Fehim Nametak: Novi pravopis odbijam s indignacijom
U tragičnoj su zabludi intelektualci koji smatraju da je inkluzivnost novog pravopisa ispravan put u borbi za bosanski jezik. Borba za bosanski nije lingvistička, već politička. Ne može se lingvističkim mehanizmima rješavati pitanje nominacije bosanskog jezika. Stvaranje standardnog jezika, što je pisao i sam Halilović 1995. godine, tokom svoje druge razvojne faze, uvijek je politički čin
Kod nas sve može. Zapravo, s ovim se pravopisom, ako ga prihvatimo, a ja to sigurno neću učiniti, vraćamo na srpsko-hrvatski jezik, koji više nigdje ne postoji, jer ni Srbi ni Hrvati ga ne priznaju. Znači, ostavljali bi ga samo nama ovdje zahvaljujući Senahidu Haliloviću. Naprosto sam ljut na ovaj postupak, tim prije što sam bio u komisiji za izradu Pravopisa iz 1996. godine.
Ne znam koga je Senahid mogao konsultirati prilikom izrade ovog pravopisa osim Sabine Ćudić i Tarika Haverića, i takvih tipova koji direktno rade na našem uništenju, našem nestanku i utopljavanju. Ovo govorim u slučaju da je Halilović ikoga konsultirao. To mogu biti ljudi isključivo ove orijentacije i tog usmjerenja. Što se tiče nekih ozbiljnijih konsultacija, nisam čuo da je s nekim stručnjacima imao bilo kakvu saradnju. Ovdje mislim na književnike, historičare, filozofe. Ovaj pravopis odbijam s indignacijom i sigurno ga neću nikad koristiti.
Slušao sam i Senahidov intervju. Morao sam napola tog intervjua prekinuti i ugasiti televiziju. On mi liči na ono što se nekada govorilo, a u Dubrovniku je to nekada bila istaknuta parola: “Sa svakim lijepo, ni s kim pošteno.” Ovo je potpuno uništenje bosanskog jezika. Prilikom izrade Pravopisa iz 1996, možda je pretenciozno reći, ali tada sam kao orijentalista dao nekoliko savjeta koje je Senahid tada usvojio, a usvojili su to i rahmetli Muhsin Rizvić, i Alija Isaković, i Munib Maglajlić, kao i svi drugi koji su učestvovali u izradi Pravopisa.
Ovo sad što je urađeno, to je poraz. Nekako, na svim razinama doživljavamo poraze. Zašto će nam srpsko-hrvatski jezik? Neće ga ni Srbi, ni Hrvati, ni Crnogorci, a mi ga sada iz mrtvih vadimo i kažemo sebi da kod nas može sve. E pa ne može! Ovdje ću navesti jedan primjer. Predavao sam studentima koji su sada saradnici na Al-Jazeeri. Uporno sam im godinama govorio da se sirijski grad zove Halep, a ne Alep kao što se danas govori i piše u skoro svim medijima.
Drago mi je da jedino Al‑Jazeera i moji studenti uvažavaju naziv Halep. Ako to Italijani ili Francuzi ne mogu izgovoriti, pa ne moramo mi to prihvatiti i izbrisati glas “h”. Mi se nikada nismo stidjeli svog bosanskog jezika i nikada nismo ni znali drugačije govoriti nego što govorimo. To je jezik naših predaka, a mi bismo trebali da ga se sada odreknemo. Za takvo što nema nikakvog razloga osim što zbog bolesnih kompleksa manje vrijednosti neki među nama pokušavaju svakome da se dodvoravaju.
Prof. dr. Fehim Nametak je turkolog i prevodilac.
