Hana Younis o svojoj knjizi “Biti kadija u kršćanskom carstvu”: Cilj bio kadije dovesti u neugledan položaj

 Bio je to period u kojem je bilo jako teško biti kadija, čak dugo godina nisu primali ni plate, cilj je bio da se dovedu u neugledan položaj, govori Hana Younis, historičarka s Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, dok pojašnjava suštinu svoje najnovije knjige “Biti kadija u kršćanskom carstvu: Rad i osoblje šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini 1878. – 1914.”, objavljene ove godine, javlja Anadolu Agency (AA).

Njena knjiga je jedno od prvih, ako ne i pionirsko naučno djelo, koje temeljito, koristeći bogat arhivski materijal, tematizira pitanje kadija i šerijatskih sudova tokom vladavine Austro-Ugarske Monarhije u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine.

Kadija je naziv za islamskog sudiju koji donosi odluke u skladu sa šerijatskim pravom. Kadija se u načelu bavio samo vjerskim aspektom nekog pravnog predmeta, dakle predmetima oko naslijeđa, vakufima, brakovima i razvodima, iako se teoretski njegova nadležnost protezala i na građansko i kazneno pravo.

Younis, koja se bavi istraživanjem perioda 19. i prelaza u 20. stoljeće i čiji naučni rad je posebno posvećen društvenoj historiji s fokusom na život običnih ljudi i utjecaj velikih događaja na ljudske zajednice, u razgovoru za AA ističe da je tematika šerijatskih sudova i kadija u historiografiji potpuno zanemarena i nedovoljno istražena.

“Iako kadije nisu uopšte bili neznatni ljudi, zapravo je njihov život u tom austrougarskom periodu dobio potpuno drugu perspektivu. Prije nekih sedam godina sam naišla na dokumente koji govore o njihovom radu. Kada sam vidjela brojne obaveza koje su imali i koliko je bilo šerijatskih sudova, onda sam počela da slažem kockice širokog mozaika i trebalo mi je oko sedam godina da napišem ovu knjigu i da neka naredna istraživanja idu dalje u tom pravcu”, kazala je ova historičarka.

– Funkcija kadije u Osmanskom carstvu –

Obnašati funkciju kadije u Osmanskom carstvu je bio izuzetno ugledan i važan čin i obaveza, a kadije su bile neko ko je imao neprikosnovene ovlasti u tadašnje vrijeme.

“Međutim, u 19. stoljeću dolazi do reforme sudskog sistema u Osmanskom carstvu i dolazi do višestepenosti i u Sarajevu kao i u ostatku carstva te počinju da se formiraju i građanski sudovi, strukovni sudovi i kadije gube određene ovlasti nad nekim parnicama. Međutim, oni su još uvijek glavni u svakom sudu bez obzira kako se sud nazivao. U Sarajevu do dolaska austrougarske vlasti imali smo Trgovački sud, Građanski sud i Šerijatski sud. Dolaskom Austrougarske došlo je do formiranja Vrhovnog šerijatskog suda koji je bio nastavak tog stepenovanja u pravnom sistemu”, pojasnila je Younis.

Međutim, kako je dodala, dolaskom Austro-Ugarske Monarhije položaj kadija i drugog osoblja Šerijatskog suda, u koje spadaju vježbenici, odnosno pripravnici, pisari i drugi, potpuno se promijenio.

“Prvih godina od dolaska, Austrougarska je preuzela obavezu Carigradskom konvencijom da neće dirati u ovlasti sultana, posebno kada su u pitanju muslimani, i ona zaista nije dirala u Šerijatske sudove, oni su ostali. Međutim, do 1883. godine kada Austro-Ugarska zvanično proklamuje naredbu o djelokrugu Šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini, ona je uspjela da osoblje Šerijatskih sudova prilično, da tako kažem, raščisti”, kazala je Younis, dodajući da je to bio period u kojem je bilo jako teško biti kadija.

“Vi se odlučite za jednu funkciju koja je izuzetno ugledna i koja je finansijski stabilna, imate prihode koji su obavezujući i onda dođe carstvo koje ima administrativno uređenje, potpuno drugačije, i koje automatski formira Građanske sudove, Vrhovne sudove, Kotarske sudove, oduzima vam ovlasti nad nemuslimanima i ne daje vam kompletne ovlasti ni nad muslimanima. U prvim godinama pokušava eliminisati sve one koji nisu u stanju prihvatiti novu vlast i za koje misle da neće biti podobni za njihovu vlast. Ja sam našla i dokumente o tome da su poticali iseljavanje kadija, dajući im po tri plate unaprijed, što je bilo izuzetno važno, jer kadije u prvim godinama uopšte nisu plaćali. Zamislite uglednog čovjeka koji je završio visoke nauke i govori po nekoliko jezika – kadija koji je radio u Sarajevu, mogao je da radi u Čajniču, ali i u Bursi, Jerusalemu – on je u sklopu tog carstva morao da poznaje jezike, pravo, običaje, on je bio visokoobrazovana osoba, i on se svede da godinama ne prima platu, i vi automatski ne možete više biti ugledni”, pojasnila je ova historičarka.

– Kadije dugo godina nisu primale platu –

Kadije dugo godina u doba Austro-Ugarske Monarhije nisu primale platu jer nisu bili regulisani kao administrativni činovnici.

“Kadije 1883. godine uspijevaju da dobiju, određeni broj njih, zaposlenje kao državni službenici, ali sa minimalnom platom. Neki su radili i po deset godina bez primanja”, kazala je Younis, napominjući da istraživanja i dokumenti pokazuju da se time namjeravala degradirati njihova funkcija i uloga.

“To je zaista bio veliki problem za kadije i za buduću generaciju koja je stasavala i željela da se bavi tim poslom. Imate svakodnevne molbe za malu pomoć koja njima jako puno znači, a osim finansija nisu imali ni ovlasti. Oni su dobili 1883. godine ovlasti da se bave porodičnim pitanjima muslimana”, kazala je Younis, skrečući pažnju da u literaturi i javnosti postoji veliki jaz prema kadijama o tome da su odluke donosili svojevoljno i da su mogli da rade šta žele, što i nije bilo baš tako, kako ona napominje.

“Potvrda za to je i činjenica da godinama nakon dolaska austrougarske uprave nemuslimani insistiraju da pravdu traže pred kadijom. Otvoren je Građanski sud, Vrhovni građanski sud i Okružni sud, ali oni insistiraju na Šerijatskom sudu i čak i ako ih Šerijatski sud odbije jer nema ovlasti da se bavi time, oni se žale Vrhovnom šerijatskom sudu, ne idu Građanskom sudu jer jednostavno žele da se njihov parnice završe onako kako su oni stoljećima znali svoja prava i obaveze. Mislim da su u austrougarskom periodu, možda je to donekle bilo i logično, kadije bile ostatak islamskog carstva koje odlazi i koje u tom kršćanskom carstvu nije bilo ni potrebno. Oni su u pogledu svojih prava često bili potpuno nevidljivi i nije bilo zaista lako biti kadija, posebno u periodu kada dolazi do pokreta za autonomiju i tu su oni prilično zapostavljeni”, objašnjava ugledna historičarka.

– Kadije su bile pod budnim okom –

U to doba su postojali i špijunski izvještaji i široki spektar špijunske mreže koja je svakodnevno pratila svaki pokret kadija, što je potom proslijeđivano Zemaljskoj vladi. Prema riječima Younis, kadije su bile pod budnim okom i njihovo djelovanje nije bilo tako jednostavno kako se iz današnje perspektive to čini, napominjući da nakon okupacije 1878. godine veliki broj obrazovanih muslimana odlazi iz zemlje.

“Odlaze i pravoslavci. Međutim, ostaje jedna intelektualna elita kao što su bile kadije te je svaki njihov pokret vrlo upitan za državu jer su u stanju pokrenuti mase i zato je bilo vrlo važno držati ih materijalno ovisne o Zemaljskoj vladi, odnosno austrougarskoj vlasti. Stoljećima je ovdje vladao šerijatski sistem i ljudi su se navikli na taj sistem pravde, a sve drugo je bilo apsolutno novo i njima nesigurno”, kazala je Younis, napominjući da su kadije bile ograničene u svom radu, pa čak i oko pitanja koja su bila neupitna, kao što su pravna pitanja muslimana.

“Čak i oko pitanja na koja su mogli donijeti presudu, nisu imali ovlasti da ih sprovedu i samim tim nisu mogli određene procedure dovesti do kraja. Obzirom da se radilo o kršćanskom carstvu, bilo je jako teško niti su oni pokušavali da ulaze u sukob sa vlastima. U slučaju da im nisu odgovarali i da su se strogo pridržavali šerijatskih zakona, oni su vrlo brzo bili penzionisani. Ja sam pronašla slučajeve da je jedan kadija penzionisan u 34. godini bez ikakvog obrazloženja, jednostavno im nije odgovarao. On se čak žalio više puta i prijetio na kraju da će se ubiti ako ga ne vrate jer ima malu djecu. Međutim, nisu ga nikada vratili i on se poslije zaposlio u Medresi kao nastavnik”, ispričala je Younis.

– Posljednji je ostao kadija Naili –

Kako napominje, to je bio period promjena i stara ekipa kadija koja je uspjela da ostane uglavnom su 1903. i 1904. godine svi penzionisani.

“Posljednji je ostao kadija Naili. On je penzionisan u 81. godini i prebačen iz Mostara u Sarajevo. Radio je od 1878. godine. Okupacija ga je zatekla na mjestu kadije u Visokom. Dvije godine je bio postavljen samo za vježbenika, odnosno pripravnika. Međutim, nakon te dvije godine on je pokazao da će biti lojalan i čak nakon odlaska u penziju dobiva križ od cara Franje, ali on moli da mu se plati preseljenje iz Mostara u Sarajevo s porodicom jer će inače biti na prosjačkom štapu. On je posljednji iz te grupe koja je penzionisana. Ostali su već završavali ovu Visoku sudsku šerijatsku školu koju je finansirala Zemaljska vlada i svaka prijava učenika je prvo moral biti odobrena od Zemaljske vlade. U prvim godinama se jasno vidi da je to preklapanje dva svijeta”, dodala je.

Poređenja radi, podsjeća da je biti kadija u Osmanskom carstvu značilo da ti ljudi imaju sve ovlasti i da su stoljećima bili skoro do sultana, islamskog vladara, po hijerarhiji.

“Biti kadija je bilo izuzetno ugledno. Tu nije postojao niko ko bi mogao utjecati na ugled i presude kadije. Mogli ste se žaliti, ali to je bio položaj koji je bio veoma ugledan i materijalno stabilan, a u austrougarskom periodu čak i njihova plata nije bila sigurna dugo godina, što je jasna razlika”, napominje Younis, koja smatra da je cilj bio da se kadije dovedu u neugledan položaj.

Prema rezultatima njenih istraživanja, 1885. godine u Bosni i Hercegovini je bilo 48 kadija, a 1915. godine 72, ali je vježbenika bilo mnogo manje.

“To nam ustvari govori da je zainteresovanost za tu struku zapravo opala jer nema prvog stepena, vježbenika, a ovih 72 kadija su bili apsolutno lojalni ljudi”, zaključuje historičarka na kraju razgovora o tom burnom historijskom periodu u kojem se jasno naziru sukobi zakona, običaja, vrijednosti i normi dva pravna sistema i dvije civilizacije.

Younis je rođena 24. decembra 1976. godine u Sarajevu. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2012. godine, odbranivši tezu “Trgovačka elita u Sarajevu 1851-1878. godina”. Osim ove knjige objavila je više naučnih radova i knjige “Al-hayat bayn al-šarq wa al-garb” (Život između Istoka i zapada), “Daša Jelić: pogled u život jedne žene u posljednjim decenija osmanske uprave u Sarajevu”, “Od dućana do pozorišta, sarajevska trgovačka elita 1851-1878” i “Svakodnevni život u Sarajevu 1850-1878”.

Akos.ba