Estradizacija ilahije, ili kako smo izgubili ilahiju?

Poslijeratne devedesete godine donijele su ekspanziju ilahije i kaside, veću nego što je to bilo početkom devedesetih godina. Ta pojava ne bi bila toliko loša da se nije otišlo u krajnost, u polje nagle popularizacije i estradizacije ilahije, što je dovelo do gubitka duhovnosti u ilahiji. Tekstovi koji nastaju dvadeset godina kasnije od tog perioda sve više vode banalnosti, općoj poetskoj neinventivnosti, metričkoj neuravnoteženosti, nepoznavanju osnovnih teoloških pojmova, nepoznavanju muzičke strukture ilahije i općem muzičkom neukusu. Ako bismo gledali kroz povijest, mogli bismo kazati da su se ilahije i kaside prvenstveno izvodile bez muzičkih instrumenata, ili uz minimalan broj perkusija, eventualno uz def ili bendir.

Piše: Mirsad Ovčina

U toj početnoj fazi, bogato ornamentiranom melodijskom linijom ogoljenog ljudskog glasa čuvala se stoljećima i u muzičkom smislu isključivo oralno prenosila tradicija turskog makama na ovim prostorima. Zapadni muzički instrumenti, podložni zapadnom muzičkom sistemu štimanja, bitno različitom od onoga istočnjačkog, ubrzo dobijaju vodeće mjesto u ilahijama. To je dovelo do podložnosti makamske melodije ilahije zapadnim instrumentima, čime su ilahije izgubile svoju autentičnost interpretacije, kao i izvornu vrijednost. Zbog činjenice da je čitava muzička izvođačka praksa naroda Istoka, a time i arapska, turska i perzijska podijeljena na mikrointervale, čime je mnogo više suptilnija od zapadnjačke, veoma se rijetko ilahijama i kasidama koje slušamo u zadnje vrijeme može proizvesti ijedna duboka emocija. Sva istočnjačka muzika (arapska, turska, perzijska) koristi se principom makama u svojoj muzičkoj praksi, gdje postoji čitav sistem muzičkih skala koje, između ostalog, imaju i ulogu proizvodnje različitih emocija kod recipijenta. Stoga, podložnost ilahije zapadnoj muzičkoj izvođačkoj praksi, predstavlja odstupanje od izvornog oblika ilahije. Ilahija i kasida se, prema pravilu, ne može učiti osim u sistemu makama. Današnje ilahije i kaside u BiH se zbog toga pjevaju, a ne uče. Bitno je poznavati nekoliko ključnih činjenica koji se vezuju za ilahiju i kasidu. U početku, ilahije su pisali samo rijetki pojedinci, pjesnici, sufije, koji su često bili i hafizi Kur’ana, istovremeno i dobri muzičari, teolozi i poznavaoci islamskih nauka. To su radili putem nadahnuća (ilhama). Kroz svoje tekstove namjera im je bila približiti se Uzvišenom Bogu, dž.š. veličajući Ga i veličajući ljepotu i moć Njegovog stvaranja. Takvi su bili velikani poput značajnog turskog poete i sufijskog mistika Yunusa Emrea, egipatskog Al-Busirija i drugih. Učenje ilahija najvećim dijelom je bilo svojstveno muškarcima. Žene, ako su to činile, bilo bi svakako u zatvorenom prostoru i u krugu žena. Ne samo što ženski glas predstavlja avret prema nekim fakihima, već zbog toga što su žene na taj način ilahiju čuvale kao vrijedan dragulj i nisu željele da to svoje blago nikome pokazuju (isto kao što je slučaj sa i sevdalinkom koja doživljava danas jedan vid skrnavljenja kao i ilahija).

POPULARIZACIJA I KOMERCIJALIZACIJA ILAHIJE

Ilahije i kaside se ne bi trebale popularizirati na način da se od njih prave spektakularni koncerti za pamćenje. Moramo istaknuti da su druge vjerske zajednice tradiciju njegovanja duhovnih muzičkih oblika zadržali unutar svojih vjerskih objekata, dok su Bošnjaci iz džamije i tekije ilahiju prenijeli na fudbalski stadion. Današnje vrijeme ne zahtijeva dodatnu popularizaciju ilahije i kaside kroz masovne koncerte, jer dvorana ili stadion nije prirodni ambijent učenja ilahije. Zbog toga, potpuno su nepotrebni događaji „koncert tradicionalne muzike islama“, „koncert ilahija i kasida“, „večer ilahija“ i sl. Vrijeme devedesetih godina prošlog stoljeća neosporno je bilo vrijeme buđenja bošnjačke svijesti i duhovnosti, ali je ono iza nas, pa se stoga pitamo da li su danas potrebni ovakvi koncerti na kojima je sve manje ilahija i kasida, a sve više pop pjesama? Nakon koncerta obično ne znamo šta smo to slušali. Površna interpretacija kod izvođača i jeftina produkcija ono je što karakteriše naše „ilahije“. Nažalost, ova pojava je raširena diljem islamskoga svijeta, samo je razlika u tome što se na koncertima duhovne muzike u Turskoj mogu čuti „prave“ ilahije, a ne pop pjesme koje se kod nas nazivaju „ilahija“. O ženskim horovima i solistkinjama, načinu odijevanja, pokrivanja, ponašanja i drugog, trebaju govoriti vjerski autoriteti, bez straha i ustručavanja, jer nas islam uči da ako vidimo loše djelo da ga pokušamo otkloniti, dok je prijekor srcem najslabiji vid imana. Koncerti, po ugledu na koncerte drugih muzičkih žanrova, obično se odvijaju u večernjim ili noćnim satima, što traje po nekoliko sati, čime su vjernici onemogućeni da klanjaju akšam namaz, ono zbog čega smo stvoreni. Nakon nagle popularizacije ilahije, ona nije više predstavljala nešto za čime se žudilo da se čuje, nešto što se čuvalo i baštinilo stotinama godina između četiri zida, već je postajala nešto uobičajeno i izaprano. Dostupna svima, izgubila je svoju vrijednost da bi se danas „ilahija“ potpuno duhovno srozala. 

Popularizacija nije toliko uništila ilahiju, koliko njena komercijalizacija. Novo vrijeme donijelo je nove okolnosti u kojima su se pojavili šarlatani koji zarađuju od sklapanja tekstova, ili od sviranja muzike, te pjevači koji ne posjeduju nikakve vokalne sposobnosti da bi pjevali dječije pjesmice, a kamoli ilahiju u hijaz maqamu. Komercijalizacija je zbog praćenja muzičkog trenda novog zvuka i želje za zaradom, potpuno oskrnavila ilahiju unoseći u nju elemente folk muzike Srbije, Grčke, Turske, ali i pop muzike zapadnih zemalja. No, nije se na tome zaustavilo. Pjesma koju nazivamo „ilahija“ sada se izvodi i u rock, pop, jazz, etno i svim mogućim i nemogućim stilovima i „nestilovima“, tako da sve to udrobljeno još u tekst koji pjeva o „dedi“ ili „džamiji“ predstavlja prosječnom Bošnjaku, slušaocu, vrhunac ispoljavanja vjere islama. Bolje rečeno „bosanskog islama“. Koncerti ilahija su nešto što se ne propušta i nešto što se smatra pobožnim činom. Nemoguće je ne kazati da takve pjesmice nemaju nikakvu umjetničku vrijednost. Najbolja potvrda umjetnosti je trajanje u vremenu, pa iz toga možemo zaključiti koje ilahije imaju umjetničku vrijednost, a koje ne. Tako smo potpuno izgubili ilahiju, bez mogućnosti da našoj djeci objasnimo stvarno značenje pojma ilahije i kaside.

SVE JE ILAHIJA

Problem na koji želim ukazati jeste taj što se sve pjesme koje izvode horovi i pjevači, za koje većina našeg naroda smatra da uče ilahije, jesu u suštini pop pjesme na koje se obično nakalemljuju riječi tipa „Allah“, „selam“, „džamija“, „mašala“ i sl. te se kao takve potpuno pogrešno nazivaju „ilahijama“. Naše „ilahije“ nemaju ni traga od makama, niti muzičkog okruženja autentične ilahije. Riječi koje imaju islamsko obilježje ili značenje, a koje se nalaze u ovim pjesmama ne mogu ni na koji slučaj upućivati da se mora raditi o formi ilahije. Ilahija (Ilah, u prijevodu Bog), može samo upućivati na duhovni oblik posvećen Bogu, dž.š. i veličanju Boga i Božijeg stvaranja. Te naše pjesme koje zovemo „ilahijama“ pjevaju o stvorenjima, a ne o Stvoritelju. Tako, pjesme posvećene djevojci, bratu, ženi, majci, efendiji, džamiji, selu, mjesecu i dr. većina nazivaju „ilahijama“. Veća pogreška od ovoga je da ćemo čuti samog izvođača kako govori da uči ilahiju o majci, ili ilahiju o Bosni itd. S druge strane, pjeva se o nejasnim stvarima, gdje sami izvođači nisu sigurni u to šta pjevaju, u pogledu teksta, a pogotovo melodije. Tragično je što izvođači tih pjesama smatraju zaista da je to ilahija i da takva ona treba da bude, uz obavezne glasovne vratolomije, što veću jačinu glasa i sl. Kasida, oblik lirske poezije poznat još u predislamskoj Arabiji, u svojoj poetsko – muzičkoj strukturi ima svoje određene zakonitosti. U suštini sadržava jedan subjekt, logičan razvoj i zaključak. Najbliži prijevod riječi kasida bio bi pjesma „pohvalnica“. Kaside su, općeprihvaćeno u islamskom svijetu, oni oblici koji veličaju Poslanika, s.a.v.s., ličnosti iz historije islama, moralne vrijednosti, islamske poruke, podsticanje na dobro i sl. Mi ovaj izraz, iako je većina naših „ilahija“ kaside, skoro nikada ne koristimo, možda jedino kada treba oficijelno najaviti „koncert ilahija i kasida“, tako da ćemo rijetko čuti da neko kaže kako „uči kasidu“. Govoriti o ilahijama kod Bošnjaka koje se vezuju za konkretne stvari ili događaje iz islama, teško je. Primjerice, gotovo da nemamo ilahiju koja veliča Bajram osim onih nastalih devedesetih godina. Govoreći o Bajramu, možemo kazati da nakon dvadeset godina u Bosni i Hercegovini nije objavljen ozbiljniji tekst, niti je snimljena ozbiljnija pjesma/ilahija o temi bajrama. Poseban događaj u proslavljanju Bajrama kod Bošnjaka, za kojeg se smatra da stoji u visini ibadeta predstavlja odlazak na bajramski koncert. Nerijetko se dešava da na ovakvim koncertima zbog želje organizatora za što većim brojem prodatih karata učešće uzmu popularne pop i folk zvijezde, koje će već sutradan ili čak iste večeri zapjevati u nekom od elitnih restorana gdje će se Bajram proslaviti uz alkohol. Samo nek mirišu avlije i nek se svako raduje…

KRAĐA AUTORSKIH DJELA

Da je stvar daleko otišla svjedoči i podatak da se na tekstove Yunusa Emrea, ili drugih osmanlijskih pjesnika, ili modernih turskih, potpisuju ljudi koji sebi daju za pravo da to urade. Tekbir ili salavat, star stotinama godina, ne može biti djelo našeg savremenika, kada je on poznat našim prijašnjim generacijama. S druge strane autor je poznat onome ko se iole bavi istraživanjem ove tematike. Moderne informacione tehnologije su omogućile i svakom pojedincu da istraži porijeklo određene ilahije, tako da postoje doslovni prepjevi turskih ilahija i kasida čija se muzika doslovno ukrade, a tekst oskudno prevede, te se na kraju potpiše neki naš savremenik kao autor teksta, muzike ili aranžmana. Da je Yunus Emre živ, mogao bi tražiti odštetu. Ne kradu se samo turske ilahije. Nerijetko ćemo čuti da se i na engleske melodije nakalemljuju riječi sa islamskim terminima.

BANALNOST TEKSTOVA I ANALIZA NEKOLIKO PRIMJERA ŠTA SE TO „UČI“ KOD NAS

Uvođenjem zapadnjačkih instrumenata u ilahiju, makamu nije bilo mjesta u novom muzičkom ambijentu. Ono što slušamo jesu pop pjesme koje nikakvih dodirnih tačaka nemaju sa ilahijom i kasidom ni po svom poetskom obliku (bejt), niti po muzičkoj strukturi. Možemo kazati da danas u svijetu duhovne muzike u BiH, vlada jedan opći haos u kojem svaki čovjek, bez ikakvog teološkog obrazovanja, daje sebi za pravo da piše tekstove pobožnih pjesama. Kasnije, samouki svirači, koji sebe nazivaju kompozitorima, na taj tekst prenose iskustva iz pop i folk muzike, te ga nastoje uglazbiti. Otuda i bliskost takve „ilahije“ uhu našeg čovjeka. Mnogi „narodnjaci“ pjevaju tekstove koji imaju lijepa značenja i nose lijepu poruku, ali ih ne nazivamo ni „ilahijom“, niti „kasidom“. Muzika današnjih ilahija se apsolutno ne razlikuje ni u jednom pogledu od pjesama iz pop i folk muzike našeg podneblja. Izdavačke kuće ili neko drugi objavljuju nosače zvuka takvih „ilahija“ bez ičije stručne recenzije. Zanemarujući muzičku komponentu, tekstovi tih pjesama obiluju šerijatskim nejasnoćama, akaidskom iskrivljenošću i drugim teškim tekstualnim teološkim konstrukcijama. Uz to, kao neko nepisano pravilo „bosanske ilahije“, tekstovi obiluju viškom turcizama, arabizama, što eventualno treba upućivati slušaoca da se, bajagi, radi o „ilahiji“. Muzički gledano, vrlo često Allahovo, dž.š., ime podređeno je muzičkom obrascu rock muzike, a u „pobožnim“ pjesmama možemo čuti zvukove (talijanske) harmonike, (britanskih) klavijatura, (američkih) bubnjeva, električne gitare i drugih zapadnjačkih instrumenata. Spotovi za ove pjesme su posebna priča i zahtijevaju posebno istraživanje. Oni obiluju kadrovima našminkanih i napuderisanih djevojaka počupanih obrva, često otkrivenih, ili mladića koji više liče na verziju nekog engleskog pop benda, u čijim se spotovima prikazuju otrkivene djevojke. Svakom iole ozbiljnijem i obrazovanom muslimanu, biće dovoljno da pročita tekstove pojedinih „ilahija“, da shvati o čemu se radi. Najviše brojčano zauzimaju „ilahije“ u čijim se tekstovima spominju pojave, stvorenja i sl., a ne Stvoritelj.

Neke od takvih jesu:

Cvijetom kitiš uvojke svoje plave
Nježna poput zelene vlati trave
Nježna si k’o pahulja, malena bijela
pogled svoj sakrivaš kao srna nemirna
džennetska si hurija sa osmijehom na usnama,

ili

E, moj babo, gdje si sad
Dok je prosim, dok joj ruku tražim mlad.

Ovakvih primjera je bezbroj. Muzika, posebna komponenta u „ilahiji“ po svim svojim osobenostima nerijetko nosi odlike turbo folka, kao npr.:

Godinama suze krio i jecaje prigušiv’o
jer bihuzur tad bih bio da se nisam skriv’o
šta me neko gledat’ ima, ne polažem račun svima
samoća mi plaho štima u mislima i djelima.

Posebna skupina su one „ilahije“ čiji tekstovi obiluju mnoštvom pojmova, da se veoma teško može shvatiti kakva se poruka želi da prenese. Npr.:

Bosna bedem avlija, u svakoj je gazija
svakom ime Alija, sad je vrijeme Mehdija
svi pod ehad stanimo s Mehdijom da branimo
svima nam je jedan din s narodima istočnim.

Da li ovi gore navedeni tekstovi ili još gori, ne ulazeći u nijjet autora, opravdavaju odliku da nose epitet „ilahija“ samo zbog toga što upotrebljavaju arabizme, turcizme, rimu tipa „džamija – šamija“, ili bilo koju odrednicu koja upućuje na bošnjaštvo ili dini-islam?

Cijeli tekst: Preporod 15.10.2013