

Još jedno djelo koje je napisao Proho a koje je vrijedno spomena, posebno kada govorimo o šerijatskom pravu, jeste Bidajetu-l-inas, ilmihal koji je napisao na bosanskom jeziku. Djelo je doživjelo tri izdanja; drugo izdanje je doživjelo ispravke i dopune, a sastoji se od različitih poglavlja koja pokrivaju različita kako akaidska tako i fikhska pitanja: imanski šarti, općenito o namazu, abdest, abdeski mekruhi, stvari koje kvare abdest, propisi gusula, propisi za žene, tejemmum, namaski šarti, namaski ruknovi, propisi za propuštene namaze, način klanjanja, sehvi sedžda, šta kvari abdest, namaski mekruhi, te zikrovi poslije namaza.[19]

Na osnovu prethodna dva djela možemo reći da je Proho značajnu količinu vremena posvetio edukaciji šireg kruga javnosti o šerijatskim propisima, te da je tretirao i bavio se raznim fikhskim pitanjima koja su svakodnevno potrebna u životu jednog muslimana. Njegova sistematičnost i jednostavan prikaz je još jedan dokaz u nizu kako je riječ o zaista jednom velikom alimu i velikanu naših prostora.

Međutim, dokaz da se Proho nije obraćao samo široj javnosti nego da je imao, osim studenata, knjige posvećene tačno određenoj populaciji imamo u knjizi „Ahvalu nisa“, (Stanja žena), koje tretira različita šerijatsko-pravna pitanja vezana za žene, pa tako ovo djelo govori o hajzu, nifasu i isti’azi, kao dio svakodnevnice žena za koja im trebaju različita šerijatsko-pravna rješenja.[20]

Izdvojit ćemo ovom prilikom i dva pitanja koja je Sejfullah Proho razradio u svojim djelima izlažući pritom i svoj stav prema navedenim pitanjima, a čija razrada može biti interesantna za ovaj rad. Prva je ona koja je prvi put objavljena u Gajretovom kalendaru iz 1906. godine, u kojoj je Proho napisao članak o tome šta može biti korisno čovjeku poslije smrti. Dio tog članka je prenesen u članak u Islamskom svijetu, u kojem Proho navodi vrijednost nauke i obučavanje iste na bosanskom jeziku kako bi se došlo do pravog smisla i značenja određenih vjerskih principa.

Npr. šehadet i zikr se ne mora izgovoriti na arapskom jeziku za one koji ne znaju arapski jezik. Na jednom mjestu čak spominje i da se Kur’an i u namazu može učiti na bosanskom jeziku, te da jedino imami Jusuf i Muhamed, kako on navodi, imaju mišljenje da se u namazu Kur’an mora učiti na arapskom jeziku.

Također, interesantno je spomenuti njegovo vješto korištenje analogije kada kritikuje savremenike koji smatraju da se ne trebaju prevoditi ilmihali i knjige vjerske pouke na bosanski jezik. Proho navodi da, ako nije dozvoljeno prevoditi ilmihale na bosanski jezik, nije onda ni na turski, navodeći da se već stoljećima u BiH vjeronauka uči na turskom jeziku. Spominje i da tek jedno od 1000 nearapa može razumjeti arapski jezik. Navodi i da niko nije zabranio izgovaranje Božijeg imena na maternjem jeziku, jer je Bog sve stvorio, kako arapski, tako i sve ostale.

Zaključak

Ovaj seminarski rad je doveo do slijedećih zaključaka:

–        Sejfullah Proho je rođen ­­1858. godine u Konjicu. U Sarajevu je pohađao Gazi-Husrev begovu medresu, a nakon nje odlazi u Carigrad 1882. godine. U Carigradu je učio pred uglednim Mustafa Hakki ibn Halil el-Džum’avijem. Nakon studija se vraća u domovinu, tri godine provodi na mjestu muallima u mektebu u Konjicu, a potom jedanaest godina provodi kao profesor u Cazinskoj medresi.

–        Nakon što se u „Šerijatskoj sudačkoj školi“ pojavilo upražnjeno mjesto profesora, ponuđeno mu je da on podučava u navedenoj školi, što je Sejfullah Proho prvo odbio, a potom je na nagovor prijatelja, radi općih interesa, pristao. Tu je napisao djelo „Kitabu-l-‘ibadat me’a mukaddimeti-l-fikh“, u kojem je napravio sažeti uvod u fikhske znanosti, kako bi studentima olakšao i omogućio bolje i jednostavnije razumjevanje i ovladavanje ovom naukomNa Šerijatskoj sudačkoj školi je kao profesor teologije i šerijatskog prava sve do penzije, 1925. godine. Umro je 29. decembra, 1932. godine u Sarajevu, u 73. godini života

–        Sejfullah Proho je bio jedan od najplodonosnijih pisaca bošnjačke baštine i najbolji poznavalac šerijatskog prava u svom vremenu, a iza sebe je ostavio mnogobrojna djela na arapskom, turskom, i, kako je to on nazivao, ‘bošnjačkom jeziku’, od kojih su mu neka neobjavljena, ali su sačuvana u rukopisu.

–            Na arapskom jeziku je pisao o bračnom i nasljednom pravu, poznavanju oporuka i načina oporučivanja, metodike pravilnog učenja Kur’ana, te tumač djelu „Zubdetu-l-feraid“ u dva velika toma. Na turskom jeziku je pisao o pravilnom učenju Kur’ana, arapskoj gramatici, te turska djela sa arapskim naslovom, poput „Majenfe’u bihi’l-mer’u ba’de mevtihi“. Na bosanskom jeziku je napisao ilmihal o islamskim dužnostima, životnim situacijama žena, kao i djela arapskih naslova pisanih bosanskim jezikom, poput „El-Me’alumatu-l-ibtida’ijjetu“.

–           Sejfullah Proho je najviše volio pisati o nasljednom pravu, a za vrijeme studija u Istanbulu je napisao i djelo iz nasljednog prava, nazvavši ga „’Umdetu-l-feraidi“ (Suština šerijatskog nasljednog prava), a završio ga je 1892. godine.  Kasnije je napisao i komentar na navedeno djelo i nazvao ga „’Ukdetu-l-feraid“.

–           Što se tiče oblasti bračnog prava, napisao je djelo „Kitabu-n-nikah“, koje je bilo udžbenik za predmet Šerijatsko pravo u Šerijatskoj sudačkoj školi u kojoj je vršio funkciju profesora.

 

Literatura

1. Ahmić, Alija,  „Sejfullah ef. Proho“, Takvim 1399/1979, Svjetlost, Sarajevo, 1978.
2. Autor nepoznat, „Merhum Sejfullah ef. Proho“, Islamski svijet, Omer Šehić štamparija, Sarajevo, br. 20, II/1933.
3. Balić, Smail, Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta, II izdanje,  Izdavačko prometno preduzeće R&R, Tuzla, 1994.
4. Dobrača, Kasim, Katalog arapskih, turskih i bosanskih rukopisa, II svezak, II izdanje, Rijaset islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2002.
5. Durmišević, Enes, Šerijatsko pravo i nauka šerijatskog prava u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini XX stoljeća, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008.
6. Đozo, Husein, „Kontrola i planiranje rađanja u svjetlu učenja islama“, Preporod, Izvršni odbor udruženja Ilmijje, 1978.
7. Karić, Enes,  Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća, I dio, El-Kalem, Sarajevo, 2004.
8. Lavić, Osman, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, X svezak, Rijaset islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2002.
9. Medžlis IZ Konjic, „Sejfullah-efendija Proho“, preuzeto sa: http://www.medzlis-konjic.com/index.php/biblioteka/odabrani-tekstovi/tekstovi-vezani-za-konjic/1914-sejfullah-efendija-proho, 20.03.2015.
10. Proho, Sejfullah,  Ahval nisa, Sarajevo, izdavač nedatiran, 1907.
11. Proho, Sejfullah, Bidajetu-l-inas, Sarajevo, izdavač nedatiran, 1909.
12. Proho, Sejfullah, Šuruti salat, Sarajevo, izdavač nedatiran, 1940.
13. Smailagić, Nerkez, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990.
14. Šabanović, Hazim, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Svjetlost, Sarajevo, 1973.
15. Tinjak, Fatima, Omerdić, Muharem, Sejfullah Proho – hercegovački biser, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.

 

Fusnote:

[1] Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 580-582.

[2] Enes Durmišević, Šerijatsko pravo i nauka šerijatskog prava u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini XX stoljeća, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008., str. 119.

[3] Fatima Tinjak i Muharem Omerdić, Sejfullah Proho – hercegovački biser, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009., str. 15.

[4] Ibid., str. 16.

[5] Kadija je naziv za sudiju za vrijeme Osmanskog carstva, a njegova je dužnost bila nadgledanje i održavanje zakona u skladu s šerijatom.

[6] Smail Balić, Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta, Izdavačko prometno preduzeće R&R, Tuzla, 1994., II izdanje, str. 107.

[7] Enes Durmišević, navedeno djelo, str. 119.

[8] Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Svjetlost, Sarajevo, 1973., str. 617-620

[9] Enes Karić, Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća, El-Kalem, Sarajevo, 2004., I dio, str. 48-49.

[10] Enes Durmišević, navedeno djelo, str. 217-219.

[11] Enes Karić, navedeno djelo, str. 48-49.

[12] Osman Lavić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, Rijaset islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2002., X svezak, str. 388.

[13] Autor nepoznat, „Merhum Sejfullah ef. Proho“, Islamski svijet, Omer Šehić štamparija, Sarajevo, II/1933., br. 20, str. 4.

[14] Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i bosanskih rukopisa, Rijaset islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2002., II svezak, II izdanje, str. 902-903.

[15] Alija Ahmić, „Sejfullah ef. Proho“, Takvim 1399/1979, Svjetlost, Sarajevo, 1978., str. 363-366.

[16]Medžlis IZ Konjic, „Sejfullah-efendija Proho“, preuzeto sa: http://www.medzlis-konjic.com/index.php/biblioteka/odabrani-tekstovi/tekstovi-vezani-za-konjic/1914-sejfullah-efendija-proho, 20.03.2015.

[17] Husein Đozo, „Kontrola i planiranje rađanja u svjetlu učenja islama“, Preporod, Izvršni odbor udruženja Ilmijje, 1978., str. 4-5.

[18] Sejfullah Proho, Šuruti salat, Sarajevo, izdavač nedatiran, 1940., str. 1-35.

[19] Sejfullah Proho, Bidajetu-l-inas, Sarajevo, izdavač nedatiran, 1909., str. 1-93.

[20] Sejfullah Proho, Ahval nisa, Sarajevo, izdavač nedatiran, 1907., str. 1-24.

 

Pridružite se Facebook stranici posvećenoj Sejfulahu Prohi:

Sejfulah Proho – Hercegovački biser

Akos.ba