Epizoda iz života jedne mame: U restoran s djecom

Sjedamo nas petero, hajd’ da budem precizna šestero, u restoran. Lijep, sređen, bašta divna. Milina za boravak.

Isporedali sve i brzo konobaru izdeklamujemo „tri soka od jabuke, da nisu hladna” (čarobne riječi svih roditelja) i dok su zauzeti, prelistavamo menije.

Ni poslije šest godina entuzijazam nije napustio muža i mene. Entuzijazam da će poručeno dočekati sa oduševljenjem i da će smazati sve.

Do momenta diktiranja narudžbe sok je popijen i kreće faza „dosadno mi je”.

Sreća, restoran ima igraonicu u dvorištu. I mužu pripada čast da ustane i bude s njima tamo dok se hiljaditi put penju na tobogan (budimo realni, moram da sjedim jer čuvam bebu, zar ne?).

Za desetak minuta svi su znojavi, ljepljivi, fleke od trave vidljive na zadnjici. I svako malo dotrčavaju da konstatuju da su strašno gladni i da ne mogu da izdrže (tu ona nada da će sve pojesti raste li, raste).

Ovaj mali doji, opet. Pa malo spava. Pa ga sestra budi. Pa plače. Pa u krug.

A evo i konobara. Dajem znak mužu da je jelo tu, on sretan samo što ne doskakuće do stola.

Al’ džabe se raduje, uvaljujem mu bebu, da odvedem ovo troje u kupatilo.

Kupatilo. Uh. Kreće guranje ko će prvi. Al’ tu sam ja, uspostavljam red pozivajući se na hronologiju rođenja (ha, kako pametno, a?).

Skini jedno, obuci drugo i nekih trideset puta ponovi „ništa ne pipaj, ništa se ne dira u kupatilu”.

Sad još samo pranje ruku i ješću konačno.

Ok, podići jedno jer ne može da dohvati vodu.

„Ne, ne diraj to cvijeće.”

„Samo jedan papir, ne treba ti više.”

„Jesi li ti uzeo sapun? Kako pereš ruke bez sapuna?”

„Rekla sam jedan papir samo.”

„Jesi li završio? Siđi da seka opere ruke.”

„Pa uzmi papir.”

„Dodaj mu papir, vidiš da šizi.”

„Jeste li svi završili? Ok, hajde da jedemo.”

U nastavku procjena ko je više gladan, muž ili ja. Taj drži bebu, dok drugi sipa/siječe djeci. Što brže da što manje imaju vremena da negoduju čiji je red i ko čeka.

Nisam ni preuzela bebu u ruke, a kreće faza tri – „šta je ovo, meni se to ne sviđa, neću to da jedem”.

„Pa probaj prvo, pa onda reci da li ti se sviđa.”

„Lijepo je, probaj, vidjećeš.”

„Bićeš gladna, nema ništa poslije za jelo.”

Naravno, k’o i uvijek, nisu raspoloženi za pregovore. Niti kritike. Prijetnje. Mito.

Jupi.

Gledamo muž i ja sad sve te tanjire. I crno nam se piše – za gomilanje kilograma optužujem onaj naš entuzijazam s početka. Jer sad imamo još po jednu, dvije ili tri dodatne porcije da pojedemo.

(Ako to ne uradimo, konobar će da smara šta nije bilo u redu sa narudžbom. Vjerujte.)

Beba sad već plače i balansiram u pokušaju da ga umirim i ovoj starijoj da obrišem usta.

E da, sad se stariji gospodin dosjetio da bi baš želio da jede ono što ja jedem, pa revoltirano prebacujem tanjir ispred njega.

U drugom zalogaju je sadržajem isprljao majicu. Super, paradajz dušu dao za bijelu majicu.

Još jednom nagovaram najstariju da bilo šta pojede, al’ jok, tvrdoglav je to bik. Pa dižem ruke.

Ova mlađa je ionako već digla muža da idu ponovo na tobogan.

U očajanju dižem ruke od toga da ću biti sita, zovem konobara da platim i ponovo obećavam sebi da ovo više neću pokušavati.

Do slijedeće prilike.

Jer nada nikad ne umire.

mamaizmagareceklupe.com