Govor američke ambadasorice Power nakon što je Rusija uložila veto na rezoluciju o genocidu u Srebrenici

Hvala vam, zamjeniče generalnog sekretara Eliasson i visoki komesaru Zeide za vaše odlične prezentacije.

Bila sam 24-godišnja novinarka u julu 1995. godine koja je živjela u Sarajevu kada su bosanski Srbi krenuli na Srebrenicu. Bila sam tamo kad mi je – nekoliko dana nakon što je zaštićena zona Srebrenica pala – kolega prvi put rekao o izvještajima o masovnim pogubljenjima.

 “Ne,” je sve što sam mogla reći. “Ne”

Čak i nakon što sam živjela u ratnoj zoni i pod opsadom, i čak nakon što sam vidjela bezbroj zlodjela, nisam mogla vjerovati da bi snage bosanskih Srba mogle ubiti svakog muslimanskog muškarca i dječaka kojeg su uhvatili. Uprkos svim brutalnostima tog strašnog rata, ovo je bio jedini horor. To je bio genocid. To je činjenica koja je više puta dokazana od strane međunarodnih sudova. Kada sam saznala da Rusija planira da stavi veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a povodom genocida u Srebrenici, priznajem da sam imala sličnu reakciju.

“Ne”, rekla sam. “Ne”

Zašto bi Rusija glasala da negira priznavanje genocida u Srebrenici? Današnje glasanje je važno. Bilo je izuzetno važno porodicama žrtava genocida u Srebrenici. Ruski veto je srceparajući za te familije i to je dodatna mrlja na duši ovog Vijeća.

Provela sam desetu i petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, u Srebrenici. U 2005. godini, susrela sam se sa svojim bivšim kolegom, novinarom Davidom Rohdijem, koji je ovdje sa nama danas. U avgustu 1995. godine, nekolio dana nakon masakra David je bio taj koji je otkrio nogu koja je virila iz masovne grobnice u šumi i poljima Nove Kasabe. Nakon toga, on je otkrio gomilu štapova i hrpe naočala. Štapovi od staraca koji su pogubljeni iz jednog razloga, jer su bili bosanski Muslimani.

Godine  2005. David i ja pridružili smo se bosanskim familijama kojima su članovi porodica masakrirani dok su hodali duž rute koju su mnogi muškaraci i dječaci Srebrenice koristili bježeći iz pale zaštićene zone. Porodice su slijedile putovanje svojih najmilijih unazad. Sve duž rute, iako je bilo deset godina od genocida, nailazili smo na ostatke ljudskih žrtava. Ostatke odjeće. Cipela. Odbačenih ličnih karata. Čak i razbacane fragmente kostiju koje su virile iz zemlje.

U 2010. godini, kada sam predvodila SAD Predsjedničku delegaciju u Srebrenicu, u ime predsjednika Obame, istim putem sam išla ponovo. Među onima na maršu bilo je mnogo djece od onih koji su ubijeni u Srebrenici. Većina su tinejdžerice i mlade žene koje su odrasle bez očeva i braće. Bilo je mnogo manje mladih muškaraca nego žena na šetnji – obeshrabrujući rezultat činjenice da je toliko mladih dječaka bilo pogubljeno. Ostaci su i dalje iskopavani i sahranjivani. Jedna majka koju sam srela u Srebrenici je zakopavala četvrtog od svojih pet sinova u masovnoj grobnici u centru grada. Ona je i dalje u potrazi za posmrtnim ostacima petog sina. To je istina i bol ove majke na koji je Rusija stavila veto danas!

Zašto bismo  trebali nastaviti obilježavati mukotrpno putovanje tih žrtava ‘? Ili zašto, što se toga tiče, se mi i dalje okupljamo – bilo da je to ovdje u UN-u, ili u Srebrenici – radi obilježavanja ovog dana, i da prepričamo nesretne sudbine ovih žrtava?

Mi ponovo posjećujemo to mjesto tako da možemo pokušati naučiti iz našeg kolektivnog neuspjeha – a pod ovo “našeg”, mislim na svijet, Vijeće sigurnosti, a posebno one vlade, uključujući i moju, koje su imale moć da spriječe ono što se dogodilo, ali nisu!

Bošnjaci su mislili da će biti zaštićeni zastavom UN-a i principima za koje je on stajao; oni su utočište potražili u mjestu koje se doslovno zove “zaštićena zona”. Ipak, kada su snage bosanskih Srba testirali spremnost UN-a da zaštiti civile pod svojom zaštitom, mirovne snage su se  izgubile, a bosanski Srbi su krenuli naprijed. Prvo su presjekli dotok goriva i druge osnovne potrepštine; onda su napali ispostave mirovnih snaga; onda su razoružali i ponižavali same mirovne snage. Obećani vazdušni udari NATO-a nikada se nisu ostvarili.

Mi sada također imamo komemoraciju o Srebrenici kako bi pokazali našu stalnu posvećenost pozvu na odgovornost počinilaca ovih zvjerstava. Počinioci genocida u Srebrenici ubili su više od 8.000 muškaraca i dječaka Muslimana i silovali bezbroj žena i djevojaka, dijelom i zbog toga što su smatrali i bili uvjereni da oni neće nikada biti kažnjeni. Zato je toliko važno da su svi optuženi nalogodavci i komandanti genocida u Srebrenici, posebno Ratko Mladić i Radovan Karadžić, sada na sudu za zločine u Hagu. To pokazuje da je ruka pravde duga i daće nasilni režimi – od Assadovog režima koji ubija plino svoj narod, do vlade Sjeverne Koreje koja izrabljuje svoje ljude na smrt u gulazima – jednog dana morati da odgovaraju za svoja zlodjela.

Sada, kao što smo danas vidjeli, neki politički lideri i grupe negiraju da se dogodio genocid u Srebrenici ili ne žele da ga priznaju. Lider bosanskih Srba Milorad Dodik prošlog mjeseca naziva genocid, “najveća prevara dvadesetog stoljeća.” Čuli smo takve izjave od poricatelja holokausta, pa čak i, u novije vrijeme, od poricatelji genocida u Ruandi. Pojedinci koji koriste takve fraze ponižavaju sebe i dovode u zabludu one za koje tvrde da ih predstavljaju. Genocid se dogodilo u Srebrenici. To je zaključak od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde zasnovan na brdima dokaza. Odbijanje da se prizna da se genocid desio nije samo duboko bolno za žrtve i njihove obitelji koje su već izdržale toliko, već je i prepreka pomirenju. Zamislite da ste majka tih pet sinova ubijenih u genocidu u Srebrenici, id a vam kažu da je negiranje genocida put ka pomirenju. To je ludilo – ludilo motivisano sličanom negacijom bosanskih Muslimana koje je pomoglo da se ubrza pokolj u Srebrenici na prvom mjestu.

Dokle god istina bude odbijana, da li ovdje u ovom Vijeću ili u regiji, ne može biti smislenog pomirenja. Zamislite da je ovo naše familija, da li bi smo se pomirili kada je uskraćeno naše postojanje? Nema stabilnosti u poricanju genocida. Ovaj savjet je učinio sve što je u njegovoj moći da se privoli Rusija za ovu jednostavnu rezoluciju koja nije čak ni imenovala počinioce. Ali, Rusija je imala crvenu liniju; rezolucija nije mogla spomenuti genocid u Srebrenici. NIje mogla spomenuti tu činjenicu. Prije dvadeset godina međunarodna zajednica nije uspjela da zaštiti ljude koji su našli utočište u Srebrenici, a rezultat je bio genocid. Danas, zbog odbijanja Rusije da nazove ono što se dogodilo u Srebrenici svojim pravim imenom, genocid, Vijeće ponovno nije bilo na nivou svoje odgovornosti. Ovo je veto na dobro utvrđene činjenice dokumentovane stotinama hiljada stranica iskaza svjedoka, fotografskim dokazima i fizičkim forenzičkim dokazima na koje sam nailazila tokom marša.

Mi moramo i dalje neumorno tragati za punom istinom o Srebrenici. Ostaci više od 1.000 žrtava su i dalje tamo. Oni nas i dalje progone, a mi se ne može smiriti dok svi oni ne budu nađeni. Samo otktivanjem ove istine – i to samo priznavanjem ovog genocida, težine ovog genocida, i kako ga mi nismo spriječili – ćemo biti u mogućnosti da pomognemo regionu da iskorači iz takvog mračnog dijela svoje istorije, pomoći im da krenu prema većem pomirenju, kojem svi tražimo, i da ispunimo obećanje o sprečavanju genocida u našem vremenu.

Hvala.

Izvor: huffingtonpost.com

Prevod: Akos.ba