GIDEON LEVY: Rafah odmah
Gideon Levy, kolumnista Haaretz, jedno od najvećih i najsvjetlijih imena svjetskog novinarstva, nagrađivani novinar koji živi u sjeni stalnih prijetnji smrću, napisao je novu kolumnu za izraelski dnevnik; prenosimo je u cijelosti
Desnica želi još, još, još. Isto tako i mnogi Izraelci koji se ne smatraju desničarima. Svi mrtvi, invalidi, raseljeni i izgladnjeli stanovnici Gaze do sada nisu dovoljni. Žele više. Ispred kuće čelnika desničarske vlade u jerusalemskoj ulici Gaza (na hebrejskom, Azza), desničarski skup održat će se u četvrtak navečer: “Tražimo pobjedu! Rafah odmah.”
Katastrofom pogođeni grad utočišta, u koji je Izrael strpao više od milion siročadi, ožalošćenih, gladnih, invalida i siromašnih, postao je meta za zadovoljenje cjelokupne želje. Bez Rafe nema pobjede.
Ovaj slijed asocijacija je lud. Historija izraelskih ratova ukratko, od osvajanja Rafe do osvajanja Rafe, preko naselja i mirovnih pokreta i svih ludosti i zla koje je posijano na tom putu. Uoči mogućeg osvajanja Rafe, jedni traže Rafu, a drugi zahtijevaju oslobađanje talaca. Niko ne kaže ne osvajanju Rafe. Nijedan rezervista ne prijeti da će odbiti služiti u Rafi, ako Izrael napadne grad. Nasuprot žudnji za krvlju i osvetom nema protivničkog tabora. Samo protiv Benjamina Netanyahua, glavnog krivca, ali ne i jedinog, postoji odlučan tabor.
Nema protivljenja ratu, kao što smo govorili od dana kada je počeo. Niti nakon šest mjeseci. Poziv “Ne Rafi” čuje se samo iz Washingtona.
Poziv “Ne Rafi” još uvijek nije dovoljno jak ni iz Washingtona. Još mu se ne pridružuju konkretne prijetnje. Samo Washington sada može spasiti Rafu, a Rafa mora biti spašena. Njegovi stanovnici i izbjeglice dovoljno su propatili.
Teško je znati šta Netanyahuu prolazi kroz glavu kada kaže da je datum za Rafu već određen.
Je li sve u ugađanju koalicijskim partnerima? Vjeruje li on doista da ćemo pobijediti ako samo osvojimo Rafu? A kada kaže “ne” Amerikancima, šta misli? “Ne sada”? Misli li to ozbiljno? Možda je njegovo “ne” privlačnije od “da”? Bez Rafe, rat je gotov. S Rafom rat nije dosegao vrhunac.
Hiljade će u četvrtak navečer stajati u ulici Azza u srcu Jerusalema i zahtijevati invaziju na Rafu. Šta im točno prolazi kroz glavu? Šta misle da će postići osim potpunog zadovoljenja svoje krvožednosti? Je li neko od njih vidio slike iz Rafe? I ako je tako, je li im bilo stalo? Norveški radio emitirao je ove sedmice priču o starijem zatočeniku iz Gaze koji je pušten iz jednog od zatočeničkih logora koje je Izrael sagradio nakon što su mu amputirane desna ruka i lijeva noga, vjerojatno kao posljedica oštećenja izazvanih vremenom koje je prove svezan.
Ljudima u ulici Azza to neće biti važno. Ostali Izraelci koji ne čitaju Haaretz ne znaju šta se događa u logoru Sde Teiman. Većina njih ne želi znati.
U ovom ratu neće biti pobjede; znali smo to od početka. Možda će se dogoditi čudo i neće biti invazije na Gazu. Ali žudnja za Rafom je užasna. Je li to samo krvoločnost? Mržnja prema Palestincima i želja za osvetom sedmog oktobra? A možda su i nekretnine te koje ponovno mame, kao 1967. godine?
Ljudi koji će u četvrtak navečer stajati u ulici Azza i tražiti uništenje najvećeg grada utočišta na svijetu danas – nakon što smo uništili sve na njegovom sjeveru – zli su ljudi.(stav.ba)
akos.ba
