Hadž, krunski ibadet
Allah dž.š., Gospodar svemira, odredio je od dana stvaranja Kosmosa da godina ima dvanaest mjeseci, od kojih su četiri sveta. To su: muharrem, redžep, zul-ka’de i zul-hidže. Pored svetih mjeseci Allah je na poseban način odlikovao i iznad ostalih mjeseci izdigao mjesec ramazan. Nakon mjeseca ramazana, za muslimane su najvažniji sveti mjeseci u kojima se izvršavaju obredi hadždža. Mi se upravo nalazimo u tim svetim mjesecima kada se hadždžije pripremaju na veličanstveni put i kada su mnoga mjesta širom naše domovine ispunjena ikar dovama. Hadždž je jedan od pet stubova zgrade islama,naređen je Kur’anom i sunnetom Muhammeda a.s. Obredi hadždža vežu se i podsjećaju na Ibrahima a.s., oca svih monteističkih religija, tj. „Hanifa“, kako ga Kur’an naziva. Ibrahim a.s bio je Božiji poslanik, prvi od pet ulul azm-najodabraniji Allahovih poslanika na zemlji. Pored toga, za njega se vežu događaji poput obnavljanja Kabe i prinošenja žrtve kurbana. Obred hadžddža u šerijatskom pravu se definiše kao podsjeta svetim mjestima Mekke s ciljem postizanja Allahovog zadovoljstva. Obaveza obavljanja hadždža pada na dužnost svakom punoljetnom, umno i fizičko zdravom, slobodnom i imućnom muslimanu i muslimanki jednom u životu, te se zbog toga ovaj ibadet naziva životnim, krunskim i pečatom ibadeta. Njime se predstavlja kompletnost i savršenstvo vjere. Poziv na hadždž je davno obznanio Allahov poslanik Ibrahim po naredbi svoga Gospodara, sadržanoj u 27. ajetu sure Hadždž:
„I oglasi ljudima hadždž! Dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim, dolazit će ti iz mjesta dalekih.“
Jedna od izreka koju su nam u nasljedstvo ostavili velikani ovog ummeta je da je vrijeme najbolji komentar Kur’ana. Primjetno je da danas ljudi sa sve četiri strane ove zemaljske kugle pristižu u danima hadždža u Mekku, s ciljem dovođenja na mjesto te veličanstvene Allahove zapovijedi, što potvrđuje istinost Kur’ana. Kada bi se u medijskom prostoru dovoljno pažnje posvetilo ovom događaju, primjetilo bi se da se u svijetu u toku godine ne dešava nijedan događaj ovolikih razmjera. U tim danima rijeke ljudi sljevaju se u sveti grad Mekku, svi kao jedno u bijelim ihramima koračaju satima prema svetim mjestima. U tim danima zbog priliva velikog broja ljudi saobraćaj u ovom gradu ne funkcioniše, što na poseban način doprinosi tome da se atmosfera hadždža još bolje doživi i prenese drugim ljudima.
Hadždžski obredi i njihov smisao
Poslanik a.s. nam je u jednom hadisu oporučio da hadždžske obrede uzmemo od njega, te je to praktično pokazao svojim ashabima, a oni su, raširivši se po svijetu s ciljem prenošenja riječi tevhida na sve djelove zemaljske kugle te oslobađanja ljudi od robavanja stvorenjima (pozivajući ih ka robovanju Stvoritelju), do nas i donijeli propise i obrede hadždža.
Prema hanefijskom mezhebu tri su hadždžska farza koje hadždžija mora obaviti, kako bi mu hadždž bio primljen kod Godpodara. Prvi hadždžski farz je nijjet i oblačenje ihrama. Prema večini islamskih učenjaka nijjet riječima za namaz, post, abdest i ostale ibadete nije obavezan, za razliku od hadždža kada sve hadždžije zajedno donose nijet i time šalju poruku tevhida cijelom čovječanstvu. Svi hadždžski obredi su u znaku izgovaranja telbije i tekbira, iskazivanja odanosti i veličanja najvećeg Gospodara. Hadždžija izgovarajući tekbir poručuje i ubjeđuje sebe da je Allah najveći – veći od svakog problema na kojeg u životu može naići, te s tom parolom ide kroz život nikad ne posustajući pred problemima i iskušenjima koji ga pogađaju. Pored tekbira, izgovaranje telbijje je poseban ukras hadždža; ponavljajući te riječi hadždžija svjedoči jednoću Gospodara svemira, iskazuje hvalu i zahvalu, svaku blagodat i svu vlast pripisuje Uzvišenom Gospodaru, pored kojeg drugog božanstva nema. Oblačenje ihrama, dva bijela čaršafa, asocira na dan kada ćemo svi stati pred Gospodara, poredani u redove, i kada će svako pojedinačno doći pred Allaha i odgovarati za svoja djela. Na tom velikom događaju niko neće imati privilegiju, bez obzira na to što je na dunjaluku bio privilegovan položajem, imetkom ili velikim porodom, baš kao što i na hadždžu niko nema privilegiju da obuče bilo kakvu drugu odjeću mimo ihrama.
Boravak na Arefatu u periodu od podne namaza pa do zalaska sunca je farz za hadždžiju, devetog dana zul-hidždžeta. Ukoliko bi hadždžija propustio boravak na Arefatu, njegov hadždž ne bi bio primljen i prema tome dužan je da sljedeće godine ponovi hadždž. Boravak na Arefatu simbolizira ljudski život od punoljetstva do smrti. Kao što čovjek koji propusti boravak na Arefatu nema nikakve koristi od hadždža, tako isto osoba koja u periodu od punoljetstva do smrti ne spozna svoga Stvoritelja, bez obzira na sva ostala znanja koja je u životu naučio i diplome koje je stekao, njegov život je propao i na Sudnjem danu će biti od onih koji će moliti Gospodara Svemira da im pruži priliku da proborave jedan trenutak na zemlji kako bi Njemu učinili barem jednu sedždu. Međutim,takva prilika neće biti pružena i zauvijek će biti u među nesretnima. Dan Arefata je najodabraniji dan u godini, kako za hadždžije tako i za one koji su kod kuće. Allah dž.š. u tom danu prostire Svoju milost na sve hadždžije, kao i na one koji se nalaze u dovama hadždžija, što eksplicitno ističe Poslanik a.s. u vjerodostojnom hadisu koji bilježe Buharija i Muslim: „Šejtan nikada nije viđen manjim, posramljenijim,jadnijim i ljućim-kao što je na dan Arefata“. Sljedeći hadis na najbolji način oslikakava i prikazauje o kolikoj se Allahovoj milosti zapravo radi: „Najveći griješnik je onaj čovjek koji dođe i stane na Arefat, pa pomisli da mu Allah neće oprostiti“. Ovaj hadis, iako sa slabim lancem prenosilaca, ukazuje kakvo čovjek treba imati mišljenje o svom Gospodaru. Od izreka učenjaka ovog ummeta koju ćesto koristimo u govorima o Allahovoj milosti je: „Najveći griješnik je onaj koji pomisli da je njegov grijeh veći od Allahovog oprosta i njegove milosti“, što se apsolutno podudara sa ovim hadisom. Treći i posljednji hadždžski farz je počasni tavaf oko Bejtullaha, Allahove kuće, podignute na temeljima tevhida. Obilaženje sedam puta oko ove Kabe u smjeru suprotnom od smjera kretanja kazaljke na satu predstavlja utopljavanje sa cijelom prirodom koja na taj način slavi, veliča i prvernstveno ukazuje na Stvoritelja koji je sve s mjerom stvorio.
Nagrada za Hadždž
Allah dž.š. počastio je ovaj ummet velikim počastima. Prva i največa počast je što smo sljedbenici najodabranijeg poslanika Muhammeda a.s., te nam je Allah dž.š. na osnovu toga pružio priliku da u ovom relativno kratkom periodu provedenom na dunjaluku postignemo ono čime ćemo moći izazvati Allahovu milost na nas i zauvijek se pridružiti skupini sretnih i odabranih. Jedna od takvih prilika je hadždž, koji smo, kao što smo naveli, dužni obaviti samo jednom u životu i za koji ne postoji druga nagrada do Džennet, kako nas je obavijestio posljednji Allahov poslanik. Naravno, da bi Gospodar primio hadždž, musliman mora ispuniti nekoliko uvjeta. Prvi uvjet se ispunjava prije samog hadždža, i to prikupljanjem halal imetka koji će nam biti sredstvo odlaska. Ukoliko u tom imetku ima tuđih prava, naš prvi uvjet nije ispunjen te prema tome nemamo potrebu ići na hadždž, je bi smo tim činom iskazivali nepoštovanje prema Allahovoj zapovijedi i pokušali, da nas Allah sačuva, prevariti Allaha, što je jedna od osobina licemjera koji će, prema Kur’anskom tekstu, biti na dnu džehennemske provalije. Nakon ove pripreme, potrebno je da istinski srcem odlučimo da ovaj obred izvršimo isključivo radi Allahovog zadovoljstva, a ne, da nas Allah zaštiti, radi posticanja pozicije i slave na ovom kod Gospodara bezvrijednom dunjaluku i tako postanemo od onih koji Allahovu vjeru prodaju za nešo što malo vrijedi. Na osnovu ovog vidimo da proces obavljanja ovog obreda počinje mnogo prije oblačenja ihrama. Ispunitelj ovih preduvjeta s pravom se naziva Allahovim gostom, što je veličanstvena počast data samo hadždžiji, borcu na Božijem putu i onom koji obavlja umru, kako nas je tome podučio Poslanik koji ne govori po svom hiru. Hadždžija još na dunjaluku ima priliku osjetiti nešto od džennetske imovine, poput crnog kamena, za koji je naučno dokazano, od strane nemuslimana, da nije sa zemlje. Prema nekim predanjima, kada hadždžije ulaze u sveti grad Mekku, dočekuju ih čisti meleci i rukuju se sa svakim hadždžijom pojedinačno. U našoj domovini dobri preci su imali običaj da ljube ruke hadždžija, baš zbog ovih počasti koje su doživjeli (doticanje džennetskog kamena), te su na taj način iskazivali čast prema Allahovim svetinjama i Njegovim gostima.
Autor: Kemal Čedić
Akos.bA
