Evropa treba iskoristiti bosansku mudrost periferije
Svake godine dolaze Česi u Bosnu, ponekad i pješke, pa i biciklom, da bi se uvijek iznova divili čarobnoj dinarskoj prirodi, ali najviše da posjete dragulj, Sarajevo, njima najbliži Istok ako se gleda iz Praga. Sarajevo, veliku kulturnu raskrsnicu na koju su pored osmanskih arhitekata i češki nekad davno ostavili trag, tragajući za odrazom čara balkanske mješavine, kako je na to gledala austrijska modernost.
Na duže vrijeme dolaze u ovaj grad i studenti, koji upravo Sarajevo biraju za mjesto boravka u toku programa Erasmus: mogli bi oni ići u Njemačku ili Britaniju, ali svake godine za taj grad se odluči nekoliko mladih ljudi, koji su od drugih čuli da je Sarajevo mjesto koje se ne zaboravlja, a Sarajlije ljudi među kojima se Čeh osjeća kao kod kuće. U posljednje vrijeme počeli su dolaziti i profesori sa studentima i iz drugog razloga, ne samo da provedu lijepe trenutke uz kafu i ćevape nego i da od Sarajeva i od Bosne uče.
Prošle godine su dvije grupe studenata sa Karlovog univerziteta u Pragu došle vidjeti “grad, gdje je Evropa muslimanska”, kako piše jedna od njih, studentica i novinarka Fatma Rahimi.
Ne kao prijetnja
Od 2015. godine islam je aktuelna tema društvenih diskusija u Evropi. Velika podozrivost prema nepoznatom i strah od promjena pojačavaju jedno drugo i javno se izražavaju kako ksenofobija, ali i islamofobija. Protiv njih uvijek je malo razumnih riječi i sigurnog znanja. Dvije posljednje godine su pokazale kako je dugo češko društvo bilo zatvoreno, i to željeznom zavjesom: bez pristupa ka vlastitoj historiji zaboravilo je da trenutni etnički homogenitet u Češkoj traje samo od Drugog svjetskog rata, a bez pristupa ka Zapadu većina Čeha nema lično iskustvo sa modernim društvima u kojima se i današnji muslimanski imigranti shvaćaju kao doprinos, ne kao prijetnja.
Stoga, nekoliko rijetkih arabista, islamologa i historičara se jedva nosi sa predrasudama većine s jedne strane, i sa žudnjom za znanjem mlađe generacije, s druge strane. No, očito je, što se više medijski prostor punio crno-bijelim stavovima i odbacivanjem islama, to više su se pomenute studentske grupe zalagale za to da dođu do drukčijih perspektiva, i do odgovora na pitanja: zašto ljudi bježe, da li se od nas stvarno razlikuju, šta je islam, da li je islam prijetnja, da li je islam uzrok sukoba na Bliskom istoku… Kao rezultat toga već dvije godine traje serija debata o muslimanskom svijetu na češkim univerzitetima, kod skauta, u prostorijama lokalnih biblioteka, kod fratara dominikanaca u Pragu, Brnu i drugdje.
Najbolji način informacije je ipak: lično iskustvo. Stotine, možda i hiljade mladih ljudi putovali su kao volonteri na tzv. balkansku rutu između ljeta i zime 2015., kao dio tzv. czech teama, koji je bio odgovoran, između ostalog, za hranu i odjeću migranata na srpsko-hrvatskoj granici. Još danas postoji taj isti czech team u logorima u Beogradu i na sjeveru Srbije. Ovi volonteri su sa Balkana donijeli puno ljudskih priča i iskustava sa ljudima u bijegu. Ali, na neka pitanja nije bilo moguće odgovoriti u situaciji u kojoj imate samo ljude pod stresom koji se brzo kreću prema spasu. Upravo zbog tih pitanja bez odgovora je i nastala studentska inicijativa o pronalaženju uzroka migracije i o islamu, koju su studenti sa Karlovog univerziteta pokrenuli pod nazivom encyklopedie.org: data, fakte i priče iz svijeta u pokretu.
Nekoliko studentskih grupa odabralo je još jedan način potrage za tim odgovorima, i opet na Balkanu. Ići u Bosnu, u susret toj kulturi koju premalo znamo, i toj religiji koja se u Evropi previše često predstavlja jednodimenzionalno, kao religija pukog podnošenja, fatalisma i nasilja. Tako se i desilo da u jesen 2016. prvi put jedna grupa studenata humanista i druga grupa teologa odu u Bosnu da lično upoznaju islamsku kulturu.
Duhovna dimenzija
Zašto upravo u Bosnu? Kako kaže inicijator jedne od tih posjeta, profesor Karlovog univerziteta Martin C. Putna, “najbitniji razlog za posjetu Bosni jeste da je ovdje islam dio kulturne i duhovne povijesti Evrope koji se ne može ni na koji način ukloniti”. Ustvari, put u Bosnu vodi upućene posjetioce ka susretu sa kompleksnijom islamskom kulturom. Nisu to samo lijepe osmanlijske džamije, koje podsjećaju na Istanbul. Kako kaže katolik-vjernik Putna: “Ljepota ima ovdje određenu duhovnu dimenziju.”
Duhovnost je riječ koja se iz nekog stida u češkom jeziku više mnogo ne upotrebljava. Ali žudnja za tom posebnom dimenzijom života nije manja kod mladih Čeha koji uz tog razloga studiraju teologiju i evropsku kulturnu historiju. Na putu u Bosnu se ova žudnja izrazila znatiželjom posjetioca za posebnim formama religioznosti, kojih u Srednjoj Evropi nema, ili nema u tolikoj mjeri. Prvo jeste tesavvuf, drugo je vjera između religija.
Pjesnik hrvatskog porijekla Adam Boržić, i sam teolog i editor literarnih časopisa u Češkoj, već je prošle godine sufizmu posvetio jedan broj svog časopisa Tvar islama, i objavio je razgovor sa profesorom dr. akademikom Enesom Karićem. Puno je Adam čitao, ali trebao je lično saznati da li je islam preživio komunizam kao živa tradicija. Na kraju su oba otišla u Bosnu i nisu bili razočarani.
Najljepše momente su češki studenti proveli u tekijama. Iznenađeni gostoprimstvom sufija u Hadži Sinanovoj tekiji, imali su priliku da dugo razgovaraju sa hafizom. On je njima objasnio historiju tekije i načela tarikata a čak je i pozvao čitavu brojnu grupu studenata da prisustvuje večernjom zikru. Za sve njih to je bio prvi susret ne samo sa upečatljivom pobožnošću i sa intimnošću islamske duhovnosti nego i sa otvorenošću domaćina i derviša. Druga grupa teologa imala je priliku da u toku posjete sluša i postavlja pitanja vekilu nakšibendijske tekije na Mejtašu. Iako su te posjete bila kratke, to lice islama je za sve bilo otkriće koje je izmijenilo njihov pogled na cio islam.
Druga njihova potraga je bila za kršćanstvom u suživotu sa islamom. Posljednja zbivanja u Evropi i na Srednjem istoku pripremaju gledaoce tih kriza da očekuju tešku priču. I ovdje je Sarajevo bilo iznenađujuće: studenti teologije su imali niz prilika da govore o suživotu sa katolicima i sa muslimanima. Jasno je iz tih susreta izašlo saznanje da religije i religijske ličnosti smatraju vjeru nečim što više spaja nego nečim što razdvaja. Posjeta crkvi sv. Ante potvrdila je taj osjećaj: dok je fratar govorio o Bosni, došlo je nekoliko pokrivenih žena da se mole. S druge strane, ima vjernika iz svih religija koji rade na poboljšavanju zajedničkog života. U tom smislu je direktan susret sa Bosnom neophodan i dragocjen: iako je otvoreni Evropljanin sklon uvjerenju o pozitivnom potencijalu religija, ništa nije bolje nego konkretan, živ razgovor sa mirotvorcima inspiriranim vjerom.
Kada novinar pita
Najinteresantnije su za studente Čehe bile priče o duhovnom životu. U dugom razgovoru sa mladim katoličkim teologom dobili su odgovor da je upravo suživot sa drugima onaj izazov koji dovodi do toga da se vjernik stalno pita zašto vjeruje to što vjeruje i da propituje i produbljuje svoju vjeru na način koji nije toliko poznat ljudima živućima u većinskom društvu. Drugi, evangelički teolog, objasnio im je koliko je poznavanje islama, posebno tesavvufa, doprinijelo njegovoj ličnoj vjeri. Razgovori – koje su oduševljeni studenti zapisali i objavili u Pragu – imali su poruku da Evropa treba iskoristiti bosansku “mudrost periferije”: o tome kako islam može obogatiti kršćane, ali i o tome, kako se bosanski islam dobro složio sa sekularnom državom.
Piše: PROF. DR. ZORA HESOVA
(Autorica je docent na Filozofskom fakultetu u Pragu. Studirala je islamsku filozofiju u Sarajevu)
