Strah me tehnologije koja je do te mjere razvijena da može pronaći djevojčicu u Srbiji koja liči na djevojčicu u Francuskoj.

 Piše: Nataša Gaon Grujić

U petak nas je sve potresla vijest o otmici dvogodišnje djevojčice Maše. Oteta je iz ruke svoje majke. Nakon dva sata policijske potjere, djevojčica je vraćena roditeljima i svi smo odahnuli.

Brzina kojom se, na svu sreću, djevojčica, ponovo, našla u zagrljaju svojih roditelja, činjenica da, čini mi se, samo što smo pročitali vijest o otmici, pročitali smo i vijest o sretnom pronalasku, stvorila je, mada mi toga i nismo svjesni, prividan osjećaj sigurnosti.

Već u subotu, desilo se nešto novo, nešto što je više okupiralo našu pažnju, od priče o otetoj djevojčici.

Osjećaj straha

Međutim, čitajući o razlozima otmice, čitajući o načinu na koji su  otmičari pronašli Mašu i zašto baš Mašu, u meni je pokrenuo jedan sasvim novi osjećaj straha. Sigurno je svako od vas doživio da nakon prvog osjećaja straha kojim ne možete upravljati i van je kotrole vašeg tijela i uma, osjetite ponovo strah. Ovoga puta kontrolišete uzrocima i postajete svjesni svih posljedica.

Ne znam koji je strah gori, onaj kojim ne upravljate, ili ovaj drugi koji je u vašim rukama. Ipak, ova druga dimenzija straha vam pruža mogućnost da neke stvari promijenite, jedna od tih su, možda, i  Facebook profili.

Kako doživljavamo Facebook?  Kao prostor druženja sa prijateljima? Prostor za razmjenu informacija? Prostor za dijeljenje mišljenja? Prostor za dijeljenje naše intime? Koliko je naš privatni život, uopšte, sa ili bez Fecebooka zaštićen?  Znamo li uopšte koliko nama neznanih ljudi „čeprka“ po našoj intimi? Da li su nam profili zaštićeni i od ljudi kakvi su Mašini otmičari?  

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Fotografije djece na Facebooku: Mamci otmičarima?