Halid ibn Velid, čovjek koji je moćni Bizant bacio na koljena

Halid ibn Velid je rođen u Mekki 592. u plemenu Kurejš, istom plemenu u kojem će se roditi pastir i kasniji trgovac Muhammed, sin Abdullaha, sina Hašima. Pleme Kurejš bilo je najvažnije arapsko pleme, s obzirom na to da su upravljali Kabom, svetim mjestom svog naroda. Takav povlašteni položaj stvarao im je veliki ugled i donosio mnogo prihoda od hodočasnika koji su svake godine dolazili sa svih dijelova Poluotoka. Pojava poslanika Muhammeda a.s. bila je trn u oku Kurejšija, koji su se plašili, prije svega, da će nova monoteistička vjera uništiti njihovu ekonomiju i učiniti ih beznačajnim među arapskim plemenima. Poslanika Muhammeda a.s. su prvo pokušali „urazumiti“, zatim podmititi, a potom prijetnjama i nasiljem protiv njegovih sljedbenika slomiti novi pokret, koji je ubrzo uhvatio korijen u rivalskom Jesribu, odnosno Medini. Protiv Medine su Kurejšije vodile nekoliko bitaka, poput bitke na Bedru, koju su muslimani dobili, bitke na Uhudu, koju su Kurejšije dobile pod komandom Halid ibn Velida, te bitke na Hendeku (jarku) također pod komandom Ibn Velida, koja je završena bez pobjednika.

Savremenici kažu da je poslanik Muhammed a.s. bio impresioniran vojnim znanjem Halida ibn Velida,te njegovim držanjem u toku borbe, što je saopćio i njegov bratu Velidu ibn Velidu tokom pregovora između Mekke i Medine. “Čovjek kao što je Halid, ne može se držati dalje od islama još dugo“, rekao je tada Poslanik.

Vrlo brzo, krajem maja 629. Halid ibn Velid će stići u Medinu i primiti islam.

To će imati nesagledive posljedice po novu, mladu vjeru i njeno širenje. Pod komandom Ibn Velida već iduće godine muslimani osvajaju Mekku. Ibn Velid se ovdje ne zaustavlja, te će ubrzo pod muslimanskom rukom biti cijeli Arabijski poluotok, ali sve će to biti malo za vojskovođu kao što je ibn Velid.

Već 633. on nanosi poraz za porazom moćnoj perzijskoj armiji, zauzimajući Irak. Dok se još tamo uspješno borio, dobija naredbu od halife Ebu Bekra da krenu u vojni pohod na Siriju, tada pod vlašću Bizantinaca sa svojih 4.000 konjanika. Istovremeno Ebu Bekr je poslao još četiri vojske na granicu Sirije. Na halifin poziv Halid je krenuo prijekim putem, kojim vjerovatno niko prije, a ni poslije nije s vojskom prošao. Deveti dan stigao je u Siriju. Ostala četvorica vojskovođa izabrala su Halida ibn Velida za glavnog vojskovođu. Čuvši za to bizantski car Heraklije skupio je ogromnu vojsku od 200.000 ljudi pod zapovjedništvom svoga brata Teodora. U krvavom okršaju u dolini rijeke Jermuk, koji je trajao dan i noć, bizantska vojska, četiri puta brojnija, 634. godine je poražena. Bizantski vojskovođa Teodor je poginuo, a vojska se razbježala. Bio je to kraj bizantinske vladavine Sirijom. Car Heraklije, kada je čuo za poraz, rekao je: “Zbogom Sirijo! Kako izvanredno lijepu zemlju dobija neprijatelj”. Pred sami početak bitke na Jermuku stigla je vijest o smrti halife Ebu Bekra, ali i ukaz novog halife h. Omera kojim Halida ibn Velida razrješava dužnosti glavnog zapovjednika, a za novog zapovjednika imenuje Ebu Ubejdu ibn el_Džerraha. Halid je u svom taboru mirno saslušao glasnika, ali vojsci ni jednu od te dvije vijesti nije rekao pred početak bitke. Kada je bitka završena, Ebu Ubejdi je predao ukaz o imenovanju. U septembru 636. godine, tačnije 19. septembra, muslimanske ruke past će Damask. Halid ibn Velid s jedne strane i Ebu Ubejde s druge strane ušli su pobjedonosno u grad. Poslije pada Damaska islamska vojska zauzimala je jedan po jedan sirijski grad.

Omer i Halid ibn Velid nikada nisu imali dobre odnose. Čim je stupio na dužnost, Omer je Ibn Velida razrješio dužnosti vrhovnog komandanta muslimanske vojske. Halid ibn Velid nastavio je dobivati bitku za bitkom, njih više od 100, osvojivši Bejrut, Jeruzalem i cijelo područje današnjeg istočnog Sredozemlja. Iako je Ibn Velid bio veoma popularan među Arapima i svojim vojnicima, to ga nije spasilo. Otpušten je iz služe 638. godine. Halifa nije mogao oprostiti ubistvu vođe plemena Benu Temim, Malika ibn Nuvejra, te činjenicu da je nakon toga oženio udovicu ubijenog poglavice, kao i to što je Halid volio samostalno donositi odluke.

– Ja nisam otpustio Halida jer sam na njega bio ljut ili zbog njegovog nepoštenja, nego stoga što su ga ljudi slavili i bili zavedeni. Bojao sam se da bi se ljudi oslonili na njega. Želio sam im dati do znanja da je Allah taj koji nam daje pobjedu i da ne bi na Zemlji smjelo biti nereda, govorio je halifa.

To je bio kraj vojne karijere Halida Ibn Velida.

— Borio sam se u tako mnogo bitaka tražeći šehadet, tako da nema tačke na mom tijelu bez ožiljka ili rane od koplja ili mača. I sad sam tu, umirem na krevetu poput stare kamile, rekao je na samrtnoj postelji u sirijskom gradu Homsu godine 642.

Nakon ovih riječi njegova supruga mu je rekla: “Dobio si titulu Sejfullah – Allahova sablja, a Allahova sablja nije da se razbije, te time i nije tvoja sudbina umrijeti tako, već umrijeti kao pobjednik.”(stav.ba)

akos.ba