Hazreti Hasan i Husejn: Sretni jahači

Bilo je to 625. godine, u mjesecu ramazanu. Allahov poslanik se brzim koracima probijao kroz medinske sokake. Ušao je u ulicu u kojoj se nalazila kuća hazreti Alije, I na kraj stigao i do same kuće.

Alija je bio amidžić našeg dragog Poslanika s.a.v.s., ali je isto tako bio i njegov zet. Bio je oženjen njegovom kćerkom Fatimom.

Stigavši do kuće, Poslanik a.s., pokuca na vrata koja se odmah otvoriše. Otvorio ih je hz. Alija i pritom se poslemio s našim Poslanikom s.a.v.s.

Hazreti Fatima je upravo rodila. Allah im je podario dječaka. Poslanik a.s., poselami i svoju kćerku.

Fatima odgovori na Poslanikov selam. Htjede ga zagrliti, ali Poslanik s.a.v.s., joj reče da ne ustaje, da se ne muči i da se odmori nakon porođaja.

Dijete je mirno spavalo. Poslanik a.s., ga uze u naručje. Mirisalo je tako lijepo.

Poslanik a.s., se okrenu Aliji i Fatimi i upita ih:

-Kako ste mu dali ime?

-Dali smo mu ime Harb – reče Alija.

U to vrijeme Harb je bilo često ime, ali se našem Poslaniku s.a.v.s., nije svidjelo. Smatrao je da djetetu baš i ne pristaje to ime.

Beba je bila tako slatka i lijepa. Možda Poslanik a.s., nije želio ime Harb jer znači rat, a on je bio poslanik ljubavi.

Poslanik se okrenu prema Aliji i Fatimi i reče:

-Neka se zove Hasan.

Hasan znači lijep. U ono vrijeme ime Hasan se nije baš često davalo djeci.

Aliji i Fatimi se ovo novo ime svidjelo.

Otkako se rodio Hasan, Poslanik a.s., je svakog dana navraćao u kuću hazreti Alije.

Bilo je i dana kada nije mogao otići Hasanu, pa su ga roditelji njemu donosili.

Prošla je godina dana i došao je Hasanov prvi rođendan. Još uvijek nije znao dobro govoriti. Ipak, već je prepoznavao Poslanika a.s. Bacao mu se u naručje čim bi ga ugledao.

Kada je Hasanu bila godina Alija i Fatima su dobili još jedno dijete. Ovoga puta su pozvali Poslanika s.a.v.s., prije nego što su izabrali ime. On je ovom novorođenčetu da ime Husejn koje, također, znači lijep.

I njemu je djed na uho proučio ezan.

Dani su prolazili, a Hasan i Husejn su rasli. Obojica su ličila na svog djeda Poslanika a.s., – Hasan likom, a Husejn građom.

Jednog dana, nakon što je klanjao ikindiju namaz, hazreti Ebu Bekr priđe Hasanu koji se igrao na putu. Uze ga i stavi na svoja ramena.

-O Alija, Hasan ne liči na tebe. Isti je naš Poslanik s.a.v.s., – reče Aliji.

Aliji je bilo drago čuti ovo. Činilo ga je veoma sretnim to što njegovu djecu porede s čovjekom kojeg je volio najviše na svijetu.

Dječake njihov djed nikada nije ostavljao same. Trudio se da svakog dana svrati do njih. I dječaci su mnogo voljeli svog djeda. Nestrpljivo bi čekali da dođe. Kad god bi čuli kako neko kuca, ponadali bi se da je to Poslanik s.a.v.s., I odmah bi potrčali da otvore vrata.

Poslanik a.s., je volio svoje unuke pa se i igrao s njima. Sjeli bi Poslaniku u krilo i igrali bi se njegovom bradom. Pružili bi svoje ručice ka Poslanikovoj bradi, a on bi, u šali, pokušavao ugristi njihove prste.

Obojici, i Hasanu i Husejnu, se ova igra sviđala. Vrištali bi od radosti.

Poslanik s.a.v.s., se s njima igrao različitih igara. I jednog i drugog bi stavio na svoja leđa i tako bi svi skupa hodali po kući. Jednog dana, dok su se oni tako igrali, dođe hazreti Ebu Bekr, Poslanikov saputnik tokom Hidžre. I Ebu Bekr je mnogo volio mališane. Kada ih je ovako vidio, našali se i reče:

-Kako lijepu jahalicu imate.

-I oni su lijepi jahači – reče Poslanik a.s., i nasmija Hasana i Husejna.

Tako ih jednog dana, dok su se igrali, vidje Poslanikov sretni domaćin Ebu Ejjub el-Ensari.

-O Allahov poslaniče! Ti mnogo voliš ovu djecu, zar ne? – upita on.

-Kako da ih ne volim? Oni su moja dva mirisna bosiljka – odgovori mu Poslanik s.a.v.s.

Kada bi Poslanik bio spriječen da dođe, Hasan i Husejn bi tražili od roditelja da ih odvedu njemu. Hazreti Fatima ih je vodila Poslanikovoj kući, gdje su oni voljeli ostajati i prenoćiti. Kada bi došlo vrijeme za spavanje, nisu htjeli leći, radije bi se igrali sa svojim djedom, i tako bi se on igrao s njima dok djeca ne bi umorna zaspala.

Hasan i Husejn se nisu odvajali od Poslanika a.s., ni kada bi on obavljao namaz. Kada bi se sagnuo na ruku, oni bi se provlačili ispred njega. Kada bi Poslanik s.a.v.s., pao na sedždu, oni bi mu se peli na leđa. On bi ih polahko skinuo s leđa i nastavio bi s namazom.

Često ih je vodio u džamiju. Jednom prilikom dok je držao hutbu, ugleda svoje unuke. Išli su putem u dugoj crvenoj odjeći, padali su i ustajali, i opet nastavljali hodati. Poslanik a.s., odmah prekide hutbu i siđe s minbera. Uze dječake k sebi i tek onda nastavi s hutbom.

Zapravo Poslanik s.a.v.s., nije svoju pažnju poklanjao samo Hasanu i Husejnu već i svoj drugoj djeci. Kada bi na ulici vidio djecu kako se igraju, odmah bi im prišao i posmatrao ih. Nekada bi im se pridružio u igri, a i utrkivao se s njima. On je bio Poslanik koji je mnogo volio djecu.

Hasan i Husejn su rasli u duhu Poslanikovog a.s., učenja, a tako su bili i odgajani, čime su bili oduševljeni svi oni koji sui h upoznali. Još kao veoma mala djeca, bili su uzor svojim vršnjacima.

Iz knjige: Hazreti Hasan i Husejn Enis Yüce

Za  Akos.ba pripremila: Zilha Ramić