Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Hangi: Bosanski musliman je vrlo karakteran, a riječ mu je sveta

Hangi: Bosanski musliman je vrlo karakteran, a riječ mu je sveta

Domovinska je ćud u naših muslimana i danas slabo razvijena jer kod njih preovlađuje vjerska strana. Tako npr. nijesu oni sve do najnovijeg doba, do okupacije, pravo znali koje su narodnosti. Bezi, uglednije age i učeniji ljudi govorili su da su Bošnjaci i da govore hrvatski, ali masa naroda niti je znala, niti još danas znade što je.

Muslimani Bosne i Hercegovine starinom su Slaveni. Poslije pada slavnoga nekada kraljevstva bosanskoga godine 1463. pod osmanlijsko gospodstvo, odrekoše se mnogi Bošnjaci vjere svojih otaca i prigrliše vjeru Muhamedovu, Islam, te su mu i danas najvjernije pristaše. Vjeru svoju usko spajaju s onima koji su im je donijeli, sa Turcima, i zato se rado nazivaju Turcima, a svoju vjeru turskom vjerom. ”Turske mi vire”, obična je zakletva kojom se naš musliman zaklinje. Ako se je što važna dogodilo, pita jedan drugoga: ”Šta je, ako si Turčin?”, ”Govori, ako si Turčin?”, ako ko koga za savjet pita ili što moli, veli: ”Šta ću, ako si Turčin?” ”Pomozi, ako si Turčin!”

Domovinska je ćud u naših muslimana i danas slabo razvijena jer kod njih preovlađuje vjerska strana. Tako npr. nijesu oni sve do najnovijeg doba, do okupacije, pravo znali koje su narodnosti. Bezi, uglednije age i učeniji ljudi govorili su da su Bošnjaci i da govore hrvatski, ali masa naroda niti je znala, niti još danas znade što je.

Osim ovih muslimana ima u Bosni i Hercegovini potomaka pravih Osmanlija, koje su se iza pada kraljevstva bosanskoga, ponajviše kao činovnici, obrtnici ili trgovci u ovim zemljama nastanili. Te doseljenike i njihove nasljednike zove narod Turkušama, za razliku od domaćega bosanskoga muslimana. Pravih Turkuša ima danas u Bosni i Hercegovini vrlo malo. Ženeć naime kroz četiri stotine godina domaće šćeri, naučili su oni jezik i običaje ove zemlje i malo pomalo izgubili svoj prvobitni i dobili nov, čisto slavenski tip.

Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišića. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo:

Ja kakav je Suljo barjaktare,

Tanka stasa, rumena obraza,

Crna oka kano u hajduka,

A pleća mu šira od aršina.

Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubljiv i susretljiv kao i svi Slaveni uopće. Je li stekao iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do pošljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu. On se drži arapske poslovice koja kaže: ”Ispružena strjelica više se ne vraća.”

Naši su muslimani veliki prijatelji lova i junačkih igara. Bosna je jedna od onih rijetkih zemalja u Evropi u kojoj se je sve do danas održao lov sa sokolovima, premda i to malo pomalo prestaje. Lovom sa sokolovima bave se još jedino plemićke obitelji Uzeirbegovića u Maglaju na Bosni i Širbegovića i Smailbegovića u Tešnju. Izvrstne sokolove za lov hvataju u Ozren planini, pa kad su ih izvježbali, idu šnjima u lov. Soko sjedi lovcu na ruci, a na glavi mu crvena kapica. Kad lovac opazi kakvu pticu, skine mu kapu s glave, a on poleti strjelovitom brzinom za njom, uhvati je i donese svome gospodaru. Osim manjih ptica, hvata soko prepelice, trčke i šljuke, a nekada udariće i na mnogo veću pticu od sebe.

Začudo je kako brzo soko upozna svoga gospodara. Već iza nekoliko nedjelja ide on šnjim u lov i neće da ga ostavi. Osim sa sokolovima love neki, osobito manje vrste prica, i sa akmadžama, kopcima.

Soko je muslimanu vrlo draga ptica. On je znak srdačnosti i hrabrosti. Hrabrost se junaka često, ne samo u narodnoj pjesmi, nego i u običnom govoru, uspoređuje sa hrabrosti sokola, jer on u sebi sadržava sva svojstva koja treba da rijese valjana junaka. Hoće li naš musliman da označi brzinu, veli on: ”Brz je kao soko.” Junak je ne samo hrabar kao soko, nego ima i oko sokolovo. Prijatelj zove prijatelja, a junak junaka svojim sokolom. I otac i majka vele sinu svom: ”Sokoliću moj.” U narodnoj pjesmi soko je uz lastavicu listonoša koji zaljubljenima listove donosi:

Beg Mustaj-beg ikindiju klanja,

Siv mu soko na ramena sjeda,

Iz kljuna mu listak knjigu hiti.

Djevojka prispodablja sebe sa prepelicom, a svoga dragoga sa sokolom, pak veli:

Pripelica jeste za sokola,

Za Rizvana ovaka divojka.

Bosanski su muslimani agrikulturan narod. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi onu grudu koju su mu pređi namrli i zato ne prodaje svoje očevine. On to čini samo u velikoj nuždi i u skrajnjoj potrebi. Da su opak neki prodali i da još i danas prodaju svoja dobra i sele u Aziju, uzrok je ponajviše špekulacija bezdušnih ljudi, neprijatelja ovoga elementa, koji su prostodušna čovjeka nagovorili da seli, da se tako u bescijen dočepaju njegova dobra.

Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što ju ljubi bosanski musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikoga Allaha, pa ako ustreba, on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje da sve što se u svijetu događa od Boga suđeno, pa dogodilo se što mu drago; bilo to dobro ili zlo, on ravnodušno podnosi jer zna da mu je to dragi Bog za njegovo dobro već unaprijed odredio.

Bosanski je musliman vrlo ponosan, jer je uvjeren da je stvoren da zapovijeda, a ostali da ga slušaju. Prema tomu on se i vlada, pa je baš zato skoro uvijek tih i sabran, govori malo, a kad govori pazi da ne rekne što nevaljana ili odlična čovjeka nedostojna. Musliman mrzi i prezire onoga koji psuje i ne može da pojmi kako Bog gromom ne zgromi onoga koji ga huli. Putovao sam željeznicom iz Pakraca i Daruvar. U istim kolima sjedilo je više ljudi koji su se u inteligenciju ubrajali, a među njima i jedan musliman iz Banjaluke. Neki od mlađih putnika porječka se sa kondukterom i opsuje mu Boga, a naš musliman mirno ali ozbiljno rekne: ”Bog ti je dao te lijepe oči i ta lijepa usta, da gledaš nebo i da ga slaviš, a ti ga psuješ. To je sramota!” Zaista velika sramota. A tek moral?

Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nada sve, a i siromašak će se rijetko zaboraviti da što ukrade, jer je to čovjeka nedostojno.

Muslimani više čuvstvuju nego li umuju, i zato su, osobito stariji imućniji, koje ne taru brige za egzistenciju, ozbiljniji, zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredijeljenu misao. Neki od njih mogu u tim mislima čitave sate prosjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaretu dane prosjediti ili čitava poslije podneva u hladu hranate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti osjećaju. To je takozvani ćeif.

Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda nijedan narod u svijetu ne poznaje. I kao što Francuzi imaju svoj esprit, tako imaju naši muslimani svoj ćeif. Ali kolike li razlike između ćeifa i esprita? I dok se pod espritom razumijeva nešto spretna, poletnoga, označuje nam ćeif da se čovjek smirio, da se je smirilo ne samo tijelo, nego i duh njegov. Ćeif je ”kada se uzneseš u neko bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kahvu piješ ili grizeš cigar duhana.”

Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni, i gdje se sastaju nema buke ni vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno satali, onako se mirno i rastaju.

Jer su čvrsti u karakteru, naravno je da su konzervativci i da kao takovi mrze sve novotarije. Baš radi toga su se toliko opirali svojim sultanima i baš radi toga su skoro sve reforme turskoga carstva u Bosni i Hercegovini na najveći otpor nailazile. Ima li inteligentnijega muslimana, a i kršćanina u ovim zemljama, komu nije poznato ime i djela glasovitoga pobornika za bosansku slobodu, ponosnoga plemića i junaka ”Zmaja od Bosne”, Husein-kapetana Gradaševića, koji se je godine 1832. na čelu bosanskih nezadovoljnika digao protiv svoga padišaha, sultana Mahmuda II, da oružanom rukom odbrani stari red, i koji je tako skupo platio svoju ljubav za običaje, što ih je od svojih pređa naslijedio!

 

Nastaviće se …

Izvor: ,, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini ”

Autor: Antun Hangi

Za Akos.ba pripremila: Adisa Omerbašić

 

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top